SUDBINA bivše cementare Sloboda, u zapadnom zagrebačkom predjelu Podsused, jedna je od najkompliciranijih pretvorbeno-političkih priča od nastanka Republike Hrvatske. Iako je proizvodnja cementa na tom prostoru ugašena još za Jugoslavije, 1987. godine, ostaci bivše tvornice vidljivi su i danas, nakon gotovo pola stoljeća. Na mjestu velikog zagađivača prostora nastao je trgovačko-industrijski kvart u kojem djeluje nekoliko desetaka poduzeća, od kojih neka pretovaruju cement, druga se bave obradom metala, a dio golemog kompleksa je i reciklažno dvorište.

Priča o cementari u Podsusedu može se gledati kroz povijest urbanizma i industrijske arhitekture Zagreba, ali i kao "podjela plijena" u kojoj su razne tvrtke za sebe privatizirale dijelove nekadašnje tvornice. Neki poduzetnici došli su u vlasništvo tamošnjih nekretnina i "prebijanjem" dugova sa starom tvornicom.

Prijedlozi o uređenju poslovne zone - ili pak zone stambene namjene - postojali su kroz protekla desetljeća, ali sve je završilo "divljom privatizacijom" krajem devedesetih godina.

Trenutačno je pak u tijeku preprodaja zemljišta i objekata cementare.

Radila je od 1908. do 1987.

Tvornica cementa radila je u Podsusedu - tada krajnjem zapadnom rubu Zagreba - osamdesetak godina, od otvaranja 1908. do ukidanja 1987. godine. Danas su vidljivi ostaci cementare, a ni najbliži susjedi ne znaju tko sve posluje u tvorničkim halama koje su još uvijek očuvane.

Povjesničarka arhitekture dr. Irena Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti, koja i sama živi u Podsusedu, napominje kako je "sve to nekoliko puta bilo problematizirano u generalnom urbanističkom planu kao prostor za slobodno vrijeme, kongresni centar ili stambeno-poslovna zona".

Napominje kako je početkom 2000-ih godina u prostore cementare uselio CIOS, poduzeće za zbrinjavanje otpada vlasnika Petra Pripuza, no nakon brojnih prosvjeda udruge EKO 2000 odselili su u Jankomir.

Stanovnici Podsuseda kažu da je još uvijek aktualna priča kako će se na tom prostoru odlagati glomazni otpad jer je iznad kompleksa cementare klizište Kostanjek.

Tjednik Nacional tvrdio je 2021. godine kako će se klizište Kostanjek sanirati - još prema planovima pokojnog gradonačelnika Milana Bandića iz 2018. godine - upravo građevinskim otpadom. To je bilo, naravno, prije razornih zagrebačkih potresa, ali plan ni tada nije prošao u gradskoj skupštini. Današnji gradonačelnik Tomislav Tomašević tada je bio protiv tog plana, podržavajući ekološke aktiviste koji su smatrali da će se tako na području Podsuseda gomilati otpad i smeće.

Zlatko Canjuga potpisao urbanistički plan

Urbanistički plan uređenja područja nekadašnje Tvornice cementa u Podsusedu - koji je 12. srpnja 1999. objavljen u Službenom glasniku Grada Zagreba, s potpisom HDZ-ova Zlatka Canjuge, predsjednika gradske skupštine, izričito navodi kako se na području klizišta ne mogu obavljati djelatnosti sakupljanja, prerade i trgovine sekundarnim sirovinama.

Već tada je navedeno kako se će se "kompleks CIOS premjestiti u roku od godinu dana od donošenja Plana na novu lokaciju koju će predložiti Grad Zagreb te kako se smiju graditi skladišne građevine kao zasebni sadržaji na parceli ili graditi građevine i baviti se djelatnošću koja zagađuje okoliš". Spomenuti urbanistički plan je još uvijek jedini koji se odnosi na prostor bivše cementare, problem klizišta nije riješen, no aktualna vlast ne nudi odgovor na to hoće li urbanistički plan mijenjati.

Danas se cementara u Podsusedu ne može sagledati kao jedinstveni prostor za čije uređenje je moguće pronaći jednostavno rješenje.

"Cementara je pridonijela razvoju Podsuseda jer je nudila radna mjesta i gradila stanove za svoje zaposlenike - primjerice ulicu Blanje. U velikoj poslovnoj zgradi u kojoj je stanovao i prvi vlasnik kasnije je bila Škola učenika u privredi, sada je rasparcelirana u stambene jedinice. Najstariji dio tvornice projektiran od arhitekata Hönigsberga i Deutscha 1908. gotovo da i nije više moguće vidjeti jer je devastiran kasnijim dogradnjama i pregradnjama, slično kao Paromlin", odgovorila je Indexu dr. Irena Krašovec.

U Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode kažu da cementara nije njihov problem.

"Bivša cementara u Podsusedu nije zaštićeno kulturno dobro niti se nalazi na području zaštićene kulturno-povijesne cjeline, stoga ne podliježe odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara niti se u tom smislu provodi zaštita industrijske povijesne baštine na tom području", rekli su Indexu iz Grada Zagreba.

Vlasnik cementare bila je obitelj Mandl, koja je imala nekoliko cementara širom Europe. Tvornica se najprije nazivala Croatia. Stručnjaci kažu da su lokaciju odredila izdašna nalazišta vapnenca i lapora te blizina prometnih puteva. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica je nacionalizirana te je preimenovana u Sloboda. Prije kraja proizvodnje zapošljavala je i do nekoliko stotina radnika.

Problem se ne rješava desetljećima

Robert Šafranko, predsjednik Mjesnog odbora Podsused, kaže za Index kako je riječ o problemu koji se rješava desetljećima.

"Radi se o prostoru koji je u privatnom vlasništvu preko četrdeset pravnih i fizičkih osoba te u njemu danas posluje nekoliko tvrtki. No, kompleks je u većem dijelu devastiran i zapušten, čega smo itekako svjesni. Kako se kompleks svakodnevno koristi i kao prometni koridor, nakon dva zagrebačka potresa, radi sigurnosti građana pri komunalnom redarstvu inicirali smo postupak uklanjanja ruševnih građevina.

Rješenje o uklanjanju je doneseno, no rušenje nije realizirano jer je nekretnina predmet ovršnog postupka pa se do njegovog okončanja ono ne može provesti. Dakle, složena imovinsko-pravna situacija komplicira čak i akcije u interesu javne sigurnosti."

Šafranko ističe kako nikada nije ostvaren ni urbanistički plan donesen prije - 25 godina.

"Još 1999. godine donesen je urbanistički plan uređenja područja nekadašnje Tvornice cementa u Podsusedu koji nikada nije realiziran. Prostor cementare je na razini Strategije zelene urbane obnove Grada Zagreba prepoznat kao brownfield lokacija grada, ali mu lokacija i kompleksni vlasnički odnosi nažalost ne idu u prilog.

Želja nam je da se prostor revitalizira i djelomično dobije kulturno-sportsku namjenu jer su zadnja ulaganja tog tipa stanovnici najzapadnijeg gradskog naselja dobili za Univerzijadu, daleke 1987. godine, kada je izgrađena sportska dvorana Sutinska vrela", objašnjava Šafranko i dodaje: "Osim toga, bilo kakvi veći zahvati u prostor za sobom povlače rješavanje pitanja klizišta Kostanjek te ćemo raditi na tome da se ovi zahvati uvrste u gradske prioritete što je prije moguće."

Cijena: Milijun i pol eura

Hoće li se urbanistički planovi doista ostvariti, teško je reći, ali zanimljivo je da se veliki dio cementare upravo nalazi u - prodaji.

Početkom travnja internetski oglasnici objavili su kako se prodaje, za milijun i pol eura, čak osam tisuća kvadrata bivše tvornice. Na priloženim fotografijama vide se ruševine cementare, dok u oglasu stoji: "Prodaje se zemljište s objektima (dio stare tvornice cementa u Zagrebu). Kompleks tvornice sastoji se od glavne zgrade, dimnjaka, 8 silosa i još nekoliko objekata. Brutto razvijene površine 13.415,40 m2. Vlasništvo čisto. Plaćena komunalna davanja. Mogućnost kupnje i dodatnih objekata."

Zemljište je kategorizirano kao građevinsko i komercijalno.

Osim tog povećeg dijela cementare, moguć je i najam jednog uređenog skladišta koje se može koristiti kao radionica. Iznajmljuje se po 1200 eura mjesečno, a ukupna površina je 265 kvadrata. Prostorije imaju grijanje, klimu i alarm.

Što se planira izgraditi?

Oglase su dala dva različita ponuditelja, no bit će zanimljivo vidjeti hoće li se naći kupac koji će srušiti staru tvornicu i tamo izgraditi ono što urbanisti predviđaju. Prema medijskim izvješćima iz 2008. godine, tada se razmatrao detaljni urbanistički plan prema kojem je prostor tvornice namijenjen za poslovnu zonu, a zaleđe za sport. 

Pet godina kasnije, 2013., Večernji list objavio je tekst pod naslovom: "Od zaštitnog znaka tog dijela grada ostala je samo vizura i prijeti mu potpuno urušavanje". Nakon dva potresa nije neobično da odgovorni još više upozoravaju na opasnosti urušavanja.

Spomenuti urbanistički plan iz 1999. predviđa da se, po sanaciji klizišta, može urediti novo poslovno-trgovačko središte. Na tom se području mogu rekonstruirati postojeće građevine ili njihovi dijelovi, graditi nove građevine na mjestu dosadašnjih ili graditi nove građevine na neizgrađenim prostorima.

Planiraju se zeleni trgovi i kontinuirani potezi zelenila, dok bi se duž novoga pročelja Aleje Bologne uredila široka kolno-pješačka aleja s bogatim zelenilom. Predviđa se i obnova postojećih "vrijednih viših građevina", park u središtu te obnovljeni kompleks starog pogona.

Kako će se prema ideji obnovljenog kompleksa stare cementare odnositi novi vlasnici - kupe li je za milijun i pol eura - još će se vidjeti.