Kako itko može priznati autoritet Biblije i ostati moralan čovjek?

Kako itko može priznati autoritet Biblije i ostati moralan čovjek?
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

IMA tome već jedno deset godina kako sam nazočio u Zagrebu predavanju Johna Milbanka, jednog od najvećih suvremenih kršćanskih teologa. Dobio sam i prigodu osobno ga upoznati, moja "ulaznica" je bila činjenica da sam pisao doktorat o njemu. Iznimno ljubazan čovjek, ozbiljno me pozvao da mu dođem u goste u Nottingham (što, nažalost, nisam nikada napravio).

Tijekom razgovora rekao je i nešto što mi se prilično urezalo u pamćenje, a odnosilo se na pitanje ateističke moralnosti: "Oni imaju moral, ali ne i etiku."

Drugim riječima, ako mogu pojednostavljeno prevesti misao vrhunskog teologa, ateisti mogu postupati moralno ispravno, samo što svoje postupanje ne mogu opravdati nekim temeljnim načelima. Oni mogu biti moralni samo po svojoj naravi, bez pozivanja na apsolutne vrijednosti kojima bi se onda rukovodili. Ili, da to još malo proširim – oni mogu biti samo slučajno moralni, ako ih se tako usmjeri (rođenjem ili odgojem).

Osjećaj namjesto vječnih načela

Ne bih volio sada rastjerati sve svoje čitatelje nekim apstraktnim filozofskim raspravama, ali moram reći da Milbank u određenom smislu ima pravo. Ta načitana glava dobro je shvatila da iza ateističkog morala ne stoje neka vječna, uzvišena načela. Ono što on ipak nije shvatio jest i činjenica da se isto odnosi i na vjernike.

Naravno, sad bi se o tome mogao pisati cijeli doktorat, a ja na raspolaganju imam tek par kartica teksta.

Da prvo objasnim što to onda ateiste čini moralnim. Naravno, uz napomenu da ateisti mogu biti i krajnje nemoralni (jesam li vam sada otkrio toplu vodu?).

Kako su već razni tumači razvoja moralnosti kod ljudi otkrili, temeljna sila koja nas pokreće na moralno djelovanje jest empatija, suosjećanje. Mi dobro znamo što drugima stvara zadovoljstvo ili bol, jer iste stvari na nas djeluju praktički isto. I boli nas kad vidimo da nekoga nešto boli, makar se radilo i o životinji.

Cijeli sam život imao prilike promatrati najmanju djecu i vidjeti kako je taj isti mehanizam suosjećanja prisutan kod njih još u najranijoj dobi. Nitko ih tome nije učio, nikakva Crkva ili škola nisu to oblikovali, s time su se rodila.

Ako ovako razmišljate – normalni ste

Ima ljudi koji ne osjećaju empatiju i mi ih zovemo psihopatima i sociopatima. Oni uopće ne registriraju da nekoga nešto boli, ne pokazuju za to niti najmanje zanimanje, pa su im svi ljudi samo oruđa u dostizanju ciljeva. Na pamet mi odmah pada primjer zloglasnog pedofila Jeffreyja Epsteina – on je na svoje žrtve gledao samo kao na objekte zadovoljstva, njihova bol mu je bila potpuno nepoznata. To nisu osobe kojima možete išta objasniti u pogledu morala. Da ste Epsteinu rekli kako je njegovo ponašanje čisto zlo, on vas apsolutno ne bi shvatio. U najboljem slučaju bi vam ponudio novac da promijenite iskaz.

No, za razliku od psihopata, normalni ljudi reagiraju na ponašanje drugih, osjećaju njihovu radost i žalost pa se načelno prilagođavaju tome. Hrpa naših etičkih postupaka zapravo nastaje intuitivno, bez razmišljanja. Studentima sam svojedobno davao jedan mali misaoni test: iz skupocjenog automobila izlazi čovjek i ne primjećuje da mu je ispalo 20 kuna. Što biste napravili, onako, na prvu loptu? Ako odgovorite: "Rekao bih mu da mu je ispalo 20 kuna" (kako su svi moji studenti odgovarali, ono, bez sekunde razmišljanja), onda ste normalan čovjek.

Empatija, međutim, iako neophodna, ipak nije dovoljna. Štoviše, kako neki autori pokazuju, empatijom se može i manipulirati, svi dobro znate kako je to kad se netko krene igrati vašim osjećajima. 

I onda uključite i mozak

Uz to, naše situacije znaju biti i vrlo složene pa ih se ne može riješiti bez nekog dobrog promišljanja ili onoga što su stari Grci zvali razboritost. Naše situacije znaju se i ponavljati, zato je onda dobro imati određena načela koja nas vode u rješavanju svih pitanja. Ta razborita načela nastala su na temelju individualnog i zajedničkog iskustva. Recimo, svi mi znamo da nas laganje vodi u dodatno laganje i da na kraju sve to, poput začepljene kanalizacije, ispliva na površinu. Neki moraju proći prilično bolnu lekciju da se laganje ne isplati. Ili da osveta rađa novu osvetu i da nastaje krvavi začarani krug. Mi se učimo iskustvom, pamtimo lekcije, podučavamo druge i postupno, u skladu s prilikama, razvijamo neki zajednički odgovor na životne situacije, odgovor koji zovemo moralom.

Zato nema čuđenja kad sretnete ateista koji ne laže i ne krade – on izbjegava prijestupe ne zato što se boji da ga netko gleda odozgo, nego zato što zna kuda vode ti putovi.

Kada religija uguši suosjećanje

Vrlo često i kod religioznih ljudi nalazite na moral koji je u suštini utemeljen na empatiji i razboritosti. Takozvano zlatno pravilo, "Sve što, dakle, želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Matej 7,12), zapravo je jedna od mogućih formula načela suosjećanja. Znaš dobro što je dobro ili zlo za bližnje, jer znaš što je dobro ili zlo za tebe. Kad god ti nije jasno što bi ti njima trebao činiti, zapitaj se što bi htio da oni tebi čine. Teško da bi tko rekao kako želi da ga se laže ili potkrada.

Problem s religijom je što može i ugušiti empatiju. Ona vječna načela kojima se vjernici hvale najčešće se svode na bezuvjetnu poslušnost božanstvu, na držanje nečega samo zato što je u nekoj svetoj knjizi zapisano da je tako rekao Bog. Vrlo često u tim knjigama pišu i neke stvari koje se izravno sudaraju i s našom empatijom i s našim razborom – kada npr. Mojsije veli da se pobiju svi muški (uključujući i dječake) i sve udane žene (Brojevi 31,17), onda to udara na naše moralne osjećaje i temeljni razbor. Nema tome opravdanja, morate biti teški vjerski fanatik da biste u tim groznim riječima našli neki smisao.

Stoga, nema čuđenja kad vidite da je netko nevjernik i postupa moralno.

Štoviše, jedino me može čuditi da itko ozbiljno prizna autoritet neke od klasičnih svetih knjiga i unatoč tome ostane moralan.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara