Foto: AFP, RSG

ZAHVALJUJUĆI kolegama sa sarajevskog radija RSG objavljujemo svjedočanstvo preživjelog Srebrenčanina, Emira Suljagića, aktualnog ministra znanosti i obrazovanja Kantona Sarajevo koji je godinama kao novinar izvještavao iz Haaga. Njegov komentar na uhićenje Ratka Mladića objavljujemo u integralnoj verziji:

"Juli 1995. bio je kulminacija svakodnevnog mljevenja ljudskog mesa

U Srebrenici nije bilo izginulih. Tamo nikad nije bilo izginulih, niti u jednom jedinom trenutku od maja 1992. i jula 1995. godine. Tamo je preživljavanje bilo u toj mjeri bezizgledno. Juli 1995. godine bio je vrhunac, kulminacija svakodnevnog mljevenja ljudskog mesa koje je trajalo više od tri godine. I nemoj da se to zaboravi: Ratko Mladić nije odgovoran za smrt svake muške glave iz istočne Bosne do koje je mogao doći u julu 1995. godine, on je odgovoran za smrt svake muške, ženske, staračke i dječije glave od maja 1992. godine, 12. maja tačnije, do oktobra 1995. godine, kada je prekopana i posljednja masovna grobnica i mrtvi još jednom ubijeni.

Zločin u Srebrenici postao je emblematičan za genocid u Bosni i Hercegovini, ne zbog broja ubijenih, nego zbog motivacije, intenziteta i najvažnije, posljedica. Zločin u Srebrenici podigao je ljestvicu definicije genocida, na isti način na koji je genocidna namjera – koncept težak i teško dohvatljiv, ali vrlo plastičan – dodatno pervertirana između 11. i 16. jula 1995. godine.

Mašinama za ubijanje i kopanje grobova su upravljali ljudi. Oni danas žive od Zvornika preko Vlasenice do Bratunca

Ubijanje muškaraca u Srebrenici nije bilo motivirano samo time što oni jesu, na temelju njihovih inherentnih karakteristika, nego i zbog onoga što su mogli postati. Ubijen je vitalno važan dio potencijala te zajednice: oni su mogli postati vojnici, mogli su postati inžinjeri, advokati, mogli su i trebali su postati – hranitelji. Jer, ubica je u ovom slučaju jako dobro poznavao žrtvu. Ubijanje muškaraca iz srebreničke enklave dokrajčilo je Bošnjake u istočnoj Bosni kao zajednicu. Oni u tom dijelu zemlje danas nisu ništa više od statističke greške i više nikad neće ponovo biti zajednica; ostaće samo hiljada atomiziranih familija ili onoga što je od tih familija preostalo. Više za manje, drugim riječima: više zla za manje ubijanja.

U središtu genocidne operacije u Srebrenici bila je Služba bezbjednosti Vojske Republike Srpske. Za zločin je trebalo desetine hiljada litara nafte, hiljade poveza za ruke i oči, tone metaka, autobusi, zgrade za smještaj zarobljenika, kamioni, bageri i rovokopači. Tim mašinama su upravljali ljudi. Oni danas žive od Zvornika preko Vlasenice do Bratunca. Za ubijanje nisu potrebni samo oni koji ubijaju. Potrebni su i oni koji će o tome da šute.

Mrtvi još uvijek pričaju iz masovnih grobnica, živi šute

Kompletna operacija trajala je pet dana, sa zadnjom skupinom odf oko 1.500 ubijenih, pogubljenom u blizini fabrike Standard u Kozluku.  Sve je bilo podređeno ubijanju, jer je u jednom trenutku između Zvornika i kolone koja se probijala od Srebrenice ka Tuzli stajala jedva četa Zvorničke brigade VRS-a sastavljena navrat-nanos od trećepozivaca.

Ali, vrlo malo od ovoga danas čujemo od živih. Još uvijek činjenice o tome šta se između Srebrenice i Zvornika dogodilo u julu 1995. godine, pričaju mrtvi. Dva ili tri puta ubijani, mrtvi još uvijek pričaju iz masovnih grobnica i samo zbog komadića kostiju pronađenih na različitim mjestima znamo gdje su ubijeni, kamo su pokopani, gdje su premještani. Živi šute. Poneko i ponekad progovori. Većina šuti.

Hapšenjem Ratka Mladića, svi iz skupine koja je konceptualizirala genocid u Srebrenici su iza rešetaka. Na slobodi je još uvijek dio onih iz srednjeg ešelona, onih koji su operaciju zapravo vodili na praktičnom nivou: od izdavanja naređenja za slanje vojnika iz tačke A u tačku B ili kamiona i bagera iz tačke C u tačku D. Na slobodi su i teško da će ikada biti kažnjeni svi oni između: ćate koji su potpisivali putne naloge, izdavali gorivo, uniforme ili municiju. Dio onih koji su pucali je iza rešetaka. Ali, najveći dio od 25.000 ljudi koji su ako je vjerovati izvještaju Vlade Republike Srpske o Srebrenici učestvovali u toj operaciji, nikada neće biti pozvan na odgovornost. A, oni su na tako mnogo načina bili instrumentalni za ovaj zločin.

Mladićevo hapšenje nije kraj
Jedan od njih, osoba X., je u julu 1995. godine pozvan sa stražarske dužnosti na ulazu u komandu Bratunačke brigade u opštinu, gdje mu je saopšteno da je njegov privatni autobus rekviriran u svrhe deportacije srebreničkih civila sakupljenih u Potočarima. Ponudio je da on vozi autobus. Zašto: zato što nije htio da bilo ko drugi vozi njegov autobus u strahu da će ga pokvariti. Cijeli taj dan vozio je civile nagurane puščanim kudacima u autobus iz Potočara do pred Kladanj. Nije vidio ništa. Na kraju dana, odvezao je autobus u Ljuboviju, u Srbiju i ostavio ga kod prijatelja. I priznao sve pred sudom.

Svi znamo šta ćemo s Mladićem. Suđenje, vjerovatno dugo i skupo i mučno, koje će dodatno traumatizirati žrtve i dovesti do presude. Ali, šta ćemo sa osobom X.? Mladićevo hapšenje nije kraj. To je početak."