OD SAMOG početka ruske agresije na Ukrajinu Bjelorusija je itekako uključena na ruskoj strani. Ruski tenkovi koji su prvi stigli do sjevernih predgrađa Kijeva u napad su krenuli 24. veljače iz Bjelorusije. Nakon što je pokušaj osvajanja Kijeva propao ruske su se snage povukle - opet preko Bjelorusije.

U prvim danima napada ukrajinski su mediji javljali i da bjeloruske snage sudjeluju u napadu. To nikada nije potvrđeno. Jedino učešće bjeloruske vojske za koje zapadne obavještajne službe smatraju da se dogodilo bila je upotreba bjeloruskih helikoptera za sanitetski prijevoz teško ranjenih Rusa u bjeloruske bolnice.

Od tada pa do prije mjesec dana s vremena na vrijeme je ukrajinsko ministarstvo obrane u izvještajima spominjalo da su zamijećene manje koncentracije bjeloruskih snaga na sjevernoj ukrajinskoj granici, ali ni u jednom trenutku dostatno brojne da bi ukrajinsko ministarstvo obrane to protumačilo kao pripreme za bjeloruski napad. Bjeloruske oružane snage toliko su slabe da zapravo teško mogu biti ikakva ozbiljnija prijetnja Ukrajini.

Da bi zadržao vlast Lukašenko je znatno više sredstava trošio na policiju i tajne službe (sve su pod njegovim izravnim nadzorom) nego na oružane snage. I dok su oružane snage uglavnom popunjenje vojnicima na odsluženju vojnog roka, policija i tajne službe isključivo su popunjene profesionalcima.

Više od 90% naoružanja i vojne opreme naslijeđeno je još od SSSR-a te je starije od 30 godina. Zapadne obavještajne službe procjenjuju da je izvježbanost bjeloruskih vojnika vrlo slaba. A najvažnije je da većina bjeloruskog stanovništva ne podržava Lukašenka, koji se na vlasti održava tek golom silom. 

Pritisak na Minsk sve veći

S druge strane, situacija u Ukrajini i oko nje od početka invazije sve je teža za Moskvu. Početni uspjesi, prije svega na jugu Ukrajine gdje su ruske snage bez borbe osvojile Herson, Melitopolj i Berdjansk te se vrlo brzo probile do Mariupolja već su daleka prošlost. Vrlo krvava bitka za Mariupolj trajala je tri mjeseca i pokazala je da će ruska vojska morati itekako iskrvariti za svaku veću pobjedu.

Bitka za Luhansku oblast kulminirala je višemjesečnom bitkom za Severodonjeck i Lisičansk. Pred ruskim su snagama još krvavije bitke za osvajanje Donjecke oblasti. Istovremeno, vojna pomoć Zapada Ukrajini sve je veća i ne postoje ni minimalne naznake da bi se mogla smanjivati. Dapače, postoje samo najave da će se još povećavati.

Moskva od Minska očekuje da s riječi pređe na djela pa je pritisak sve veći. Donedavno se Lukašenkova potpora Rusiji ogledala u dozvoli ruskog djelovanja s bjeloruskog teritorija i puno fraza o bratstvu dva naroda. Tako je tijekom obraćanja na ceremoniji obilježavanja obljetnice oslobođenja Minska u Drugom svjetskom ratu Lukašenko naglasio da je Bjelorusija jedina država koja podržava Rusiju u njezinoj borbi protiv nacizma.

"Podržavamo i nastavit ćemo podržavati Rusiju", rekao je Lukašenko. Iako tek fraze, riječi su to koje u velike većine Bjelorusa izazivaju strah da će ih njihov diktator uvući u ukrajinski rat. Jer sve se kreće u tom smjeru.

Kupnja Iskandera-M

Tako je 25. lipnja Putin objavio da će u Bjelorusiji razmjestiti balističke projektile Iskander-M zajedno s nuklearnim bojnim glavama. Lukašenko je kao razlog za "kupnju" projektila Iskander-M (imaju domet od samo 500 kilometara) i nuklearnih bojnih glava istaknuo potrebu adekvatnog odgovora na agresivnu politiku Varšave i Vilniusa prema Minsku, ali i sve veće gomilanje NATO-ovih snaga na bjeloruskoj granici. Uz projektile Putin je Lukašenku ponudio i da će dio bjeloruskih borbenih aviona Su-25 prenamijeniti za nošenje nuklearnog oružja.

Ova Lukašenkova "kupnja" Iskandera-M zapravo je bila za televizijske kamere namješten igrokaz jer će svi ti projektili i nuklearne bojne glave, kad za koji mjesec stignu u Bjelorusiju, trajno biti pod nadzorom Moskve, bez ikakve mogućnosti da Minsk odlučuje o njihovom razmještaju i upotrebi.

Igrokaz je bio namijenjen bjeloruskoj javnosti kao pokušaj da je se uvjeri kako Lukašenko još uvijek uspijeva zadržati koliko-toliko ravnopravan odnos s Putinom te da bjeloruska neovisnost nije ugrožena. No sa svakim novim danom jasno je da je neovisnost Bjelorusije sve više kopni. Očito pod sve većim pritiskom Putina da mu pomogne u Ukrajini, Lukašenko je započeo s kampanjom pripreme tamošnje javnosti. Još 17. lipnja Lukašenko je tvrdio kako će uskoro doći do poljske invazije na zapadnu Ukrajinu.

"Opasna opcija"

"Morat ćemo ovdje reagirati jer ne možemo dopustiti da nas Poljaci u potpunosti okruže. To je opasna opcija. Rekao sam to još davno: Ukrajinci i Rusi će tražiti od nas da pomognemo u očuvanju (teritorijalnog) integriteta, da nitko ne bi ništa odsjekao", izjavio je tada. Svi izvan Bjelorusije i Rusije znaju da su takve tvrdnje obična izmišljotina.

Doduše, u jednom trenutku pojavila se ideja da se NATO-ove snage rasporede u neke ukrajinske gradove kako bi se spriječili ruski zračni udari, ali se od toga odmah odustalo. Kao što se odustalo i od ideje da NATO nametne zonu zabrane letenja. 

Do poljske invazije nikada nije došlo, ali je zato Lukašenko otvorio bjeloruski zračni prostor za ruske bombardere koji iz njega lansiraju krstareće projektile, a koji potom pogađaju Kijev i gradove u zapadnoj Ukrajini - iste one koje bi Lukašenko, kao, branio od Poljaka.

Kako bi bilo kristalno jasno kuda se kreću rusko-bjeloruski odnosi Putin je 1. srpnja objelodanio da će se, a sve zbog političkog pritiska Zapada, ubrzati proces integracije Bjelorusije s Rusijom. To je izjava koja se ne sviđa ne samo većini Bjelorusa nego ni Lukašenku. U onom trenutku kad bi Rusija pripojila Bjelorusiju Lukašenkova bi vladavina bila gotova, zajedno sa snovima da će vlast u ne baš bliskoj budućnosti prepustiti sinu Nikolaju.

Lukašenko ne bi, ali mora

Lukašenko ima stotine razloga zbog čega bi morao držati Bjelorusiju što dalje od rata u Ukrajini, ali i nekoliko zbog čega to ne može.

Prvi razlog zbog čega se Lukašenko ne bi smio upetljati u ukrajinski rat je činjenica da je njegova vlast puno nestabilnija od Putinove. Lukašenko je 2020. godine uspio suzbiti masovne nemire koji su buknuli nakon namještenih predsjedničkih izbora, ali tek nakon što je upotrijebio najsuroviju silu.

Policija nije samo hapsila i premlaćivala demonstrante nego je na njih i pucala. Rezultat je bio između četiri i 11 poginulih, više od 1370 ozlijeđenih, više od 32 tisuće privedenih i šest osoba za koje se još uvijek ne zna kako su završile. 

Zapadne demokracije redom su osudile gušenje protesta, a predsjedničke izbore ocijenile nepravednima, namještenima te stoga nedemokratskima. Zbog toga su odbile priznati pobjedu Lukašenka te uvele ekonomske i političke sankcije Minsku. U takvim okolnostima Lukašenko se još više okrenuo Putinu, što mu sada dolazi na naplatu.

Ako (ili bolje rečeno kad) popusti sve većem Putinovom pritisku i pošalje vojsku u Ukrajinu, Lukašenko ozbiljno riskira ponovno izbijanje nemira. Naročito ako iz Ukrajine počnu stizati vreće s truplima. No ovog puta bi uz građane mogla stati i vojska.

Koliko je moćna bjeloruska vojska?

Bjelorusija ima obvezu služenja vojnog roka od 12 do 18 mjeseci te ročnici čine najveći dio tamošnje vojske. S obzirom na to da bjeloruske oružane snage imaju samo 45 tisuća vojnika, Lukašenkove najave da će ih povećati na 80 tisuća mogu se ostvariti samo mobilizacijom pričuve.

Naoružavanje naroda je krajnje riskantni potez za omraženog diktatora. A poslati te ljude da ginu u tuđem ratu za tuđe interese siguran je recept za pobunu. Iz istog razloga ni Putin ne želi provesti mobilizaciju Rusa bojeći se da ne završi kao Nikolaj Aleksandrovič Romanov, posljednji ruski car. A više od Putina narod se boji Lukašenka.  

Lukašenko se itekako sjeća da mu je Putin 2020. godine nudio vojno-policijsku pomoć u suzbijanju nemira. Izbiju li ponovo u Minsku i drugim gradovima masovni protesti, velika je vjerojatnost da Putin neće ni pitati Lukašenka za dozvolu da pošalje policiju i vojsku. Ruske će snage ući u Bjelorusiju i bez poziva, a Putin će to opravdati s nekoliko ofucanih fraza vanjske ugroze, zavjere Zapada i sličnog, prepuštajući Lukašenku da i formalno zatraži rusku pomoć.

Najveći problem Bjelorusa je što Putin njihovu domovinu vidi kao veliki spremnik ljudstva iz kojeg samo treba zagrabiti. U najboljim godinama za rat Bjelorusa ima tri milijuna i 700 tisuća. Od toga je oko 445 tisuća odslužilo vojni rok.

Putin ima više opcija

Stoga Putin računa da su, ako Lukašenko nije spreman izravno napasti Ukrajinu i tako pomoći iscrpljenim ruskim snagama, moguće i druge opcije. Bjelorusko ministarstvo obrane službeno je potvrdilo da ruske snage u Ukrajini opskrbljuje streljivom. Slanje naoružanja još se ne spominje. Međutim, Putin i ruski vojni vrh od Lukašenka očekuju da u Ukrajinu uz streljivo počne slati i "dobrovoljce". I to ne nekoliko stotina, nego na tisuće. 

Bjeloruski diktator za sada eskivira te zahtjeve. Kako mu priča o neminovnoj poljskoj invaziji više ne igra, Lukašenko sada tvrdi kako ukrajinske snage pokušavaju napasti Bjelorusiju pa bjeloruskoj vojsci treba svaki vojnik da bi se obranila.

Ukrajinska vojska će sve više jačati, ne samo dopremom novog oružja nego i sve boljom obukom koju provode zapadni instruktori pa će pritisak Putina na Lukašenka biti sve veći te je pitanje vremena kad će morati popustiti.

Najkasnije u kasnu jesen ili ranu zimu prvi će bjeloruski "dobrovoljci" morati krenuti put Ukrajine kako bi popunili ruske redove. Lukašenko se može samo nadati da ih Putin neće odmah gurnuti u najžešće bitke.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala