USTAVNA stručnjakinja i profesorica ustavnog prava Ana Horvat Vuković komentirala je odluku Ustavnog suda da odbije predlagatelje koji su osporavali ustavnost Zakona o izbornim jedinicama, kao i Zakona o trgovini, koji propisuje da je većina nedjelja tijekom godine neradna.

Horvat Vuković kaže da odluka pati od teških propusta te da se Ustavni sud aktivno uključio u predizbornu kampanju vladajuće stranke. Njen status na Facebooku prenosimo u nastavku.

"Ovo se može svesti na amatersku primjenu testa razmjernosti"

"Predizborno-kampanjska odluka politiziranog suda koja pati od teških propusta, koje možemo svesti na amatersku primjenu testa razmjernosti (proporcionalnosti).

Nevjerojatno je uočiti da se Ustavni sud ne trudi ponuditi ni iole uvjerljivo objašnjenje svoje odluke. Naočigled odustaje od bar simboličke pretenzije na status čuvara Ustava, i (razumna je pretpostavka) aktivno se uključuje u predizbornu kampanju vladajuće stranke, kao i (bar u dijelu) zakulisne igre vezane uz izbor novo/staro 10-ero sudaca ove godine.

To je neizbježno naslijeđe činjenice da kvaliteta njegovog sastava kroz godine tone i time zaoštrava njegov manjak stručnosti i profesionalne potkovanosti za rad. Malobrojne iznimke sjajne su i istaknute, no kao uvjerljiva manjina nedovoljno utjecajne. Kako sam već žalovala prošlog tjedna, capture state je kod nas dovršena, što i "slučaj Turudić" zorno odražava", piše Horvat Vuković.

"Odluka pada već na prvom koraku"

Ustavna stručnjakinja potom je objasnila zašto misli da je odluka kriva.

"Ukratko o razlozima za ovaj (oštar) stav, koliko profesor ustavnog prava može biti kratak

Načelo proporcionalnosti temelj je svakog ograničavanja pojedinog ustavnog prava i slobode. Traži da se pravo ograniči isključivo radi 1) legitimnog cilja, koji može svojom važnošću opravdati narušavanje tog konkretnog temeljnog prava; 2) na način koji je PRIKLADAN zaštititi pravo za koje Sabor *tvrdi* da se štiti (kako bi se spriječila mogućnost da licemjerno tvrdi da štiti jedne, dok u stvarnosti podupire druge, skrivene interese); i da se pritom 3) koristi samo NAJBLAŽA MOGUĆA MJERA, dakle mjera koja u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava to pravo od svih dostupnih (nećemo, jasno je, dinamitom loviti jednu jedinu ribu)", piše Horvat Vuković.

"Trgovcima se rad zabranjuje, ali ne i kafićima, kladionicama, restoranima, muzejima, frizerima i sl."

"U konkretnom predmetu, Zakon o trgovini - a onda i odluka Ustavnog suda - padaju već na prvom koraku, a potpuno je u slobodnom padu na drugom. U ovom slučaju, NE POSTOJI legitiman cilj radi kojeg je moguće zabraniti rad trgovina. Na to nam ukazuje jedna važna činjenica: Ustavni sud, barem u Sažetku rješenja, ničim ne problematizira činjenicu da je zabranom zahvaćena samo jedna podkategorija "poduzetnika", tj. da dolazi do diskriminacije jedne kategorije poduzetnika u odnosu na drugu.

Trgovcima se rad zabranjuje, ali ne i kafićima, kladionicama, restoranima, muzejima, frizerima i sl. Zašto? Koje moguće opravdanje zakonodavac za takvo razlikovanje može dati? Jasno je, njega nema. Već je u svojim prijašnjim odlukama Ustavni sud odbacio da bi legitiman cilj bila zaštita "statusa nedjelje" kao tradicionalnog/vjerski određenog neradnog dana, zaštita kršćanskih običaja ili sl. Pa ipak, ovdje se štiti upravo takav zabranjeni *skriveni cilj* zaštite vjerskog osjećaja dijela naroda, koji je pravno gledano nelegitiman u sekularnoj državi.

Ustavni sud je obvezan na "podizanje vela", tj. utvrđivanje zamjenjuje li nominalni, navodni cilj onaj nelegitimni, koji se skriva pod skutima načelno prihvatljivog. Tu analizu mora vršiti detaljno, savjesno, a iznad svega aktivno. Poklanjanje povjerenja drugom tijelu vlasti antitetično je sklopu ustavne države, koja se zasniva na diobi vlasti", navodi Horvat Vuković.

"Ovo bi komično lako razmontirao student prve godine Prava"

"Dalje, sve da i prihvatimo nonšalantnu opasku Ustavnog suda da se kao navodni legitiman cilj prihvaća "postizanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života građana...osiguranje i omogućavanje kvalitete funkcioniranja društvene zajednice i zaštitu prava radnika, te gospodarski napredak i socijalno blagostanje", i tu srećemo slonovske probleme, koje bi gotovo komično lako razmontirao student prve godine Pravnog fakulteta.

Naime: a) ravnotežu poslovnog i privatnog života možete postići na čitav niz načina, od kojih su mnogi manje intruzivni od brutalističke zabrane rada - npr. *adekvatnim plaćanjem radnika* i učinkovitim funkcioniranjem inspekcije rada (treći korak testa proporcionalnosti).

Sama činjenica da je država nesposobna osigurati ovo drugo, tj. nevoljna djelovati u vezi prvog, ne znači da je "dinamitom na ribe" odjednom postala valjana opcija; b) v. supra nepremostivi argument arbitrarnog izdvajanja samo jedne podskupine radnika tj. poduzetnika", dalje piše Horvat Vuković.

"Argument 16 radnih nedjelja nipošto nije skrojen u svrhu zaštite radnika, već državnog proračuna"

"Zašto drugi radnici ne zaslužuju jednaku skrb Države za ravnotežu svog poslovnog i privatnog života? Takva arbitrarna poduključivost jasno upućuje da usvojena mjera (zabrana rada u trgovini) nije prikladna za ostvarenje navodnog cilja; c) kako se točno bezuvjetnim oduzimanjem prava na rad jednom sedminom tjedna postiže *zaštita* prava radnika?

Sigurno bi se ta prava štitila bolje višim plaćama, nedodirljivošću drugog dana odmora za one koji rade nedjeljom, inspektorima koji zaista provjeravaju plaća li se radnike više nedjeljom i koriste li drugi dan kao dan odmora?

Argument "16 radnih nedjelja" nipošto, pri tom, nije skrojen u svrhu zaštite radnika, već *državnog proračuna*, omogućavajući neometanu ljetnu sezonu i profitabilni božićni šoping spree.

Neobično je lako utvrditi da, dakle, niti postoji legitiman cilj, niti je usvojena mjera prikladna za ostvarenje i onog Potemkinovog cilja koji Ustavni sud blagonaklono prihvaća. I, na kraju ovog nesvetog trijumvirata pogrešnih koraka, primjenjuje brutalno tupu mjeru umjesto rafiniranog zakonodavnog odgovora koji bi demokratski zrelija država bila u stanju artikulirati", zaključuje Ana Horvat Vuković.