PRIJE 60 godina, 28. prosinca 1959. u Madridu umro je Ante Pavelić, čovjek koji odgovoran za najveću izdaju u hrvatskoj povijesti.

Umro je u Madridu. Bio je političar, odvjetnik i poglavnik zločinačke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.

Ante Pavelić karijeru je započeo kao političar koji se protivio centralizaciji onog što je kasnije postalo službeno poznato kao Kraljevina Jugoslavija. 

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, sudjelovao je u radu Čiste stranke prava, a 1918. postaje samostalni odvjetnik. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik Hrvatske stranke prava, a 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba. Kasnije je postao pripadnik Hrvatskog bloka, zajedno s Antom Trumbićem, i potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore. 

1928. osniva oružanu skupinu Hrvatski domobran, kojom je otvoreno pozivao Hrvate na oružanu pobunu protiv Jugoslavije. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature, Pavelić bježi u Italiju, a poslije toga u Beč. U inozemstvu je uspostavio organizaciju ustaša.

Austrijske vlasti su mu zabranile boravak u Austriji pa se Pavelić seli u Italiju, gdje je s obitelji živio do travnja 1941. Iako talijanske vlasti nisu službeno priznavale ustaše, fašistički režim Benita Mussolinija dopustio je Paveliću život u Rimu i obuku paravojne jedinice. Uskoro nakon toga, Hrvati u inozemstvu se pridružuju organizaciji Hrvatski domobran, koju je Pavelić vodio kao poglavnik. Rani članovi organizacije kasnije su postali visoki dužnosnici ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pavelić je, zajedno s još nekoliko ustaša, uhićen i pritvoren u Torinu 17. listopada 1934. zbog atentata na kralja Aleksandra. Oslobođen je u ožujku 1936.

Proglašavanje marionetske NDH

Nakon što je 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio invaziju na Jugoslaviju, Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale marionetske NDH. 10. travnja 1941. doglavnik Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku, a Pavelić sa svojom obitelji stiže u Hrvatsku tri dana kasnije.

Time nastaje sramotno razdoblje hrvatske povijesti obilježeno progonima, ubojstvima, rasnim zakonima, zločinima iz mržnje, koncentracijskim logorima, terorom i prodajom dijelova teritorija.

Uveden je jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju i sve političke stranke su raspuštene.

Ubijanja, progoni i teror

Iako su državom upravljale ustaše, prave je konce vukla nacistička Njemačka i fašistička Italija. Pod Pavelićevim vodstvom, režim je proganjao Srbe, Židove i Rome.

Koliko god su se zločini nad Srbima, počinjeni uglavnom u selima, u to doba cenzuriranih tiskovnih medija mogli neko vrijeme i sakriti, toliko je rasna represija prema Židovima, naseljenim u gradovima i često nositeljima umjetnosti i kulture, bila odmah i jasno vidljiva.

Osim Jasenovca, kao najpoznatijeg logora u kojemu su pobijeni deseci tisuća ljudi, ustaše i Pavelić su odgovorni i za dječji koncentracijski logor kraj Jastrebarskog. 

Na stranicama Auschwitz Study Groupa opisan je logor. 

"Jastrebarsko je radilo nekoliko mjeseci u ljeto 1942., ali je bio jedan od najokrutnijih logora. Srpska i židovska djeca, neka stara samo jedan mjesec, odvajana su od majki koje su odvođene u logore kao što je Jasenovac. 

Kad bi ih doveli, djeci bi obrijali glave i trpali ih u barake bez kreveta, namještaja ili zahoda. Spavali bi na podu, na slami, bez pokrivača. Djeca bi dobila samo komad kruha i juhu. Često bi jela travu. Epidemije, dizenterija, premlaćivanja i izgladnjivanja su bili uzroci smrti.

"Niža rasa"

Progoni Židova, koje su provodili ustaše u želji da se dodvore Nijemcima, bili su gori nego u mnogim drugim okupiranim državama, pa čak i gori nego u Italiji.

Da bi sramota bila potpuna – sami Hrvati su za naciste bili 'niža rasa'. Slaveni.

Najveća izdaja u hrvatskoj povijesti

Ante Pavelić je odgovaran i za najveću izdaju u hrvatskoj povijesti. 18. svibnja 1941. u Rimu su jednim potpisom fašističkoj Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija. Gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, veliki dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve je to sluganskim potpisom Ante Pavelića došlo u ruke fašističke Italije. 

Radi se o sramotnim Rimskim ugovorima. Bio je to samo dokaz onoga što se već znalo - mjesec dana ranije uspostavljena takozvana Nezavisna Država Hrvatska stvorena je samo kako bi poslužila za zadovoljavanje talijanskih i njemačkih interesa.

Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata, Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale. Upravo su u Paveliću Talijani vidjeli čovjeka koji može ispuniti njihove apetite za hrvatskom obalom, pa nije ni čudo što su ga godinama prije rata u tajnosti obučavali i podržavali, čekajući povoljan trenutak kad će u ratnom ludilu svoju marionetu postaviti na vlast u Hrvatskoj.

Predaja teritorija bila je samo jedna od podaničkih stvari na koje je ustaška vlast bez pogovora pristala. Naime, dogovoreno je da NDH neće u većem dijelu primorja i unutrašnjosti podizati nikakve vojne objekte niti držati ratnu mornaricu. Italija je interesnu sferu u NDH podijelila na tri zone. Prva je zona izravno priključena Italiji, druga je postala demilitarizirana, odnosno snage NDH nisu smjele tu graditi vojne objekte. Treća, najudaljenija od mora, bila je pod kontrolom NDH. Naravno, ustaške sluge fašista obvezale su se plaćati troškove talijanske vojske na svom teritoriju. 

Italija je 1943. godine kapitulirala, a NDH se domogla predanih teritorija slaveći to kao svoju veliku pobjedu. No, to nije bilo dugog vijeka. Godine 1945. Njemačka je izgubila rat, a time je propala ideja o NDH. Do tada su gotovo cijelu Dalmaciju i Istru oslobodile partizanske jedinice. 

Postavljanje talijanskog princa za hrvatskog kralja

Osim prodaje Dalmacije Italiji, Ante Pavelić je talijanskog princa postavio za hrvatskog kralja.

Jedan od pobočnih članova talijanske vladajuće obitelji, Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia, talijanski princ iz kraljevske dinastije Savoja, časnik talijanske ratne mornarice, proglašen je ni manje ni više nego – kraljem Hrvatske s imenom Tomislav II. Od 1942. titula mu glasi: "Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojvoda Aoste".

Dana 18. svibnja 1941. Tomislav II. na ceremoniji postaje službeno kralj Hrvatske: na ceremoniji održanoj u Kvirinalskoj palači u Rimu, Ante Pavelić je u pratnji nekoliko hrvatskih izaslanika formalno zatražio od talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem.

Suradnja s četnicima

Pavelić je surađivao i s četnicima. 

Oko Knina, četnički ratni zločinac pop Momčilo Đujić formirao je Dinarsku četničku diviziju. Počinila je izrazito teške zločine i nad hrvatskim i nad srpskim stanovništvom.

Pavelić se 1944. žalio Hitleru zbog četnika, na što je Hitler primijetio da "bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim postupkom prisili da priđu partizanima."

Hitlerova je bila zadnja – Pavelić donosi sramnu naredbu kojom zločincu popu Đujiću spašava glavu. U naredbi od 21. prosinca 1944. on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno i nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali.

Momčilo Đujić je ovime izbjegao sud. Umro je u Americi 1999. godine. Nešto prije početka rata u Jugoslaviji, pravo imenovanja četničkih vojvoda prenio je Vojislavu Šešelju. Bez Pavelića – Šešelj nikada ne bi postao četnički vojvoda.

Jedan od najvećih izdajnika Hrvatske

Pavelić je ostao uz Hitlera do kraja. Međutim, svoju vojsku je napustio. Još 1944. godine obitelj šalje u Austriju, a sam iz Zagreba bježi 6. svibnja 1945. Na granicu s Austrijom dolazi 8. svibnja 1945. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg.

Umro je u emigraciji, u Madridu, na današnji dan 1959. 

Ostat će u povijesti zapamćen kao jedan od najvećih izdajnika Hrvatske koji je učinio sve za malo vlasti u Zagrebu.