ROULA KHALAF ulazi u svoj ured odjevena kao da u istom danu ide u ratnu zonu i posjet britanskom premijeru. U siječnju ove godine preuzela je kormilo u Financial Timesu i tako postala prva urednica u 131-godišnjoj povijesti ovih novina. "Meni je to prirodna evolucija. Zapravo, bila sam šokirana da je izazvalo toliko pažnje", rekla je Khalaf za Vogue. Više ne postoji slika klasičnog urednika pa onda nema ni očekivanja da se ta slika mora nastaviti, smatra Khalaf.

Njen ured naglašava staloženost, a ne ekstravaganciju. Stol je smješten dalje od sredine i iznimno uredan, a jedini prenatrpani prostor je polica s nagradama. Golemi prozori pružaju pogled na londonski City, zbog kojeg su ove novine već desetljećima prava biblija. U posljednje vrijeme one su postale autoritativni zastupnik svojih čitatelja, koji se diči svojim internacionalizmom i inzistiranju na neovisnosti i točnosti.

Prilikom razgovora za Vogue prave posljedice koronavirusa u Velikoj Britaniji još se nisu osjetile, a Khalaf i njeni suradnici bili su zaokupljeni nadolazećom pandemijom. Od početka krize Financial Times imao je nezabilježen porast novih čitatelja i pretplatnika. Kako bi tome prilagodio svoja izdanja, pokrenuo je 24/7 live blogove i nove poslovne informacije, a angažirao je i najbolje ekonomske umove da svakodnevno pišu o tome kako virus mijenja naš svijet. Radi se o sasvim novoj situaciji, ali Khalaf je više nego dorasla izazovu.

Ona je puna interesa, znatiželjna i jezgrovita, nastavlja Vogue, a kao i svi vrlo ozbiljni umovi, iz njenih izraza stalno izbija duh zabave. Jedino što Khalaf priznaje da je neobično oko njena imenovanja je to što "obično kad si zamjenica, nikad ne postaneš urednica".

Kad je postala zamjenica urednika, rekli su joj da je napravila najveću pogrešku ikad

"Kad sam 2016. godine postavljena za zamjenicu urednika Financial Timesa, jedan moj kolega rekao mi je da se radi o najvećoj pogreški koju sam ikad napravila i pitao me što ću raditi nakon toga", rekla je Khalaf.

Čak i kao zamjenica urednika promijenila je smjer novina. U tom je razdoblju razvila JanetBot, program koji analizira fotografije na web stranici kako bi osigurala ravnomjernu zastupljenost žena te pokrenula program She Said He Said, osmišljen kako bi se u Financial Timesu čuli različiti i drukčiji glasovi. Naime, pokazalo se da su žene bile citirane u samo 21 posto izjava u novinama.

"Posebno smo se posvetili našoj naslovnici jer je uz poslovnu priču najjednostavnije bilo objaviti fotografiju brokera ili muškarca u odijelu", objašnjava Khalaf funkcioniranje JanetBota za Vogue.

Bio je to dio njene sveobuhvatne misije u raznolikosti.

"Mislim da su svi to prihvatili. Svi naši novinari i urednici pažljivo vode računa o tome. Vidim puno promjena, ali u kojoj mjeri se promjena vidi izvana? Želimo to bolje istražiti i saznati", govori Khalaf.

Ne iznenađuje da je u vjerojatno najtrezvenije vođenim novinama svijeta evolucija utemeljena u pomnim istraživanjima. Khalaf kaže da su čitatelji na pitanje koja ih slika najviše podsjeća na Financial Times obično opisivali muškarca.

"Neki su ljudi čak rekli da vide muškarca koji im okreće leđa. To je bilo zastrašujuće. Ne svakome, dakako. Ja sam čitala Financial Times kao tinejdžerica i nikad nisam razmišljala na taj način", kaže urednica.

Otac joj je bio ministar u Libanonu

Politika i financije oduvijek su bili svjetovi bliski Rouli Khalaf. Njen je otac nakratko bio ministar ekonomije početkom građanskog rata u Libanonu, veći dio karijere proveo je kao direktor američke osiguravajuće kompanije. Odrastajući u Bejrutu, s pogledom na poznati hotel Le Commodore, postala je očarana životom novinske dopisnice.

"To me privuklo novinarstvu, činilo se tako zagonetno, tajanstveno i uzbudljivo. Imala sam u karijeri trenutaka koji su me podsjećali na Commodore. Uvijek se radilo o hotelu. Svaki konflikt vrtio se oko hotela, u Iraku je postojao Rasheed, a u Alžiru Saint George", prisjeća se Khalaf.

Njene rane godine učinile su je otpornom: "Često smo se selili, kako u Libanonu, tako i izvan njega." Ipak, njena je karijera započela u nešto manje uzbudljivom svijetu poslovnog novinarstva. Bio je to proračunat izbor koji joj je omogućio da radi u Americi, gdje je stekla titulu prvostupnice i magistrice na SI Newhouse School of Public Communicationsu u Syracusi i Columbiji. U početku je radila za Forbes provjeravajući činjenice, potom kao reporterka, a u Financial Times je došla 1995. godine, piše Vogue.

Devedesete godine bile su intenzivne i prepune događaja, a Khalaf ih je pratila iz prvog reda - prvo kao dopisnica iz Sjeverne Afrike, potom s Bliskog istoka, a na kraju kao urednica za inozemstvo. Iako Financial Times ne prati ratove, razvio je jednu od najopsežnijih mreža stranih dopisnika u tiskanim medijima.

"Istina je da ne pratimo borbe, ali priče o politici, ekonomiji, društvu i budućnosti ne mogu se pisati ako nismo na licu mjesta. Moramo biti tamo gdje su događaji. Definitivno je bilo uzbudljivo. Ali nikad nisam smatrala da je romantično. Uvijek se ratne izvjestitelje smatralo romantičnima, a ja sam sebe uvijek doživljavala kao dopisnicu iz inozemstva", govori Khalaf za Vogue.

"Rijetko sam se bojala"

Ratovi zvuče zastrašujuće, ali ona se nije uzbuđivala. "Rijetko sam se bojala. Uplašila sam se kad je moj stariji sin mogao čitati novine i vidjeti gdje se nalazim. Tada sam bila zabrinuta zato što bi on mogao biti zabrinut zbog mene. Obično sam obitelji i roditeljima govorila da idem u Jordan iako sam zapravo odlazila u Irak. Sjećam se dobro kad sam jednom nazvala sina, a on mi je rekao: 'Znam da si u Bagdadu.' Svako jutro smo dobivali Financial Times, a moj suprug ga je trebao sakriti."

Sada se nalazi na čelu najvećeg zagovornika kapitalizma, iako ona neće baš tako opisati Financial Times.

"Forbes i Financial Times imaju zajedničko to što vjeruju u slobodno tržište, vrijednosti poslovanja i vrijednosti koje se stvaraju poslovanjem. Ali Financial Times ne podržava tržište i biznis bezuvjetno i neupitno. Želimo da poslovni svijet bude odgovoran. Posljedice financijskih kriza i politički utjecaji, bilo populizam ili nacionalizam, povećavaju nejednakost pa je očito da kapitalizam treba resetirati", smatra Khalaf.

Ona uživa u svojoj globalnoj perspektivi iz Londona: "To je možda razlog zbog kojeg sam željela raditi u Velikoj Britaniji. Želim da moja djeca odrastaju u stabilnijem okruženju." Ima dva sina, jednog u školi i drugog koji je diplomirao, te supruga koji je bivši bankar i danas radi na obnovljivim izvorima energije.

Khalaf prvi sat svakog dana provodi čitajući, izbjegava sastanke za doručak kako bi mogla odvesti sina u školu, a sa suradnicima i direktorima cijeli dan razgovara o idejama. Svoju poziciju ne smatra dosadnom: "Ne bih svoj posao nazvala glamuroznim. On me ispunjava, fascinantan je i uzbudljiv. Ali mi smo vrlo mirni. Smireni smo i profesionalni, kao i uvijek."

"Novinarstvo ima nove izazove"

Istodobno je svijet izvan njenog iznimno smirujućeg ureda sasvim suprotan, nastavlja Vogue. Novinarstvo, naravno, ima svoje nove izazove.

"Mislim da je glavna prijetnja povjerenje. Kvalitetnom novinarstvu se ne vjeruje i ljudi u nekim slučajevima više vjeruju lažnim nego stvarnim vijestima. Mislim da je to prilično velik problem. Ali bitka nije izgubljena, moramo se nositi s tim i boriti se", objašnjava Khalaf.

Globalnu medijsku organizaciju preuzela je u vrijeme kad je svijet fascinantniji i nestabilniji nego ikad. "To je sjajno za novinarstvo", govori dok joj se oči sjaje uz prešutno priznanje da je to strašno za sve ostalo.

"Nitko nije predvidio pojavu koronavirusa, a to je imalo ogroman utjecaj na biznis i ekonomiju, ogroman utjecaj na sve o čemu mi pišemo. Osim toga, tu je i monetarna politika, tu su i vrlo zanimljivi izbori u SAD-u, pa Brexit, trgovinski dogovori i trgovinski ratovi, koji su se u posljednje vrijeme smirili, ali će se vratiti."

Pa ipak, iako nabraja redom izvanredne događaje i okolnosti, prirodno je sklona optimizmu: "Mislim da smo prilično duboko nazadovali. Ali je li to trajno nazadovanje? Nije nužno. Pogledajte, primjerice, prosvjede i ustanke u posljednjih nekoliko godina, Hong Kong, neke latinoameričke zemlje, Sudan. Klimatski prosvjedi bili su vrlo zanimljivi. Svi shvaćaju da masovni pokreti imaju utjecaja", kaže Khalaf.

Njeno je držanje smireno i odmjereno, potrebno je nešto vremena da biste shvatili s kim imate posla - s razboritim radikalom, zaključuje autorica u Vogueu.