Prije 32 godine u Splitu zid je ubio troje. Priča jako podsjeća na skandal u Domu

Prije 32 godine u Splitu zid je ubio troje. Priča jako podsjeća na skandal u Domu
Foto: Index/Pixsell/Milan Sabic

SPLIĆANI, sjećate li se kišnog jutra 4. siječnja 1988. godine? Pamtite li televizijsku ili barem novinsku sliku mokre Končarove ulice s plavim zglobnim autobusom parkiranim točno iza visokog i teškog betonskog zida koji se toga dana, malo nakon 11 sati, srušio na pločnik i cestu? Možete li se sjetiti vozača, prezime mu je, ako mi sjećanje ne laže, Alajbeg, kako televizijskoj ekipi govori da je zid pao sekundarno?

Neki od nas tog će 4. siječnja 1988. godine prvi put čuti da ima ljudi koji sekundarnim nazivaju nešto što se zbilo u sekundi.

Većina se ukrcala

Pod zidom su toga jutra na autobusnoj stanici nestala tri života. Vaterpolist, kućanica i honorarna suradnica splitskih dnevnih novina. On je htio ići na trening, kućanica je čekala autobus koji će je prebaciti do grada, pričat će se da je nosila cipele na popravak, a honorarka je krenula na posao. Bilo bi, pričali su svjedoci, znatno više žrtava da autobus nije došao malo ranije. Većina ljudi sa stanice se ukrcala. Ne i njih troje. Mladu je novinarku, pričat će se i to, od spasa dijelilo nekoliko koraka.

Dugi sudski postupak bez osuđenih

O zidu će se potom često pisati i govoriti. Nagađat će se tko je kriv, poduzimat će se istražne radnje, podnositi kaznene prijave, podizati optužnice, provoditi vještačenja. Započet će dugi sudski postupak koji će završiti bez osuđenih. Među optuženima bilo je ljudi koji nisu zaslužili pravosudno mrcvarenje jer nisu mogli biti krivi zbog toga što je zid napravljen loše. U novinarskim će se krugovima spominjati tadašnje moćnike, jednog čija je nedaleka bespravna kuća, navodno, ugrožavala stabilnost zida i jednog koji je u vrijeme gradnje zida drmao lokalnim urbanizmom. Tijela kaznenog progona su se, kako je to i običaj u našim krajevima, hranila sitnijim ribama bez političke zaštite. Žvakala su ih i na koncu ispljunula. 

Službeno, nema krivih

Službeno, za rušenje zida u kojem, tvrdit će stručnjaci, nije bilo koječega što je trebalo osiguravati stabilnost, do danas nitko nije kriv. Za smrt troje ljudi, troje građana Splita koji su samo čekali autobus, nema odgovornih.

Već tri godine nakon pada zida nekažnjivost će se brže od virusa proširiti Splitom. Nekažnjeno će se dijeliti otkazi, izbacivati iz stanova, mučiti u Lori... Sjeme se primilo i dalo otrovan plod. Zlodjela i tragedija uvijek će biti više nego krivaca, to je kontinuitet politike ili politika kontinuiteta. Kako vam drago. 

Trideset i dvije i pol godine nakon kišnog siječanjskog jutra, Končarova se zove Poljička, autobusna je stanica na istom mjestu, a malo iza izrasla je stambeno-poslovna višekatnica. Pješački most iznad ceste, koji se oslanjao i na urušeni zid, do danas je zatvoren. Za razliku od krivaca.

Kada je počela priča o virusu u splitskom Domu za starije i nemoćne osobe, sjetio sam se 4. siječnja 1988. godine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara