U EUROPSKOJ geopolitici i kontinentalnoj sigurnosti postoje dvije epohe, a razdvaja ih 24. veljače 2022. godine. S izuzetkom, naravno, Ukrajine, fundamentalna promjena pokrenuta ruskom invazijom vjerojatno će najviše traga ostaviti u Finskoj i Švedskoj, dvjema nordijskim zemljama s desetljećima ili čak stoljećima tradicije neutralnosti.

Obje zemlje danas su na pragu NATO-a i sve ukazuje da će uskoro snažno zakucati na ionako širom otvorena vrata Sjevernoatlantskog saveza. A do prije samo dva mjeseca, ili u najboljem slučaju do ruske aneksije Krima i okupacije Donbasa 2014. godine, takvo nešto bilo je uglavnom nezamislivo.

Unatoč formalnom odbacivanju neutralnosti ulaskom u Europsku uniju 1995. godine, ni u Švedskoj ni u Finskoj nije postojala kritična masa koja bi dvije zemlje usmjerila putem koji su još 1949. odabrale Norveška i Danska, 1999. Poljska, a 2004. godine Estonija, Latvija i Litva.

Finska je znala s kakvim susjedom ima posla

Finska kao da je bila sputana neutralnošću nametnutom mirovnim sporazumom sa Sovjetskim Savezom potpisanim 1947. u Parizu. Nestankom Sovjetskog Saveza prije 30 godina nestale su i obaveze jer se Finska počela približavati NATO-u, ali nikad nije zatražila pristupanje. S obzirom na iskustva iz Zimskog rata 1939./1940., Finska je znala s kakvim susjedom ima posla, ali ruski/sovjetski napad desetljećima se činio nevjerojatnim.

U Švedskoj nije bilo rata 208 godina

Švedski slučaj bio je još drastičniji. Ova skandinavska zemlja nije ratovala gotovo 208 godina, što je europski raritet kojim se ne može pohvaliti čak ni Švicarska. Bila je to kratka vojna kampanja protiv Norveške u ljeto 1814. godine, koja je završila švedskom pobjedom. Kao i Finska, potpunu neutralnost Švedska je napustila tek pridruživanjem Europskoj uniji.

Dakle, ratovi, stradanja, razaranja i patnje odavno su nestali iz kolektivnog švedskog sjećanja, jer posljednje osobe koje su imale ikakav osobni doživljaj rata koji je uključivao Švedsku umrle su prvih godina 20. stoljeća. Stoga ne čudi da čak ni nakon 2014. godine javna podrška ulasku u NATO nije prelazila 30 do 35 posto.

Kad bi se u Švedskoj povela priča o eventualnom ratu, u pravilu se agresora vidjelo u Rusiji, ali malotko je očekivao da bi švedska sigurnost mogla biti ozbiljno ugrožena. Ako i nisu vjerovali u vječni mir u Europi, u Stockholmu su se pouzdali u umijeće izbjegavanja konfrontacija.

Od 24. veljače drugačija priča

Međutim, sve je to dobilo sasvim novi kontekst rano ujutro 24. veljače. 

Za to se pobrinuo Vladimir Putin. Prvo je neprovociranom agresijom na Ukrajinu pokazao da nema granice koju nije spreman pregaziti, a potom je neprestanim prijetnjama i provokacijama nagnao Fince i Šveđane da ponovno razmisle o svom položaju u slučaju ruskog napada, kao i sposobnosti svojih oružanih snaga da adekvatno odgovore na agresiju. Zapravo je Putin dvije nordijske i prilično neutralne zemlje pogurao u zagrljaj NATO-u.

"Čudi me što Švedska već nije članica NATO-a. Šokantno je da Švedska želi biti sama u situaciji kad samo nekoliko stotina kilometara istočno postoji imperij zla", rekao je nedavno za Dagens Nyheter britanski poduzetnik Bill Browder, koji se kao investitor suočio s bezobzirnošću Putinova režima, te dodao:

"Pogledajte što se događa u Ukrajini. Zapad pomaže oružjem, ali se ne želi uključiti u sukob, pa su Ukrajinci u tome ostali sami. Mislim da Šveđani ne žele ostati sami kad im Rusi pokucaju na vrata. Zapravo, ako Ukrajina padne, a Rusija se bude željela proširiti, fokus će prvo biti na zemljama koje nisu članice NATO-a."

Švedska je jako malo trošila na obranu

Prije desetak godina tadašnji je zapovjednik švedskih oružanih snaga Sverker Göranson za novine Svenska Dagbladet izjavio kako Švedska u slučaju strane agresije može izdržati otprilike tjedan dana, a potom bi morala zatražiti pomoć. Švedska je u međuvremenu počela izdvajati bitno više za obranu, no nema nikakve sumnje da bi se našla u teškoj situaciji slučaju invazije kakvu trenutačno trpi Ukrajina.

Švedska je '50-ih godina, na početku Hladnog rata, izdvajala 4.7% posto BDP-a za obranu, no kako su se međunarodne tenzije smirivale, tako je padao i taj postotak. Na kraju je Švedska 2017. godine na obranu trošila samo jedan posto BDP-a. U međuvremenu je 2010. ukinut i obavezni vojni rok, koji je doduše ponovno uveden sedam godina kasnije, ali samo na papiru.

U praksi vojni rok služe samo dobrovoljci, jer od 100.000 mladih muškaraca i žena u svakom godištu, u uniformi završi samo njih 4000 koji tijekom novačenja iskažu dovoljnu motivaciju.

Svaki građanin od 16 do 70 mora se uključiti u obranu zemlje

Kako bi nadoknadila izostanak klasične vojne obuke, Švedska je razvila doktrinu "totalne obrane", sličnu općenarodnoj obrani u Jugoslaviji, koja od svakog građanina u dobi od 16 do 70 godina, podjednako državljanina i stranca, traži da se uključi u obranu zemlje na civilnim i vojnim zadacima.

Izbjegavanje ove obveze smatralo bi se nedomoljubnim i protuzakonitim, pa je tako stranačka liderica Liberala Nyamko Sabuni prije nekoliko dana bila prisiljena na ostavku nakon što je izjavila da bi u slučaju "žestoke agresije pobjegla u Norvešku".

Ova doktrina ide tako daleko da je građanima prije nekoliko godina, baš nekako poslije ruske okupacije Krima, podijeljena brošura pod naslovom "Za slučaj krize ili rata" u kojoj doslovce piše: "Ako Švedsku napadne neka druga država, nikada nećemo odustati. Sve informacije o tome da naš otpor prestaje su lažne."

Švedska se stoga već nekoliko godina ubrzano naoružava i vrlo brzo mogla bi dosegnuti izdvajanje za obranu na razini od dva posto BDP-a, kako NATO zahtijeva od svojih članica. U planu je povećanje vojnog proračuna sa sadašnjih šest milijardi eura na gotovo devet milijardi do 2025. godine te novačenje 8000 ročnika godišnje, dvostruko više nego danas.

Švedska bi u 48 sati mogla mobilizirati najviše 30.000 vojnika

Iako je iz razumljivih razloga do preciznih brojki teško doći, izgleda da bi Švedska trenutačno agresoru mogla suprotstaviti najviše 30.000 vojnika u roku od 48 sati. Kasnije bi se moglo mobilizirati još toliko vojnika. Bila bi to dobro obučena, odlično opremljena i prilično motivirana vojska, ali u konačnici ipak malobrojna. Procjenjuje se da bi u roku od nekoliko mjeseci pod oružjem moglo biti oko 150.000 vojnika. No prije 40-ak godina Švedska je mogla mobilizirati oko 800.000 vojnika.

Budući da iskustva rata u Ukrajini, a pogotovo okupacije Krima, Gruzijsko-ruskog rata iz 2008. i Drugog rata u Gorskom Karabahu 2020. govore da je prvih nekoliko dana ključno, jasno je da bi Švedska u takvim okolnostima i s današnjim obrambenim potencijalima bila u problemima.

Finska ima vojnu obvezu

Finska u tom smislu stoji nešto bolje jer i dalje ima opću vojnu obavezu od 165 do 347 dana za muškarce, kao i stotine tisuća vojno sposobnih muškaraca koji su prošli obuku u prošlosti. Osim toga, za obranu izdvaja 1.5 posto BDP-a, bitno više od Švedske. Procjenjuje se da Finska može relativno brzo mobilizirati 280.000 vojnika, no 1340 kilometara granice s Rusijom ova zemlja s oko 5.5 milijuna stanovnika jednostavno ne može braniti bez pomoći saveznika.

Zato su Finci praktički već odlučili pristupili NATO-u, što stavlja dodatni pritisak na Švedsku. Međustranačka rasprava u Finskoj je dovršena i premijerka Sanna Marin jučer je tijekom posjeta Stockholmu izjavila: "Odluka će biti objavljena vrlo brzo, u roku od nekoliko tjedana, a ne mjeseci."

Švedska ne želi žuriti s odlukom o pristupanju NATO-u

Očito je da se čeka odluka Švedske kako bi obje zemlje zajedno na summitu NATO-a 29. i 30. lipnja u Madridu zatražile pridruživanje. No švedska premijerka Magdalena Andersson na konferenciji za novinare nakon sastanka s Marin nije željela potvrditi navode niza švedskih medija da je sve riješeno: "Ne, ništa još nije odlučeno. Moramo analizirati situaciju i vidjeti što je najbolje za švedsku sigurnost i švedski narod u novoj situaciji. Ne treba žuriti."

Naime, u Švedskoj je ovo postalo i prvorazredno političko pitanje. Na stranačkom kongresu Socijaldemokrata u studenom prošle godine, na kojem je Andersson izabrana za stranačku lidericu, zaključeno je da Švedska neće zatražiti pristup u NATO te da je trenutačno partnerstvo dovoljno sigurnosno jamstvo. U međuvremenu su sve parlamentarne stranke centra i desnice podržale članstvo u NATO-u, odakle su stizali signali da Švedska bez aktivnog članstva ne može a priori računati na pomoć u slučaju rata. Predomislili su se čak i ekstremno desni Švedski demokrati, a izričito protiv su samo Ljevica i Zeleni.

Ako na stranačkoj konferenciji Socijaldemokrata 24. svibnja pridruživanje NATO-u dobije zeleno svjetlo, u parlamentu će Sjevernoatlantski savez imati 90 posto podrške. Ankete, pak, pokazuju da oko 45 posto Šveđana podržava članstvo u NATO-u, dok je 33 posto izričito protiv. Međutim, na pitanje treba li Švedska pristupiti NATO-u ako to učini i Finska, čak 63 posto ispitanika odgovara potvrdno. Ovaj postotak je od 24. veljače rastao iz tjedna u tjedan sa svakom novom Putinovom verbalnom prijetnjom. S druge strane, u Finskoj je u samo pet godina javna podrška članstvu u NATO-u porasla s 19 na 53 posto. 

U međuvremenu, već tjednima traju intenzivne diplomatske aktivnosti. Andersson je u svakodnevnom kontaktu s Marin. Švedska premijerka bila je u Londonu i Berlinu i Oslu, ministar obrane Peter Hultqvist posjetio je tri baltičke zemlje, a ministrica vanjskih poslova Ann Linde sastala se s predstavnicima SAD-a, Velike Britanije, Turske, Poljske, Španjolske i Mađarske te glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom.

Sve ukazuje da se radi na uvjetima pridruživanja. Švedska i Finska vjerojatno će tražiti posebne dogovore kakve unutar NATO-a na sjeveru Europe imaju Norveška, Danska i Island, a odnose se na zabranu nuklearnog oružja i stranih vojnih baza unutar granica.

Iako švedska javnost i društvene elite nisu jedinstvene po pitanju ulaska u NATO i mnogima je neprihvatljiva pomisao da bi švedski mladići i djevojke mogli ginuti u obrani druge zemlje, možda i tisućama kilometara udaljene od Stockholma, dnevni list Aftonbladet u srijedu je napisao:

"Nitko se to zasad ne usuđuje glasno izreći, ali sve je jasno, Švedska i Finska zatražit će članstvo u NATO-u. Do prosinca ove godine obje zemlje mogle bi se naći unutar vojne alijanse."