Puno se priča o intelektualnom dark webu. O čemu se zapravo radi?

Puno se priča o intelektualnom dark webu. O čemu se zapravo radi?
Screenshot: NBC
 
MOŽE li borba za ravnopravnost povijesno diskriminiranih skupina - žena, etničkih, rasnih, vjerskih, seksualnih i rodnih manjina - prijeći u obrnutu diskriminaciju? Jesu li temeljna načela liberalne demokracije i baština prosvjetiteljstva na kojoj je osnovana moderna civilizacija kompatibilni s progresivnom politikom identiteta koja pojedince primarno promatra kroz prizmu demografije? Je li sloboda govora nešto što u ime društvene pravde imamo pravo uskratiti onima čije stavove ocijenimo kao politički nekorektne? 
 
U vrijeme sve veće društvene polarizacije, u kojem lijevi i desni ekstremisti zauzimaju sve veći dio javnog diskursa i političke scene, ova pitanja postaju važnija iz dana u dan. A sve veći broj javnih ličnosti, znanstvenika i "laika" otvoreno govori da je car političke korektnosti gol, odnosno da se pretvorio u tiraniju i gušenje slobode govora u njeno ime.
 
Taj kružok, odnosno pokret, širi svoje ideje preko društvenih mreža, dok su ih mainstream mediji, barem dosad, uglavnom ignorirali. Zbog toga ih je matematičar i menadžer Thiel Capitala Eric Weinstein nazvao "intelektualni dark web". Među njima su filozofi i autori Sam Harris i Christina Hoff Sommers, komičari i voditelji popularnih YouTube emisija i podcasta Joe Rogan i Dave Rubin, psiholozi Jordan Peterson i Gad Saad, evolucijski biolozi Brett Weinstein i Heather Heying, konzervativni komentatori Douglas Murray i Ben Shapiro, kao i komentatori i zagovornici temeljite reforme islamske zajednice Maajid Nawaz i Ayaan Hirsi Ali. Iako su njihovi stavovi kontroverzni i međusobno različiti, svima je zajedničko to što ih ljevičarski ideolozi u medijima i ostatku javnosti predstavljaju kao prikrivene ekstremiste i "alternativne desničare" koji ne zaslužuju mjesto u javnoj debati.  
 
U članku od prošlog tjedna pozabavili smo se temom borbe za rodnu ravnopravnost koja odlazi u apsurdnu krajnost, navodeći primjere logičkih pogrešaka, zlouporabe i iskrivljavanja statistike, ušutkavanja kritičara i zapjenjenog dogmatizma u ime feminizma. 
 
 
Ali bizarna objava UN-a koja je bila povod za taj članak samo je zadnja u prilično dugom nizu kontroverzi u proteklih nekoliko godina koje se mogu svesti pod najmanji zajednički nazivnik - politička korektnost koja je otišla u suludu krajnost. Konzervativni američki časopis American Review objavio je u siječnju ove godine popis “11 najurnebesnijih PC trenutaka 2017.”. Na tom popisu se, među ostalima, našla grupica studenata na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji koja je zatražila da im se dopusti da ne iziđu na ispit zbog toga što “nisu dovoljno privilegirani” i što je njihova “dobrobit ugrožena zbog emocionalnog, psihičkog i fizičkog stresa” koje im studij uzrokuje, dovodeći istodobno u pitanje kvalificiranost profesora za držanje kolegija o radničkim pravima zato što je - bijelac. U Velikoj Britaniji Nacionalni sindikat studenata zatražio je da se zabrani pljeskanje i glasno odobravanje na njihovoj konferenciji zato što je - isključivo prema gluhim ljudima.
 
Gušenje slobode govora u ime društvene pravde
 
  
Posebno eklatantan primjer napada na iznošenje “politički nekorektnih” ideja na kampusima - čije nositelje se optužuje za sve od seksizma i islamofobije do fašizma - prošlogodišnji je incident na malenom liberalnom fakultetu u Olympiji u Washingtonu, na Koledžu Evergreen State, gdje su studenti napali profesora biologije koji se sam deklarirao kao “duboko progresivan”. Brett Weinstein navukao je bijes studentskih aktivista nakon što je javno kritizirao njihovu inicijativu o “danu odsutnosti”, odnosno danu kada bijelci ne bi smjeli doći na kampus. Smisao ovog prilično skandaloznog nametanja obrnutog aparthejda na jedan dan trebao je, valjda, biti simbolična poruka o rasizmu. 
 
Radikalni studenti verbalno su napali Weinsteina zbog njegova protivljenja optužujući ga da je rasist i šovinist, tražeći njegovu ostavku, a onda mu je njih pedesetak upalo u učionicu, okružilo ga i dernjavom prekinulo predavanje zbog čega je morao preseliti nastavu u park. Prije toga su mu neki od zagriženijih boraca za društvenu pravdu poručili da “ovo nije rasprava” i da “odjebe” jer je “beskoristan”. “Ovo je sastavni dio njihove središnje metode, oni jednostavno ušutkavaju onoga koga ne žele čuti”, objasnio je Weinstein njihovo odbijanje dijaloga u intervjuu za Vice News. Za njega je, doduše, ovo bilo trenutak kad je shvatio koliko je atmosfera na sveučilištima postala toksična. Od tada se odmetnuo od autoritarne ljevice i pridružio intelektualnom dark webu. 
 
 
Fakulteti kao intelektualni prostor ili “sigurni prostor” za studente?
 
Drugi, nešto stariji, ali još indikativniji primjer studentskog preuzimanja “društvene pravde” u svoje ruke onaj je iz studenoga 2015., kad su profesori Nicholas i Erika Christakis sa Sveučilišta Yale kritizirali zahtjeve studentskih aktivista za cenzuru kostima za Noć vještica, za koje smatraju da su odraz “kulturnog prisvajanja” - primjerice, u slučaju da se bijeli studenti maskiraju u američke Indijance. Na snimci koja je ubrzo postala viralna, studenti su okružili Christakisa na kampusu, a jedna afroamerička studentica izderala se na njega da “bude tiho” dodavši da njegov posao kao ravnatelja na kampusu nije pružiti “intelektualni prostor”, nego “dom” i “siguran prostor (safe space)” studentima koji su navodno obespravljeni zbog svog roda, rase, etniciteta ili spolne orijentacije. ”Tko te jebeno zaposlio”, pita se studentica koju su na društvenim mrežama prikladno prozvali “vrišteća djevojka”.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Navedeni incidenti sastavni su dio ljevičarske borbe protiv stvarne, ali sve češće i imaginarne diskriminacije svih oblika. Te su metode u sve izraženijoj suprotnosti s načelima slobode govora, racionalnog dijaloga, objektivnosti, uvažavanja spoznaja na temelju znanstvene metode i jednakog tretmana pred zakonom i društvenim institucijama.
 
U skladu s postmodernom teorijom koja je zavladala u akademskim krugovima, sam koncept objektivne istine je društveni konstrukt u službi struktura moći koji je potrebno dekonstruirati. Postoje samo subjektivni glasovi, odnosno iskustva i svjedočanstva, koji se onda u skladu s politikom identiteta i doktrinom “intersekcionalizma” rangiraju prema svojevrsnoj ljestvici privilegiranosti: bijeli heteroseksualni muškarci su tako privilegiraniji - i stoga su njihovi glasovi automatski suspektniji - od bijelih heteroseksualnih žena, koje su opet više privilegirane od bijelih lezbijki, crnkinja, muslimanki i tako dalje. 
 
U ovoj piramidi potlačenosti, muškarci, posebno ako su uz to bijeli i heteroseksualni, snose kolektivnu odgovornost samom svojoj pripadnošću skupini “tlačitelja”. Svaka kritika “potlačenih” je nedopustiva, svako demoniziranje “tlačitelja” je legitimno. Rezultat je žalosno predvidljiv: dok se svako zlostavljanje, izrabljivanje i ugnjetavanje žena ističe, što samo po sebi nije nimalo sporno, muške žrtve istih fenomena tretiraju se kao izolirani incidenti ili ih se potpuno ignorira, kao što pokazuje primjer objave UN-ove agencije za žene. Iz toga proizlaze još jače zamjeranje i nepovjerenje konzervativnijeg dijela populacije prema intelektualnoj i političkoj eliti - i okretanje desnim populistima i ekstremistima.
 
Google i otkaz zbog kritike političke korektnosti
 
Važno je pritom istaknuti da ušutkavanje i sankcioniranje svake kritike “pozitivne diskriminacije”, odnosno posebnog tretmana za žene i manjine željne društvene pravde, nije ograničeno na sveučilišta. Posljednja potvrda tome nedavni je slučaj zaposlenika Googlea Jamesa Damorea koji je podigao prašinu možda i više nego svi dosad nabrojani. Damore je dobio otkaz u Googleu zbog “promicanja štetnih rodnih stereotipa na radnom mjestu” u svom otvorenom pismu radnicima i upravi tvrtke, u kojem je optužio upravu za stvaranje “politički korektne monokulture koja se održava posramljivanjem neistomišljenika” te nametanje rodne i rasne raznolikosti i zanemarivanje psiholoških razlika kao objašnjenja za nedostatak žena u IT-industriji. Drugim riječima, za zanemarivanje mogućnosti da žene naprosto rjeđe žele biti softverski inženjeri u odnosu na muškarce. Oko 80% tehničkog osoblja u Googleu su muškarci, prema posljednjim dostupnim podacima.
  
Mnogi mediji i korisnici društvenih mreža opisali su Damoreovo pismo kao “pamflet protiv raznolikosti”, prvenstveno zbog njegove tvrdnje da su razlike koje navodi između muškaraca i žena u interesima i, u manjoj mjeri, sposobnostima univerzalne, dakle genetičke, dakle nepromjenjive. To je u svakom slučaju upitna i nedokazana hipoteza. Međutim, socijalni psiholog Jonathan Haidt, na kojeg se i sam Damore poziva, tvrdi da je otpušteni programer načelno u pravu oko “razlika na razini populacije u distribuciji” koje su relevantne za rodni nerazmjer u Googleu, te da su te razlike u osobinama stvarne bez obzira na to jesu li društveno uvjetovane ili urođene. Haidt naglašava da se tu prvenstveno radi o interesima, a ne sposobnostima, što znači da nema mjesta strahu da bi prihvaćanje Damoreove kritike dovelo do podcjenjivanja žena pri zapošljavanju i unapređivanju. 
 
 
Iskrivljavanje i ušutkavanje nikad nije ispravan odgovor na probleme
 
“Ne postoji ni trunka čvrstih dokaza koji potvrđuje da je zapadno društvo patološki patrijarhalno; da je temeljna lekcija povijesti kako su muškarci, a ne priroda, primarni izvor tlačenja žena”, tvrdi profesor psihologije koji je također predavao na Yaleu i autor je bestselera "12 pravila za život: Protuotrov za kaos". Peterson je i sam izvor brojnih kontroverzi: od njegova javnog protivljenja kanadskom prijedlogu zakona koji je trebao učiniti obaveznim oslovljavanje transrodnih osoba zamjenicama koje one zahtijevaju, sve do intervjua za britanski Channel 4 čija je novinarka Cathy Newman vodila razgovor na izuzetno neprofesionalan način, nastupajući više kao agresivna braniteljica feminizma nego kao nepristrana voditeljica.
 
Iako se izjašnjava kao klasični liberal, Petersona kritičari povezuju s alternativnom desnicom i optužuju za seksizam i šovinizam do te mjere da je asistentica na Sveučilištu Wilfrid Laurier prošle godine ukorena samo zato što je pustila trominutni video njegova govora. Audiosnimka saslušanja na koje je uprava sveučilišta pozvala Shepherd i u kojoj je optužuje za promicanje ekstremizma zaista govori sve o nadrealnoj intelektualnoj klimi na sjevernoameričkim sveučilištima. Shepherd se u međuvremenu i sama pozdravila s ljevicom i postala dio intelektualnog dark weba.
 
 
 
Petersonova teza o imaginarnom patrijarhatu, kao i druge njegove kontroverzne teze, možda je točna, a možda i nije. Konsenzus u svakom slučaju ne postoji, i dobro je da ne postoji. Obje strane su, barem zasad, slobodne iznositi svoje argumente i kritizirati one s druge strane, ali ta se sloboda smanjuje iz dana u dan.
 
Naravno, ne treba posebno napominjati da je seksizam i dalje itekako živ i da se manifestira na najraznolikije načine, od maltretiranja, napastovanja i zlostavljanja žena u obitelji i na radnom mjestu do nepovjerenja i omalovažavanja žena koje se usude javno optužiti svoje zlostavljače i silovatelje, posebno kada su u pitanju slavni filmaši, glumci, biznismeni ili političari. Sve su to itekako ozbiljne društvene patologije i u najrazvijenijim zemljama svijeta, o istinskom sustavnom seksizmu i kulturi silovanja i obespravljenosti žena u primitivnijim kulturama Trećeg svijeta da ne govorimo. Ali iskrivljavanje činjenica i ušutkivanje neistomišljenika u ime ideoloških dogmi ne može biti odgovor na njih.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara