U SAMO deset dana zabilježena su tri incidenta povezana s maskiranim skupinama u različitim hrvatskim gradovima. Najozbiljniji među njima dogodio se na glavnom zagrebačkom trgu, gdje je više mladića, među njima i maloljetnika, fizički napalo skupinu splitskih maturanata.

Samo koji sat ranije, na istom je mjestu fizički napadnuta ekipa N1 televizije. Zbog eskalacije nasilja u društvu, više od 600 psihologa ovoga je tjedna uputilo apel, a jedna od inicijatorica, psihologinja Valerija Kanđera, u razgovoru za N1 objasnila je uzroke i navela neka od potencijalnih rješenja.

Nasilje treba nazvati pravim imenom

Nakon niza incidenata, Kanđera ističe da je nužno otvoreno govoriti o problemu. "Zaključili smo da moramo reagirati - ne politički, nego jasno i glasno govoriti o tome što je nasilje. Nazovimo nasilje nasiljem, a ne da ga obilazimo kao slona u dnevnoj sobi, praveći se da ga ne vidimo", poručila je.

Objasnila je da nasilje nije samo fizički čin. "To je nasilje zato što je kod onih prema kojima je bilo usmjereno izazvalo osjećaj straha i nelagode, gubitak povjerenja i pitanje: jesmo li ovdje dobrodošli? (...) Dovoljno je da se nekome unesete u lice iz pozicije moći - fizičke, obrazovne, nacionalne ili vjerske - i ako kod sugovornika izazovete strah, to je nasilje."

Kroz svoj dugogodišnji rad, Kanđera se vodi trima ključnim mislima. "Prvo: za nasilje nema opravdanja. Što god netko rekao ili učinio, u obitelji ili drugdje - za nasilje nema opravdanja. Drugo: nasilje se može razumjeti, ali ne opravdati. (...) Treće: oprostiti može samo žrtva. Samo dijete koje je nasilju bilo izloženo može reći 'opraštam'. Ne mi, ne netko treći."

Eskalacija, a ne samo vidljivost

Na pitanje je li nasilja uvijek bilo jednako, a danas je samo vidljivije zbog tehnologije, psihologinja odgovara niječno.

"Ne. Samo se djelomično slažem da je internet pridonio osjećaju infodemije. Ne možemo reći da je ranije bilo isto. Djeca su se i prije potukla, ali nisu crtala svastike, nisu prijetila šestarom, nisu do te mjere ugrožavala sigurnost da odrasla osoba mora sjediti s djetetom da se ono ne bi ozlijedilo - a govorim o nižim razredima osnovne škole. Nasilje je eskaliralo."

Gdje su korijeni problema?

Kanđera upozorava da se znakovi agresije vide već u vrtiću te ističe odgovornost roditelja za mentalno zdravlje djece. "Ako pazimo da bebi ne damo ledeno mlijeko, trebamo paziti i da dijete ne svjedoči našim svađama", kaže ona. Problem vidi i u nedostatku kvalitetno provedenog vremena. "Ako su to četiri sata - neka budu kvalitetna, a ne uz mobitel i usputno pitanje 'kako je bilo u školi'."

Kao drugi problem navodi narušen odnos prema prosvjetnim radnicima. "Nekad se nastavnicima vjerovalo. Danas se često vjeruje isključivo djetetu i na nastavnika se ide napadački."

Upozorava i da kratke radionice nisu rješenje, već je djecu potrebno sustavno učiti empatiji. "Danas djeca od 11-12 godina često ne znaju imenovati vlastite emocije. Ako ne znam što osjećam, kako ću prepoznati tuđe osjećaje? A bez toga - nema empatije."

Zatrovana atmosfera u društvu

Iako u sustavima socijalne skrbi i obrazovanja postoje protokoli i kompetentni ljudi, Kanđera smatra da je više problema u individualnim propustima nego u sistemskim greškama. Posebno je naglasila poguban utjecaj nasilnog političkog diskursa.

"Ako se mi odrasli osjećamo zatrovano, kako je tek djeci? Političari su javne osobe koje djeca slušaju - možda ne direktno, ali čuju ton, svađu, uvrede. Nasilni diskurs stvara nesigurnost i daje prešutnu dozvolu za nasilje: 'Ako oni mogu, zašto ne bih ja?'"

Rješenje je u razgovoru

Kako se zaštititi od nasilja koje nas okružuje? Kanđera savjetuje ograničavanje medijskih sadržaja, blokiranje profila koji šire mržnju i učenje djece kako živjeti bez društvenih mreža.

Smatra da je važno nuditi im i kulturne sadržaje jer "ne može sve biti STEM". Ipak, najvažniji savjet upućuje roditeljima - razgovarajte s djecom. "Ne samo 'što je bilo u školi?', nego 'kako si?', 'što je rekao Marko?', 'kako si ti reagirao?'.

"Djeca trebaju osjećaj da su viđena i čuvena", poručuje Kanđera i zaključuje riječima koje bi svaki roditelj trebao uputiti svome djetetu: "Tu sam. Kad poželiš pričati, prestat ću raditi, ugasit ću štednjak, odložiti mobitel. Čut ću te."