TAKOZVANI splitski metro, dva dana nakon svečanog otvaranja: na stanici u Kopilici, a to vam je predgrađe s niskim kućama i industrijskim pogonima, gledamo vozni red.

Vlak, metro, kako god hoćete, polazi na uzbudljiva četverominutna putovanja do Rive od 6 do 21.30, ali karte se prodaju samo od 7 do 15 sati. Istina, na vratima šalter-sale i čekaonice Hrvatskih željeznica ispod informacije o radnom vremenu od 7 do 15, uz stanku od 9.10 do 9.40, stoji napomena da se "u vrijeme kada blagajna ne radi, karte kupuju kod konduktera u vlaku bez naplate dodatka", ali ne vjerujte. To vam je obična laž. Nakon 15 sati vozili smo se besplatno. Od Kopilice do Rive.

Na Rivi smo napravili grešku i na glavnom željezničkom kolodvoru kupili kartu. Grešku jer nas u povratku na Kopilicu nitko nije ni pitao za kartu. Ali dobro, 11 kuna i nije neka cijena.

Zadah elite u odijelima

Metroom smo klizili po tračnicama u utorak kad se, uz silne medijske fanfare, prvi put otisnuo s Kopilice i dvaput u četvrtak. U utorak, opkoljeni lokalnom političkom kremom, probranim zaposlenicima Hrvatskih željeznica, kamerama i mikrofonima splitskih medija. U četvrtak, uglavnom osamljeni jer smo htjeli vidjeti kako mali brzi vlak izgleda kada ga umjesto zadaha elite u odijelima, ispuni pojava poznata kao običan život.

Jučer, petnaestak minuta prije polaska u 13.57. Sami smo u šalter-sali. Dajemo 11 kuna za kartu koja vrijedi 75 minuta. Zanima nas ima li putnika:

"Duplo više nego jučer, a to je sve skupa ništa."

"A tko prodaje karte kad zatvorite šalter?"

"E, to ni mi ne znamo", stiže odgovor s druge strane stakla.

U vlak ulazimo nekoliko minuta prije polaska. Vani prži, termometar u autu pokazivao je 40. Unutra uredno, klimatizirano.

Više nego dobro klimatizirano.

Odlično klimatizirano. 

Ulaze dvojica u željezničarskim uniformama. Nakratko slušamo razgovor:

"Ajme, šta ladi."

"Ovo nije dobro", zabrinuto će drugi. 

Čovjeku je valjda prehladno, a dojam pojačava manjak putnika. Ne da nema gužve, nego će se prema Rivi, osim HŽ-ovaca, uputiti samo Indexov reporter. I dva vatrogasca. Takvi su sigurnosni protokoli. Zašto baš dva, nismo sigurni, za četiri je minute teško zapaliti i cigaretu, a kamoli vlak, ali dobro.

Kratko putovanje provodimo u razgovoru s kondukterom. Pred polazak nam je pogledao kartu i vratio je. Malo kasnije, eto ga opet:

"Možete li mi opet dati kartu?"

"Nešto nije u redu?"

"Ma nije, nego da vidim kako izgleda. Ovo mi je prva smjena u vlaku", odgovara pa se udruženo čudimo kako nigdje nema pečata. Onda pokušavamo dokučiti što znače brojevi 130614.

"Je li danas trinaesti", pita kondukter.

"Je, je, trinaesti je", odgovara reporter sretan što rješavamo misterij.

"Onda je ovo 1306 datum", zadovoljno će kondukter.

"A 14?" uporno će reporter.

"To je ura", sad već sigurno odgovara.

Da, polazak je u 13.57 - metro zaista klizi po voznom redu - na karti piše 14, nema veze, nećemo cjepidlačiti.

Fale Kaštelani

A nemamo ni kada, krenemo s Kopilice, projurimo kroz tunel izgrađen 1979. godine, uoči Mediteranskih igara, pa dođemo na rivu. Izlazimo s kondukterom, vlakovođom i još jednim HŽ-ovcem, slušamo kako se zezaju da ih je više nego putnika i pričaju kako bi "ovo bilo dobro produžit do Kaštela. Da je Kaštelane naučit na ovo, to bi bilo nešto".

Opet malo dosađujemo kondukteru:

"Prodajete li vi karte kada se zatvori šalter na Kopilici?"

"Stvarno još ništa ne znam."

S rive se vraćamo u 14.15. O, sad smo već ugodno iznenađeni. S nama su muškarac i žena s dvoje male djece, niži čovjek od šezdesetak godina i dvoje studenata. Ona je Šoltanka Marina Cecić, a on Antonio Buj, Hvaranin. Fakultet im je na Kopilici, metro im je najpovoljnije i najugodnije prijevozno sredstvo. Dok smo razmijenili dvije-tri rečenice i nagovorili Antonija da se fotografira, već smo bili na Kopilici.

Pozdravljamo studente, izlazimo, ali nije to to. Reporterska znatiželja nije zadovoljena. Tko prodaje karte nakon 15 sati ako to ne znaju ni gospođa na šalteru, ni kondukter?

Pada odluka - idemo na uzbudljivo putovanje Kopilica-Riva i u 15.38. S povratkom u 15.55.

Dolazimo petnaestak minuta prije polaska. Čekaonica zaista zatvorena, pred njom petnaestak ljudi. Oho, ovo nismo očekivali. Naša ugodna iznenađenost brojnošću suputnika potrajat će dok ne stigne vlak za Perković.

Svi odoše prema njemu.

U 15.38 s Kopilice će metroom krenuti, naravno, osoblje HŽ-a, jedan vatrogasac - da, sada samo jedan - i još neki momak, mogao bi biti student. I, još "naravnije", potpisnik teksta. Vozimo se bez karte i to je ok. Niti je tko prodaje, niti je tko traži. Neće nam je tražiti ni na povratku u 15.55, kad su nam suputnice bile dvije žene. 

Sve skupa, u četiri vožnje usred radnog dana deset putnika. Plus ja.

Besplatan parking nakon 19 h

E, da: metro je uveden da bi prometno rasteretio centar grada. Kao, tu negdje na Kopilici ljudi će parkirati automobile pa se vlakom spuštati do Rive. No većeg parkirališta nema, a na postojećem, uređenom tko zna kada, posađen je parkirni sat Split parkinga. Korištenje se naplaćuje radnim danom od 7 do 19, a subotom do 14 sati. 

Dakle, vlak vozi do 21.30, s Rive je zadnji polazak u 21.45, karte se prodaju do 15 sati, a parking naplaćuje do 19 sati. Subotom do 14.

Što se točno htjelo ovom linijom i ovakvom organizacijom, vjerojatno nije najjasnije ni onoj družini koja je u utorak paradirala Kopilicom. 

Ali, eto, imamo "metro".