"Provali u stan, mi ćemo zažmiriti" - stara taktika Imovinskog rata

"Provali u stan, mi ćemo zažmiriti" - stara taktika Imovinskog rata
Foto: Pixsell/Patrik Macek/Wikipedia

“PROVALI u prazan stan, a mi ćemo zažmiriti.” Tako glasi SMS koji je Nenad Križić, pomoćnik ministra branitelja Tome Medveda, poslao 49-godišnjem hrvatskom ratnom veteranu Mariju Vrbaniću koji mu se žalio oko neriješenog stambenog problema.

Domovinski rat za mnoge je bio Imovinski rat

Medvedov pomoćnik je tako de facto poticao na počinjenje kriminalnog djela, no istovremeno je podsjetio da je takva praksa bila posve uobičajena tijekom 1990-ih, kada su mnogi ljudi nasilno deložirani iz svojih stanova u koje su se onda uselili raznoliki zaslužnici Tuđmanovog režima, od uniformiranih vojnika do HDZ-ovih političara.

Domovinski rat je za mnoge bio Imovinski rat, te su ratno vrijeme uz podršku vlasti iskoristili da si na račun drugih ljudi, često Srba i drugih nepoćudnih u vrijeme Tuđmanova režima, riješe stambeno pitanje. 

Tisuće stanova koji su osvojeni nasilnim deložacijama

Ni danas ne postoje točne brojke o tome koliko je ljudi tako istjerano iz stanova u kojima su dotad živjeli i na koje su imali stanarsko pravo, no procjenjuje se da je riječ o tisućama stanova. Neprijeporna je činjenica pak da se to događalo skoro u cijeloj Hrvatskoj - s izuzetkom Istre - te da su pripadnici Zbora narodne garde, HV-a i HOS-a istjerivali ljude iz njihovih stanova te ih onda zauzimali od Zagreba preko Splita do Osijeka. Pritom su za svoje nasilničko i kriminalno ponašanje imali podršku i vlasti u Zagrebu, koja je donosila i mijenjala zakone kako bi se ta pljačka mogla uspješno ozakoniti, kao i većine lokalnih vlasti, koje su ili žmirile na ono što im se pod nosom događa ili pak i same u tome sudjelovale.

Iza tih masovnih deložacija i provala u tuđe stanove odsutnih vlasnika ili nositelja stanarskog prava kriju se i brojne potresne ljudske priče, koje svjedoče o tome koliko je nehumana i svirepa bila ta praksa, koja je uništila brojne živote, ljude pretvarala u beskućnike i tjerala ih u suicid. Sve to se pak s jedne strane tada u javnosti većinom ignoriralo - Feral Tribune je bio jedan od rijetkih medija koji je o tome pisao - a s druge se prešutno odobravalo jer su na meti bili većinom Srbi ili obitelji pripadnika bivše JNA. 

Potresni slučaj Anke Zjačić

Jedan od najpotresnijih slučajeva svakako je onaj Splićanke Anke Zjačić, čiji je suprug Danilo bio časnik JNA stacioniran u splitskoj luci Lora, koju će HV u prvoj polovici 1990-ih pretvoriti u mučilište zarobljenika i civila. Danilo Zjačić poginuo je odmah na početku Domovinskog rata od snajperskog metka, a Anka je ostala sama s njihove dvoje maloljetne djece, sinom i kćerkom.

Obitelj se je odrekla uz objašnjenje da je bila udovica agresora, a ubrzo se našla i na meti hrvatskih vojnika kojima se svidio njezin stan u Splitu. Ona i njena obitelj su prvo danima bili šikanirani od strane pripadnika Hrvatske vojske, da bi na kraju u jednoj mučnoj situaciji punoj prijetnji nasiljem 1992. i bili izbačeni iz svog stana.

Ankinoj kćerki su hrvatski vojnici prijetili silovanjem kako bi obitelj Zjačić natjerali da izađe iz svog stana, dok su svi susjedi u strahu šutjeli dok se sve to događalo pred njihovim očima i nisu ništa poduzeli. Predsjednik kućnog savjeta njenog haustora je čak napisao potvrdu da ona i pokojni suprug Danilo nisu nikad zajedno živjeli u tom stanu kako bi joj ga bilo lakše oduzeti pravnim makinacijama koje je u to vrijeme izvodila hrvatska država.

Potresna priča Anke Zjačić ipak nije zaboravljena zahvaljujući intervjuu koji je s njom snimila udruga Documenta, te dokumentarnom serijalu Stambeno pitanje novinarke Silvane Menđušić, koji je svojedobno emitiran i na HTV-u. Strašna sudbina Anke Zjačić i njene obitelji obrađena je u epizodi Rat za portun, koja se detaljnije bavi masovnim deložacijama u Splitu iz tzv. vojnih stanova. 

Stan joj vraćen tek 2002. godine po intervenciji Europskog suda za ljudska prava

Anka Zjačić je devedesete provela čisteći stubišta da bi preživjela, a ona i djeca su živjeli u različitim unajmljenim i humanitarnim stanovima, da bi nakon dugotrajnih sudskih postupaka, koji su otišli sve do Europskog suda za ljudska prava, 2002. konačno opet uselila u svoj stan iz kojeg je s obitelji brutalno izbačena početkom 1990-ih, no njena je obitelj za sve te muke platila strašnu cijenu. 

“Moj sin je bio veličanstven momak. Bio je matematičar, treći u splitskoj općini, svirao je gitaru, govorio je engleski i njemački, kompjutere je imao u malom prstu. Momak za deset. Sve ga je to slomilo, obolio je i nije mogao podnijeti više…”, govori Anka Zjačić grcajući u suzama u dokumentarcu Stambeno pitanje o tome kako je njen sin Vladimir na kraju svega, 2011. godine, počinio samoubojstvo, nikad se ne oporavivši od trauma koje je preživio kao mladić tijekom devedesetih. 

Stan u kojem živi Jadranka Kosor oduzet braći Drobac

Samoubojstvo je počinio i Miomir Momo Drobac, jedan od dvojice braće Drobac koji su 1995. prisilno iseljeni iz stana na zagrebačkim Ravnicama u koji se onda malo kasnije uselila Jadranka Kosor, tada nova članica HDZ-a i mlada nada Tuđmanove stranke.

Braća Drobac bili su sinovi pukovnika JNA koji je umro prije početka rata, a onda je ubrzo umrla i njihova majka dok obojica nisu bili ni punoljetni. Braći Drobac je MORH pod implicitnom prijetnjom nasilja ponudio da se presele u puno manji i devastirani stan na Peščenici, kako bi se onda Kosor mogla useliti u njihov veći trosobni stan, a cijela je stvar za Momu i Branislava Dropca završila tako da je prvi počinio samoubojstvo, dok je drugi psihički obolio, te ga se u nultim godinama moglo vidjeti kako poput aveti hoda zagrebačkim ulicama. Kosor je pak ubrzo otkupila stan u Ravnicama za bagatelnih 30 tisuća maraka.

Cijelu aferu sa stanom braće Drobac koji je postao stan Jadranke Kosor prvi je otkrio tjednik Globus, a onda ju je detaljnije obrađivao Feral Tribune. Priča je još jednom aktualizirana u medijima kada je Jadranka Kosor naslijedila Ivu Sanadera na čelu vlade i HDZ-a, no onda se o svemu oglasio DORH poručivši da je sve bilo po zakonu i da Kosor nije nizašto odgovorna. 

Uloga zloglasne bojne HOS-a

Ključnu ulogu u nasilnim deložacijama u Splitu je pak odigrala 9. bojna HOS-a Rafael Boban, čiji je zapovjednik bio notorni Marko Skejo, poznatiji kao splitski desničar s hitlerovskim brčićima. Ta bojna je 1995. marširala u Splitu uz povike “Mi smo ustaše!”, a da im treba vjerovati na riječ, dokazali su prethodnih godina izbacujući brojne splitske građane srpske nacionalnosti iz njihovih stanova.

Zabilježeni su slučajevi u kojima su HOS-ovci pištolj prislonili dvogodišnjem djetetu kako bi njegovu obitelj prisilili na deložaciju iz stana na koji su bacili oko, kao i prijetnje silovanjem i premlaćivanjem. Vojna i civilna policija su takvo ponašanje tolerirali, tako da građanima koji su bili na udaru ustašoidnih HOS-ovaca nije preostala nikakva druga pomoć nego nekoliko nevladinih organizacija i Feral koji je o svemu mogao samo pisati, što je i činio, za razliku od većine drugih hrvatskih medija.

Među onima koji su se najviše angažirali pomoći deložiranima bio je aktivist Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, kojega su HOS-ovci također u jednom trenutku pretukli. U Zagrebu je 1994. pak bio pretučen i aktivist Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava, kada je pokušao pomoći jednoj obitelji koju su hrvatski vojnici deložirali.

"Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku"

U intervjuu za Novosti prije par godina Majić se prisjetio kako je sve to izgledalo: “Da pojasnim, nitko od nas nije mogao spriječiti nijednu deložaciju. Iza provalnika u uniformama stajali su cijela vojska, Vojna policija i, od vrha do dna, kompletan državni aparat. Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku, a to je bila politika etničkog čišćenja. Jedino, brzo smo stekli bogato iskustvo te smo mogli pružiti korisne savjete žrtvi, što uraditi, a što ne, kako prije deložacije, tako i nakon nje. Prikupljali smo mnogo podataka i dokumenata te ih prosljeđivali na one inozemne adrese od kojih smo očekivali intervenciju kod hrvatske vlade.”

Majić ističe da je 9. bojna HOS-a vrhunac svoje aktivnosti u “ratu za portune” imala 1993. i 1994., “kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile": “Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu.”

SDP-ov gradonačelnik Splita filoustaškim HOS-ovcima podigao spomenik

Ta bojna HOS-a danas u Splitu pak ima spomenik, koji je otvorio bivši SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar, što je prošlo i bez javne osude tadašnjeg premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Baldasar je izjavio da ljudi iz HOS-ove bojne koja ime nosi po zloglasnom ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu tijekom rata “nisu činili zločine”, što je samo jedna od brojnih laži koje u hrvatskoj javnosti služe za održavanje mita o HOS-u kao nekakvim časnim ratnicima i borcima za slobodu, koji nemaju nikakve veze s ustaštvom, iako im je službeni slogan ustaški pozdrav “za dom spremni”.

Znakovito je da su na meti HOS-ovaca često bile žene, koje su se razvele ili ostale udovice, jer su vjerojatno ovi časni hrvatski muževi smatrali da su one lakša meta za nasilnu deložaciju. Primjerice, iz stana u Poljičkoj 29 u Splitu, 28. siječnja 1994., istjerana je Biserka Radosavljević.

U njezinu stanu HOS-ovci su instalirali svoj “stožer”. Tri dana kasnije, iz stana u istoj zgradi, uz prijetnje nasilja su na ulicu istjerali Mirjanu Softić s dvije kćeri. 2. veljače ujutro došli su istjerati Slovenku Marinković, koja se 1987. razvela i ostala živjeti u stanu, pa joj je Općinski sud u Splitu 1992. pravomoćno dosudio pravo da ga koristi. U toj deložaciji im se suprotstavio Majić, kojega su pretukli. “Stan Biserke Radosavljević u Poljičkoj 29 čak nije ni trebao za stanovanje. Napravili su tamo punkt za dilanje droge, kurvinjak i kazino, koji je radio godinama”, prisjetio se kasnije Tonči Majić u izjavi za Novi list.

Slovenku Marinković istjerali iz stana 1994., u njega se vratila tek 2009.

Feral je sve to opisao u članku koji je objavljen u veljači 1994. Nakon što su HOS-ovci upali u stan Slovenke Marinković, prebijenoga Majića i nju odveli su u Loru na saslušanje. Tamo im je zapovjednik 72. bojne Vojne policije Mihael Budimir kazao kako ima nalog neimenovanog zamjenika ministra da Slovenku Marinković vrati u stan.

Kad su se istog dana oko 20 sati Majić i Marinković vratili pred stan, nadajući se provedbi Budimirova obećanja, otvorila im je žena u crnom i krenula vrištati da je to njen “ustaški stan”. Opet su se pojavili HOS-ovci, te su Majić i Slovenka Marinković otišli da spase živu glavu. Stan je Slovenki Marinković vraćen tek 2009. godine, a dobila je i odštetu u iznosu od 150 tisuća kuna, koju joj je dosudio sud u Koprivnici.

Baku poznate književnice Ivane Šojat pokušali izbaciti iz stana u Osijeku jer joj je na vratima bilo prezime Milošević

O tome kako su izgledale deložacije u ratnom Osijeku svojedobno je progovorila poznata spisateljica Ivana Šojat, koja je prije par godina bila i kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu ovog najvećeg slavonskog grada. Šojat je kao studentica na početku Domovinskog rata pristupila HOS-u, ali ni to nije zaštitilo njezinu baku od pokušaja nasilnog istjerivanja iz stana.

Naime, na stanu bake Ivane Šojat stajalo je prezime Milošević, pa su prognanici iz Baranje zaključili da im to omogućava staricu deložirati. Baka je nazvala Šojat i ispričala joj što se događa, te je Šojat brzo došla do nje s nekoliko vojnika iz postrojbe HOS-a u kojoj je bila i tako spriječila deložaciju, kako je godinama kasnije ispričala u Nedjeljom u dva.

U Splitu izbacili iz stana hrvatskog vojnika jer se prezivao Jovanović

No, većina onih koji su bili na meti nasilnih deložacija nije imala sreću da mogu pozvati unuku koja je u HOS-u, ali su zato mnogi nastradali zbog svojih prezimena koja su odjednom postala nepoćudna i proglašena neprijateljskim. Jedan od takvim primjera je i slučaj Splićanina Svetozara Jovanovića, pripadnika hrvatske gardijske brigade, kojemu su hrvatski vojnici iz druge postrojbe upali u stan dok je bio s prijateljima na Hajdukovoj utakmici 1993. Jovanović je okupio nekoliko suboraca i doveo ih do svog stana, u koji su se već uselili drugi, ali je odustao od njihova izbacivanja jer je shvatio da bi došlo do krvoprolića.

Hrvatski branitelj Jovanović je onda morao čekati osam godina, tijekom kojih je spavao na kaučima prijatelja, da se vrati u svoj splitski stan iz kojega su ga izbacili - hrvatski branitelji. I njegovo svjedočenje se može naći u dokumentarnom serijalu Stambeno pitanje.

Šuškovo Ministarstvo obrane je imalo ključnu ulogu u svemu tome

Ovdje smo naveli samo nekoliko od doslovno tisuća primjera nasilnih deložacija koje su se događale u Hrvatskoj 1990-ih. Svemu je tome zasigurno pomogao i ratni kaos, ali bila bi laž reći da to nije bila i prešutna državna politika, s obzirom na to da je hrvatsko pravosuđe sudjelovalo u skandaloznim postupcima u kojima su se ljudima oduzimali njihovi stanovi, kao i da su se donosili zakoni koji su svemu tome pogodovali, pa se moralo ići sve do Europskog suda za ljudska prava po pravdu.

Za dugotrajno sudovanje su se pak odlučili rijetki, dok je većina onih koji su ni krivi ni dužni istjerani iz svojih stanova zauvijek ostali bez svoje imovine, a nisu dobili ni nikakvu odštetu od države. Ključni institucionalni igrač te priče s deložacijama je bio pak MORH, na čijem je čelu bio ministar Gojko Šušak, kojega je samo smrt od raka spasila haške optužnice za ratne zločine. 

Imovinski rat traje i danas: Srbi su bili prva runda, odavno su na red došli i Hrvati

Danas tu zloglasnu tradiciju kriminalnog rješavanja stambenog pitanja pak nastavlja ministarstvo kojim upravlja Tomo Medved, savjetujući - kao da nije 2019. nego 1993. - da treba provaliti u prazan stan, zauzeti ga, a da će nadležne institucije na to zažmiriti.

Na taj način su mnogi odnijeli pobjedu u Imovinskom ratu, a iz Ministarstva hrvatskih branitelja zapravo poručuju da taj HDZ-ov Imovinski rat na račun običnih nevinih građana nije gotov nego i dalje traje. Srbi i obitelji vojnih lica su bili samo prva runda, odavno su na red došli i Hrvati.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara