PRIJE 28 godina pred Banovinom, tada zgradom zapovjedništva Vojnopomorske oblasti Jugoslavenske ratne mornarice, a danas sjedištem splitske gradske administracije, održan je protest splitskih radnika na kojem je ubijen ročnik JNA Saško Gešovski, a ranjen njegov kolega Toni Najev. Među prosvjednicima nije bilo žrtava. I ubijeni ročnik Gešovski i ranjeni mu kolega Najev bili su Makedonci.

"Spontani" prosvjed zbog blokade Kijeva pokrenuo je Tuđman

Proteste je organizirao ogranak Hrvatske udruge sindikata iz splitskog brodogradilišta, a formalni povod bila je neodlučnost federalne armije u deblokadi Kijeva, mjesta s hrvatskim stanovništvom koje su u obruču, bez osnovnih sredstava za život, držali srpski pobunjenici. Bilo je to vrijeme uoči velikih ratnih operacija, ali nakon što su pale prve žrtve: JNA je još u hrvatskim gradovima, časnički kadar čine pripadnici raznih naroda – tek u narednim mjesecima uslijedit će masovniji odlazak, ponajprije slovenskih, hrvatskih i bošnjačkih časnika - a vojnici su pretežno uplašeni ročnici iz svih dijelova Jugoslavije, većinom bez prevelikih ratobornih poriva, sa željom da iz čitave gužve izvuku žive glave.

Premda se u hrvatskom mitu o postjugoslavenskim ratovima vođenim u devedesetim godinama prosvjed pred Banovinom naziva spontanim krikom splitskih radnika, činjenica je da je Franjo Tuđman dan ranije u trogirskom hotelu Medena, na sastanku s predstavnicima HDZ-a i predsjednicima dalmatinskih općina koji su mu se požalili na stanje u Kijevu, izgovorio sljedeće: „Ali znate što možete: mogli ste otići, ovo što ste meni kazali, mogli ste otići sa sto, dvjesto, petsto, tisuću, pet tisuća ljudi ovdje pred komandu, Vojnopomorsku, i postaviti im zahtjev: kako to da dopuštate da tamo četnici zarobe naš čak i kamion s hranom? I ostati, prema tome, pred tom komandom ako hoćete tako dugo dok ne izvrši tu svoju zadaću da osigura pravni poredak.“

Nedavno smo razgovarali i s nekim akterima prosvjeda koji su tada bili u uniformama JNA. Ranjeni Najev, ali i sugovornici koji se ne žele javno eksponirati, podsjećaju da su i prije prosvjeda o kojem pišemo pred Banovinom održavani povremeni manji protestni skupovi, a najveća šteta bilo je poneko razbijeno staklo.

Sve je planulo kad su izvedeni vojni transporteri pred Banovinu

No uoči 6. svibnja 1991. godine obavještajac Ljubiša Beara, koji je umro prije dvije godine u Berlinu, na doživotnoj robiji dosuđenoj u Haagu zbog sudjelovanja u organizaciji srebreničkog genocida, odlučuje pred Banovinu izvesti dva transportera. Možda je planirao uplašiti prosvjednike, no efekt je bio suprotan: protesti su se oteli kontroli, čini se kako su upravo transporteri razjarili masu. A kada su se prosvjednici popeli na jedan i pokušali izvući vojnika Svetlanča Nakova, oficir Sreten Egerić izašao je na bočna vrata Banovine i zapucao u zrak. Iz mase je odgovoreno rafalom i pucnjima iz pištolja - baš oni bili su fatalni za Gešovskog, koji je stajao pokraj Egerića.

„Ispočetka je unutra stanje bilo čak i pomalo opušteno, neki su vojnici igrali i šah. Dotad smo imali dva-tri protestna okupljanja pred Banovinom, sve bi se završilo s nekoliko razbijenih stakala. Mislili smo da će i taj put biti tako, ali stvari su se počele otimati kontroli. Svakako najgluplja je bila Bearina odluka da postavi dva transportera ispred zgrade, to je ljude još više iznerviralo“, svjedoči nam jedan od aktera koji je toga dana nosio uniformu jugoslavenske vojske.

Bivši vojnik JNA: Da smo počeli pucati, to bi bio masakr

„Gledajte, kod nas je bilo svega. Imali smo jednog, čini mi se da je po činu bio poručnik bojnog broda. On je s broda stalno tražio komandu da puca. Imali smo još radikala kojima je bilo do rata, ali većini se nije pucalo jer da smo počeli, to bi bio masakr. Mogli smo se utvrditi i razarati danima, mogli smo tražiti pomoć s mora i avijaciju iz Mostara i Bihaća, ali nismo. S druge strane, bili smo pod vatrom. Imali smo snimku na kojoj se jasno vidi jedan pripadnik MUP-a kako puca iz automata. I on je pogodio Gešovskog, ali fatalan je bio metak iz pištolja. Odmah smo znali tko je pucao čak i od koga je kupio pištolj. Nema govora da je Gešovskog ubio netko iz zgrade“, govori naš sugovornik.

Posebno hvali ulogu pokojnog generala Marijana Ljubičića, Hrvata porijeklom iz imotskog kraja, koji će kasnije odbiti izravan poziv Franje Tuđmana da se pridruži Hrvatskoj vojsci te će otići u Crnu Goru gdje je umro.

„Ne zna se da je baš on odigrao veliku ulogu u smirivanju tenzija. Praktički je preuzeo zapovjedništvo jer je tadašnji zapovjednik Vojnopomorske oblasti Mile Kandić toga dana bio u Kninu. Ljubičić se, primjerice, oglušio na urlanje generala Blagoja Adžića koji je telefonom iz Beograda tražio skidanje hrvatske zastave, a nju su postavili prosvjednici dok su u zgradi trajali pregovori predstavnika vojske s tadašnjim splitskim gradskim čelnicima predvođenima gradonačelnikom Onesinom Cvitanom. Naime, Ljubičić je bio svjestan da bi skidanje zastave prosvjednici shvatili kao provokaciju koja bi vjerojatno dovela do novih žrtava“, prisjeća se bivši pripadnik JNA.

ST objavio razgovor s čovjekom koji tvrdi da je pucao po vojnicima

Koji dan nakon prosvjeda, u ST-u, profašističkom tabloidu, izašao je razgovor s Matom Sablićem, zvanim Tijarica pod naslovom „Pucao sam na JNA.“ U požutjelom tekstu Tomislav Tardelli, tadašnji ST-ov redakcijski pseudonim, svjedoči da mu je Sablić „pokazao svoje dvije uzdanice iz kojih se još dimilo – Magnum 357 special i 'dugu devetku' češkoslovački pištolj marke 'Zbrojovka' u čiji šaržer stane 16 metaka“.

Potom Sablić priča kako je prvo vojska otvorila vatru, a on je kad je vidio „da su ugroženi životi njegovih prijatelja... potegao pištolj i otvorio vatru. "Dijelom u zrak, dijelom bogami i u zgradu. To je bila moja sveta dužnost da zaštitim prijatelje“, pričao je Sablić ST-ovu pseudonimu. Pa se nastavio hvaliti: „Ovaj JAT, rent-a-car, srpske butike, sve sam to ja vlastoručno porazbijao. Imamo ih još na spisku, na primjer jedan butik što ga drži Srbin iz Knina, financijer balvan-revolucije“, pričao je Sablić kojega, ipak, nije posve napustio oprez, pa je dodao kako je i on čuo da je oficir JNA  ubio Gešovskog jer je odbio pucati na okupljene. Ta je teorija nevjerojatna - da Gešovski nije htio otvoriti vatru, zapucali bi ostali, u Banovini nije manjkalo ni oružja, ni vojske.

Sablić će kasnije biti jedan od četvorice koju će Bearini KOS-ovci uhapsiti u Splitu i prebaciti na vojni sud u Sarajevo. Krajem 1991. godine hrvatske će ih vlasti razmijeniti za zarobljene pripadnike JNA.

Split do danas nije podignuo nijedno spomen-obilježje u znak sjećanja na Gešovskog.