NEKADAŠNJI hrvatski premijer i šef SDP-a Ivica Račan preminuo je na današnji dan prije 17 godina u KBC-u Rebro u Zagrebu.

"Vlast se može izgubiti, ali obraz ne", jedna je od najcitiranijih izjava Ivice Račana, koji je HDZ prozvao "strankom opasnih namjera".

Roker i buntovnik

Ivica Račan rođen je 24. veljače 1944. godine u mjestu Ebersbach u Njemačkoj, u radnom logoru u kojem je njegov otac Ivan bio sudski tumač, ali je poslan u koncentracijski logor nakon što je otkrivena njegova veza s pokretom otpora u logoru. Očeva povezanost s pokretom otpora mogla se negativno odraziti na Ivicu i njegovu majku Mariju, ali ih je spasila Njemica koja ih je poslala kod svoje sestre u Dresden. 1945. preživljavaju bombardiranje Dresdena, a nalaze ih četiri dana poslije u podrumu, dok mu oca iz konc-logora oslobađaju Amerikanci.

Nakon rata obitelj se seli u Jugoslaviju, gdje neprestano mijenja mjesto boravka, da bi se na kraju skrasila u Slavonskom Brodu. Tamo žive u kućici koju grad poslije pretvara u smetlište. Otac Ivan umire na početku Ivičinog studija. Račan će kasnije reći novinaru Zdenku Duki, koji je pisao njegovu biografiju: "Usudio bih se reći da je u očevu životu sublimirano cijelo 20. stoljeće. Svašta je radio, prošao svijeta, imao je više brakova, bio je u zatvoru u Lepoglavi, u Oktobarskoj revoluciji - u internacionalnim brigadama. Nije bio boljševik, nije bio komunist, bio je više anarhist. On svakako zaslužuje barem jednu knjigu."

Tijekom 60-ih godina živi standardan život rokerskog buntovnika, člana Saveza komunista, u koji se uključio 1959., što je u onim okolnostima bila sasvim uobičajena pojava. U Partiju ulazi 1961. jer se tada, kako je rekao, počinju javljati liberalniji vjetrovi. U 60-ima diplomira pravo (nakon što nije prošao prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu). Veliko pitanje koje se mora postaviti je kako bi hrvatska politička scena, koju je u dobroj mjeri obilježio upravo Račan, izgledala da je on u vrijeme Beatlesa, Kardelja i zabranjenih traperica uspio upasti na glumu. A možda je još bitnije pitanje kako bi izgledala hrvatska glumačka scena.

Slikarstvo kao ispušni ventil

Za vrijeme studija puno putuje po Jugoslaviji i inozemstvu, a u Parizu otkriva svoj slikarski talent. Prvu je sliku naslikao 1978., nakon teške prometne nesreće nakon koje se morao oporavljati godinu dana, ponovno učiti hodati i govoriti. Slikarstvom se hobistički bavio cijelog života i to mu je služilo kao ispušni ventil za političke napore.

Bilo kako bilo, Račan u 70-ima ulazi u politiku u kojoj malo-pomalo, ali vrlo uspješno napreduje prema gore. U CKSKH ulazi 1972., godinu dana nakon sloma hrvatskog proljeća zbog kojeg je, iako u njemu nije sudjelovao, osjećao nelagodu zbog brutalnog obračuna s Maspokom u Hrvatskoj i liberalnim snagama u Srbiji.

Od 1982. do 1986. radi kao direktor Političke škole J. B. Tito u Kumrovcu i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja Kumrovečki zapisi. Krajem 1989. postaje predsjednik Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji će povijesne 1990. izvesti s Kongresa Saveza komunista Jugoslavije, koji je tada bio pod utjecajem Miloševićevih ideja. Kasnije će nastati kontroverze, a neki će Račana optuživati za laž, tvrdeći kako nije on bio taj koji je donio odluku o napuštanju sjednice, nego Slobodan Lang. Stipe Šuvar će ga zvati "političkom kurvom".

Nedugo poslije Kongresa Račan raspisuje prve slobodne izbore u Hrvatskoj na kojima njegov SDP dobiva 21% glasova i mirno prenosi vlast na pobjednički, do tada pobunjenički HDZ. Status najjače opozicijske stranke SDP gubi do prvih parlamentarnih izbora 1992. zato što dobar dio njegovih stranačkih kolega prelazi u HDZ. Na tim izborima SDP osvaja katastrofalnih 5% i jedva ulazi u sabor.

HDZ - stranka opasnih namjera

"To je bilo u vrijeme kad je u SDP-u bilo samo nekoliko tisuća bivših komunista, a već tada, u jesen 1990., 70.000 bivših partijaca bilo je u HDZ-u", rekao je. Ostat će upamćeno kako je Račan uoči prvih demokratskih izbora za HDZ, nakon izjava o NDH kao ostvarenju težnji hrvatskog naroda, rekao da je "stranka opasnih namjera".

SDP se nakon katastrofe na izborima činio kao otpisana stranka, koja se na neku stvarnu političku pozornicu više neće popeti. Račan se sabire i SDP tri godine kasnije na izborima osvaja 8.9% glasova te postaje ipak bitniji politički čimbenik.

1998. godine formira suradnju s Budišinim HSLS-om, s kojim će dvije godine kasnije izaći na izbore. 1999. godine sudjeluje na prvom chatu u Hrvatskoj, koji smo mi organizirali, te priznaje da je kao mladić zapalio joint. Tadašnji zastupnik HDZ-a Drago Krpina rekao je kako je Račan jedan od najvećih dilera droge u Hrvatskoj. Račan je u svoju obranu otkrio drugu informaciju - da je Krpina budala.

Nedugo nakon smrti Franje Tuđmana, kad je Hrvatska praktički izopćena iz međunarodne zajednice, a HDZ ju je doveo na rub propasti, ljudi izlaze na izbore i povjerenje daju koaliciji HSLS-SDP. Oni s još četiri  stranke osnivaju onu sad već famoznu koalicijsku vladu, a Račan, koji je 92. bio politički mrtvac, postaje premijer.

No, ta vlada ne opravdava očekivanja koja su im postavili birači, a Račan se muči da zadrži konce nad tim, kako su neki rekli, "političkim Frankensteinom". Sve u svemu, izgleda da je Račanova sporost pri donošenju odluka bila i najbolja stvar za tu vladu, koja je imala ogroman broj problema. Simpatična fraza koja opisuje stav te vlade je besmrtna "Odlučno možda", kojom se rugalo Račanu.

S jedne strane, HDZ dobro igra svoju ulogu agresivne oporbe, koja prijeti državnim udarom i time zapravo potpuno blokira rad vlade, a s druge strane kombinacija međustranačkih nesuglasica u koaliciji, uz izdaju Dražena Budiše, koji je izgubio predsjedničke izbore 2000. godine od Stipe Mesića, razbija koheziju vlade.

Slijede izbori 2003., prije kojih HDZ odrađuje dobru, a SDP katastrofalnu kampanju i gubi vlast. Bilo je mnogo špekulacija o razlogu tako loše SDP-ove kampanje. Neki su tvrdili da je bio umoran od raznih sukoba, pa se nije dobro pripremio, a neki da je Račan namjerno predao vlast HDZ-u da bi se mogao pregrupirati.

Time zapravo ulazimo u zadnju fazu SDP-ove djelatnosti u kojoj ta stranka, s Račanom na čelu, igra ulogu lidera opozicije. Najveća zamjerka SDP-u je ta što je, unatoč brojnim skandalima vlade Ive Sanadera, propustio poentirati na bilo kojem bitnom pitanju.

Račan je od samog osnivanja stranke bio njen alfa i omega i donedavno je bilo teško zamisliti SDP bez njega. Spočitava mu se da je postao previše ovisan o Milanu Bandiću i da zapravo nije iznio nikakav suštinski program koji bi mu opravdao titulu socijaldemokrata.

31. siječnja 2007. Ivica Račan obznanjuje da se zbog atipičnog tumora na desnom ramenu privremeno povlači iz politike. Slijedi razdoblje u kojem se SDP konsolidira kao stranka koja uspijeva odraditi posao i bez njega, a on, nakon kratke, ali žestoke bitke s teškom bolešću, umire 29. travnja 2007. godine.

Ponekad omiljen, ponekad omražen, čovjek kojemu se spočitava puno toga što jest i nije napravio, Ivica Račan nezaobilazan je dio hrvatske politike i jedini vođa stranke koji je to mjesto imao još početkom 90-ih.