Priča o Titovom brodu je priča o upravljanju Hrvatskom. I igranju s vašim novcem

Priča o Titovom brodu je priča o upravljanju Hrvatskom. I igranju s vašim novcem
Foto: Index, FAH

KAD nekoga ide, onda ga ide. Drug Tito uvijek je volio trošiti: dobra odijela, dobri auti, dobre cigare, dobar viski, ali da će nas koštati teške milijune skoro 40 godina nakon što je umro, to nitko nije mogao pretpostaviti. Dobro, ne baš izravno drug Tito, nego njegov Brod mira, školski brod Galeb.

Prošlo je već skoro 10 godina da je Rijeka postala vlasnik Galeba. Kako je do toga došlo? Početkom Domovinskog rata 1991. Jugoslavenska ratna mornarica, povlačeći se iz Pule, usput krade i Galeba, kao što su pokrali i sve drugo što su stigli. Nekada slavni brod ostaje na vezu, bez održavanja u Boki Kotorskoj. Tu ostaje do kraja 1990-ih, kada ga kupuje grčki brodovlasnik koji namjerava napraviti luksuznu jahtu za bogatu klijentelu. Galeb je otegljen u Remontno brodogradilište Viktor Lenac na generalni remont. Plan propada. Niti grčki brodovlasnik ima novca, niti je Galeb toliko poznat u svjetskim okvirima kako bi se došlo do kredita. Na dražbi ga kupuje Rijeka kako bi pokušala ono što Grcima nije uspjelo.

Vjerojatno je tu bilo i malo SDP-ovske nostalgije za "najvećim sinom naših naroda i narodnosti". Priča oko broda pretvorila se u proračunsku rupu bez dna i ikakve funkcije i to traje već skoro puno desetljeće.

Milijuni kuna već potrošeni na održavanje i obnovu

Index se Galebom bavio još 2014. Novinar Petar Vidov tada precizno popisuje:

"Gradski novac za Galeb Rijeka je počela trošiti 2008., kada je za pregled broda u suhom doku u škveru Viktor Lenac potrošeno 555.715,12 kuna. Naredne godine Rijeka je za kupnju Galeba kroz ovršni postupak na Trgovačkom sudu te na godišnji trošak usluge zapovjedništva broda prema nalogu Lučke kapetanije potrošila 906.819,65 kuna. U 2010. Rijeka je na Galeb potrošila čak 2.044.505,76 kuna. Radi se o troškovima za radove dokovanja, čišćenje podvodnog dijela trupa broda, mjerenje debljine lima s uslugama stručnog nadzora te na usluge mornara, pomorske agenture i špedicije, usluge zapovjedništva i godišnjeg operativnog veza. 

U 2011. troškovi su se nešto smanjili pa je na Galeb spiskano 1.355.220,57 kuna i to za mjesečne usluge operativnog veza, zapovjedništva, agenture i špedicije, uslugu izrade elaborata ekonomske opravdanosti davanja broda u koncesiju, na podmirena carinska davanja prilikom uvoza i troškove upisa u Evidenciju plutajućih objekata kod Lučke kapetanije te na cjelokupne troškove održane izložbe i tegljenja na Riječki lukobran. U 2012. Rijeku je Galeb koštao 738.804,88 kuna. Novac je izdvojen za usluge zapovjedništva i agentura/špedicije te mjesečnog troška veza u brodogradilištu. Sasvim iste usluge su u narednoj 2013. koštale 350 tisuća kuna više, odnosno 1.091.720,91 kuna (…)“.

I tako iz godine u godinu, a dodajmo kao primjer iz proračuna Rijeke za 2016.: motorni brod Galeb 805.000 kuna i iz proračuna za 2018. motorni brod Galeb 301.000 kuna.

Nije bilo zainteresiranih za zakup, pa se tražilo od EU-a

Rijeka sve ove godine nije uspjela brod privesti funkciji ni naći zainteresiranog zakupnika ili koncesionara. Brod je u takvom stanju da se to nikome ne isplati. A svake godine je sve gore, poznavatelji brodova i mora znaju da brod na sidru propada brže nego u plovidbi. No onda čelnici Rijeke dolaze do spasonosnog rješenja: umjesto nepostojećeg zakupnika ili koncesionara, obnovu Galeba će platiti europski porezni obveznici. Rijeka će 2020. biti Europska prijestolnica kulture pa je kroz fondove Europske unije odobreno skoro 69 milijuna kuna za obnovu Galeba, ali i barokne palače upravne zgrade nekadašnje riječke šećerane. Galeb bi trebao po toj koncepciji postati muzej od 4000 kvadratnih metara muzejskog i javnog prostora te 1000 metara kvadratnih ugostiteljskog prostora.

Rijeka je raspisala natječaj za obnovu broda, u nadi da će riješiti problem olupine koja guta novac i koja nikako da dobije namjenu koja bi opravdala ulaganje. I bili su svi sretni jer je došla jedna ponuda. Iako su navodno očekivali više ponuda. U Rijeci su naveli kako bi obnova koštala 27.665.000 kuna. Za to imaju procjenu stručnjaka. No stvarnost je nešto drugačija. Najniža i ujedno jedina ponuda, koju je dostavio Viktor Lenac, a oni dobro poznaju brod, iznosi 59.964.856 kuna, odnosno 74.956.070 kuna s PDV-om. Za obnovu traže više nego dvostruko veći iznos, na natječaju na kojem se mogao javiti svatko tko ispunjava uvjete.

Ili Rijeka ima pogrešnu procjenu cijene obnove, ili se zločesta brodogradilišta EU-a namjerno ne žele javiti i ne žele zaraditi samo da bi napakostila Obersnelu i ekipi. Europa ne daje više nego što je dala (ne zaboravimo da je dio novca namijenjen za obnovu palače) i Rijeka bi, koja je u dugovima, trebala dodati još punih 32 milijuna kuna kojih nema.

Što su napravili u Rijeci nakon svega? Poništili su natječaj jer se radi o "nerealno visokom iznosu" i sada će ga ponoviti u nadi da će se javiti netko tko će obnoviti olupinu za pola najniže prispjele cijene. Priča o uzaludnosti se očigledno nastavlja.

Igranje s novcem poreznih obveznika

Naravno, ne bi bio nikakav problem da je Galeb otkupilo neko društvo "Josip Broz Tito" i da cijeli ovaj cirkus radi vlastitim novcem, tj. novcem donatora, ali sve se radi novcem poreznih obveznika jer je riječka gradska uprava na čelu s Vojkom Obersnelom smatrala kako je zgodno kupiti, zadržati i obnoviti brod Galeb. Očigledno bez jasnih ideja i procjena. Tipično "naše" hrvatsko ponašanje kada se radi o tuđem novcu.

Netko je smatrao kako je to dobro ulaganje, ali je zaboravio dvije stvari. Prvo: koliko god  da je Galeb imao zanimljivu povijest kao brod i koliko god je poznatih osoba bilo na njemu, ovaj brod za prijevoz banana nije svjetski poznat, nije na njemu potpisan kraj Drugog svjetskog rata ili nešto slično. Drugo: mali Kumrovec može gledati i gleda Tita kao turistički brend, no to radi vrlo pametno s eko-selom, ali jugoslavenski diktator je davno umro, cijele generacije su se promijenile i očekivati da će ljudi nahrupiti upravo zato što je on putovao tim brodom je pretjerano, koliko god nostalgičari smatrali da je to drugačije.

Milijuni su otišli. Brod, sada već plutajući objekt (nekad sjajni dizelski motori nisu u funkciji još od prošlog stoljeća), propada na vezu. Spomenik je to upravo načinu upravljanja Hrvatskom: "Idemo, pa što bi uopće moglo poći loše?". Bez plana, bez procjena, bez realnog sagledavanja stvari. Ali s novcem građana. Hrvatskih ili europskih, svejedno.

Na kraju besplatan savjet za riječke "gradske oce". Trebali bi uzeti nekoliko ključnih stvari s ovog broda sjajne povijesti i sačuvati ih za muzej, a brod potopiti i pretvoriti u atrakciju za ronioce. I nadati se da je s njim potonuo i ovakav neprofesionalni način upravljanja Hrvatskom i novcem poreznih obveznika. Kako bi narod rekao, da oprostite na izrazu, lako je tuđim gloginje mlatit…

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara