Psihologinja o iskustvima pacijenata sa psihijatrije: "Neke priče su traumatične"
SMATRAMO li psihičke poremećaje zločestim ponašanjem koje treba kazniti? Na kojoj je razini naš zdravstveni sustav ako se primjenjuje udaranje?
Ovo su pitanja koja se i danas zapitkuje Martina Barbiš, hrvatska psihologinja koja je sedam godina sakupljala iskustva hrvatskih psihijatrijskih pacijenata i te spoznaje pretočila u knjigu koju je objavila još 2019.
"Psihijatrijska hospitalizacija: Poštivanje etičkih načela i stigmatizacija" tako sadrži čak 214 različitih ispovijesti pacijenata koji su bili hospitalizirani u hrvatskim bolnicama i ustanovama. Nisu sva negativna, uvjerava nas Barbiš dok razgovaramo o njezinoj knjizi koja je i danas od iznimne važnosti, no ta se iskustva nažalost najviše urežu u pamćenje.
Upravo je takva jedna situacija, koju je i sama doživjela na studentskoj praksi, nju potaknula da napiše ovu knjigu.
Što ste zaključili pišući ovu knjigu, kako su psihijatrijski pacijenti tretirani u Hrvatskoj?
Mnoge osobe opisale su pozitivna ili izrazito pozitivna iskustva s osobljem, koja su im promijenila život nabolje ili unaprijedila njihov oporavak. Mnogi svjedoče kako ih je pristup i pomoć od strane osoblja spasio. Međutim, puno je onih koji su doživjeli negativna ili zlostavljajuća iskustva koja su izazvala još više patnje uz onu postojeću.
Takva iskustva dovode do nepovjerenja prema psihijatrijskom sustavu te rezultiraju odbijanjem kontakta s njime u budućnosti, što za posljedicu može imati produljenje tijeka poremećaja. Ti sudionici opisali su traumatična fizička fiksiranja ili vezivanja, ponižavanje i vrijeđanje, prisilna i duga zadržavanja u bolnici, grubost, upotrebu fizičke sile, nedostatak komunikacije i smislene terapije, kao i traženje mita od veterana rata.
Psihijatrijsko osoblje sklono je ne poštivati autonomiju ovih osoba, pa tako je primjerice neinformiranje i neuvažavanje uobičajeno, a čak svaka treća osoba osjećala je kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja ako to ne učini.
Napisali ste kako vas je na ovaj rad potaknulo iskustvo koje ste doživjeli kao studentica. Možete li nam malo detaljnije ispričati taj događaj?
Da, prvi poticaj za pisanje ovog djela dogodio se za vrijeme mojih studentskih dana, kada sam se jednom prilikom suočila s ponižavajućim pristupom osobama koje su bile psihijatrijski hospitalizirane. Preciznije, prilikom studentske prakse, jedan je psihijatar pacijente tretirao kao objekte, umjesto kao ljudska bića.
Te su osobe, koje su bile hospitalizirane u bolnici u kojoj smo bili na praksi, sjedile na stolici ispred nas 15-ak studenata, kao na pozornici, a profesor psihijatar provocirao je njihove simptome. Bila sam uznemirena tim dehumanizirajućim odnosom, te sam osjećala kako je odnos psihijatrijskog osoblja prema hospitaliziranim osobama ono što želim istražiti u radovima koja su uslijedila na fakultetu, poput diplomskog rada.
Anketa koju ste proveli pokazala je kako 8,61 posto ispitanika, njih 18, navodi kako su im djelatnici prijetili da će ih udariti ili ih udarili. Možete li nam prokomentirati taj podatak?
Ne znam je li potrebno komentirati takav nalaz koji govori sam za sebe. Udaranje pacijenata predstavlja krajnje nepoštivanje etičkog načela o tjelesnoj nepovredivosti te je u suprotnosti sa svim pravilnicima i deklaracijama kojih se medicinsko osoblje dužno pridržavati. Takav nalaz govori i o stupnju dehumanizacije kojom se tretiraju osobe koje doživljavaju psihički poremećaj.
Navodi se i kako su neugodna iskustva u najvećoj mjeri imali pacijenti sa shizofrenijom i psihozom. Prema vašem iskustvu, zašto je to tako?
Nažalost, taj je nalaz samo još jedan u nizu sličnih izvješća. U različitim su istraživanjima stručnjaci i osoblje procjenjivali osobe s dijagnozom shizofrenije kao najnepoželjnije, teške za razgovor, neobične, s malom vjerojatnošću za oporavak te opasne. U jednom istraživanju s medicinskim osobljem u Zagrebu liječnici su u svojim odgovorima pokazali strah, nepovjerenje i stigmatizirajuće stavove, te su smatrali ove osobe nasilnima i agresivnima, a 40% njih izoliralo bi pacijenta koji ima shizofreniju.
Naime, za ona stanja na koja se gleda kao na dugotrajna ili kronična puno je vjerojatnije da će biti stigmatizirana u usporedbi s prolaznim stanjima. Također, rašireni kulturološki stereotipi neopravdano naglašavaju opasnost i nasilnost ovih osoba čime se, ponavljam opet neopravdano, preuveličava percepcija prijetnje. I na koncu, stanja koja vode tjelesnoj izobličenosti često su jako stigmatizirana.
Od 214 pacijenata koji su obuhvaćeni vašim istraživanjem, postoji li jedna izjava koje se posebno prisjećate?
Jako je teško izdvojiti samo jednu izjavu. Mnogih se prisjećam. Premda ne govori puno o našem zdravstvenom sustavu, zbog dubine boli koju je u njoj nestereotipno izrazio jedan muški ispitanik, često se sjetim ove:
“Sa mnom je imala strpljenja socijalna radnica. Isto tako i psiholog. Oni su me razumjeli. Ja sam obolio nakon smrti supruge. To je tuga koja me je shrvala. Nakon toga moji su me smjestili u dom.”
U kojoj bolnici, ili barem kojem tipu bolnice, je po vašoj procjeni stanje najkritičnije kada je u pitanju odnos djelatnika prema pacijentima?
Odjeli na kojima borave osobe s dijagnozama shizofrenije i psihotičnog poremećaja su najkritičniji zbog snažnije dehumanizacije osoba s ovim poremećajima te veće sklonosti osoblja da krši etička načela u radu s njima.
Nadalje, u mojem istraživanju osobe smještene na zatvorenim odjelima doživjele su više kršenja etičkih načela od strane osoblja u usporedbi s onima koje su bile na otvorenim odjelima. Pretpostavljam kako bi možda češći posjeti, odnosno kontakt članova obitelji ili prijatelja s hospitaliziranom osobom i osobljem, kao i mogućnost kontakta osobe s ''vanjskim svijetom'' na otvorenom odjelu – mogli djelovati kao zaštitni faktori glede kršenja etičkih načela.
Sukladno tome, možemo pretpostaviti da su općenito kritičnije bolnice i ustanove koje se nalaze u zabačenijim krajevima fizički izolirane od ostatka "svijeta". Nažalost, psihijatrijske bolnice i ustanove često se i nalaze u izoliranijim mjestima. To je također primjer njihove stigmatizacije.
Nadalje, sudeći prema nalazima moga istraživanja, kritičniji su odjeli na kojima borave žene jer se prema njima etička načela više krše. Treba reći kako su na lošiji tretman žena u zdravstvenim službama ukazala i ranija istraživanja.
Kakve su bile reakcije na vašu knjigu?
Reakcije djelatnika bile su podijeljene. Većina djelatnika reagirala je pozitivno, prijateljski, ohrabrujuće i podržavajuće. Ohrabrenje nekih bio mi je i dodatni poticaj u ustrajanju prilikom pisanja knjige. Mnogi su mi i pomogli doći do ispitanika i provodili samo ispitivanje, što je zahtijevalo njihov trud i rad. Pozvana sam da i održim predavanja studentima. Reakcije manjine bile su negativne.
Primjerice, nakon što sam predstavila nalaze istraživanja u Splitu, jedan psihijatar iz publike održao je neslužbeno "predavanje", možda dulje od mog, o tome kako je moja knjiga nepravedna prema osoblju. Međutim, ne sjećam se detalja koje je govorio. Na kraju sam ga pitala je li pročitao moju knjigu, jer mi se iz onoga što je govorio činilo kako nije, te je i odgovorio kako nije.
Sjećam se i pitanja koje mi je postavljeno prilikom izlaganja u Osijeku: "Zašto uopće vjerujem u svjedočenja ovih osoba budući da one imaju psihičke poremećaje". U publici su tada i sjedile ove osobe koje se redovito suočavaju s takvim groznim stavovima. To pitanje je samo po sebi primjer i dokaz stigmatizacije ovih osoba. Reakcije na knjigu samih osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije su uglavnom bile pozitivne i ohrabrujuće. Za neke sam imala osjećaj da su konačno svijetu izrazile traumu koju su doživjele.