IAKO je čitav svijet počeo slaviti Dan pobjede 8. svibnja, nakon što je Njemačka potpisala akt o kapitulaciji u Reimsu, Staljin je odlučio drugačije. Na njegov zahtjev provedena je ponovljena ceremonija potpisivanja, što je označilo pravni završetak rata u Europi.

Tako je borba za titulu "pobjednika u Drugom svjetskom ratu" započela i prije nego što se osušila tinta na potpisima predstavnika nacija koje su se zajedno borile protiv nacista. Iako je Drugi svjetski rat još trajao – predstojala su još gotovo četiri mjeseca borbe s Japanom, ljudi su i dalje ginuli – sovjetska je propaganda usmjerila sve svoje snage na naglašavanje posebnog statusa upravo 9. svibnja.

Rat je nazvala Velikim domovinskim ratom, prešutjevši pritom jednostavno pitanje: kakav je rat onda, recimo, Velika Britanija vodila s Njemačkom 1940. godine, ili u kojem je ratu sudjelovao američki marinac ukrajinskog podrijetla Michael Strank, postavljajući zastavu na Iwo Jimi?

Iza raskošne kulise Parade pobjede, Staljin je svjesno skrivao povijesnu činjenicu zajedničke parade Sovjetske armije i nacista 22. rujna 1939. u Brestu – parade u čast zajedničke okupacije Poljske od strane Sovjetskog Saveza i Njemačke.

Krajem 1947. godine Staljin je ukinuo proslavu Dana pobjede. Prema mišljenju Viktora Suvorova, jednog od povjesničara Drugog svjetskog rata, to se dogodilo zato što Staljin pobjedu u tom ratu nije ni smatrao pobjedom. Naprotiv, ishod rata ocjenjivao je kao poraz, jer je svojedobno računao na osvajanje cijele Europe i za to se pripremao.

Proslava Dana pobjede obnovljena je tek 1965. godine, u vrijeme Brežnjeva. Od tada se, iz godine u godinu, taj dan sve više pretvarao iz dana sjećanja na goleme žrtve u dan zveckanja oružjem. U suvremenoj Rusiji, koja je izgradila čitav kult oko teme pobjede nad nacistima, geslo koje je prihvatila zapadna civilizacija – "Nikada više" – pretvorilo se u prijeteće rusko "Možemo ponoviti". Aluzija za suvremeni Zapad više je nego očita.

Današnja geopolitička pozadina proslave

Promatrajući ovogodišnju paradu u Moskvi i analizirajući popis prisutnih gostiju, čovjek se nehotice zapita: čiju zapravo pobjedu slave i tko je uistinu pobijedio u tom ratu?

Sudeći prema verziji Kremlja, u tom su ratu pobijedile samo Rusija i Kina, zemlje Središnje Azije, neke afričke države i Mongolija, uz neznatno sudjelovanje Brazila. U tom kontekstu, čak i nedavne izjave Donalda Trumpa o presudnoj ulozi SAD-a i važnosti 8. svibnja kao Dana pobjede izgledaju kao pokušaj vraćanja rasprave u povijesne okvire.

Sastav gostiju vrlo je znakovit. Uglavnom su to predstavnici autoritarnih režima s postsovjetskog prostora, nasljednici komunističkog bloka ili otvorene diktature. Većina tih zemalja ovisi o Ruskoj Federaciji politički, gospodarski, po pitanjima sigurnosti ili stabilnosti vlastitih režima: Mjanmar, Abhazija, Južna Osetija, Venezuela. Čak i prisutnost nekih formalno neutralnih zemalja, poput Brazila, ili geografski stisnutih, poput Mongolije, svjedoči o složenim geopolitičkim igrama i ekonomskim interesima, često povezanima s Kinom.

Xi Jinping kao stvarni domaćin

Sve što se danas događa u Moskvi sve više nalikuje na predstavu kineskog vođe Xi Jinpinga. Upravo on, u suštini, domaćin je ove parade. Upravo k njemu na prijeme lete vođe Mjanmara, Mongolije, Vijetnama i niza afričkih zemalja.

Upravo pred njim žuri pokazati lojalnost srbijanski predsjednik Vučić, koji putuje preko pola svijeta. Prije godinu dana Xi je posjetio Beograd, što su mnogi shvatili kao legalizaciju kineskog mostobrana u Europi. Vučić, koji balansira između EU i Rusije, traži oslonac koji mu Putin više nije u stanju pružiti.

Vladimir Putin, očito, zamišljao je ove dane drugačije. Trijumf je pripremao pet godina, s ciljem da postane glavni akter na proslavi svjetskih razmjera. Međutim, do 25. obljetnice svoje vladavine ruski je čelnik spao na ulogu sporednog lika čak i na vlastitom teritoriju. To je za njega neugodno, a još je neugodnije što to svi shvaćaju i ne skrivaju posebno.

Primjerice, predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev zorno je pokazao da se Putinove želje, čak i u pitanjima koja su za moskovskog vođu načelna, mogu ignorirati. Kako bi nagovorio Alijeva da dođe, prije pet dana u Baku je letio poglavar Ruske pravoslavne crkve (RPC) Kiril (Gundjajev), ali njegova misija nije uspjela.

Preko kontroliranih medija Baku je poručio: tema s avionom koji je srušila Rusija nije zatvorena, krivci su poznati i nisu kažnjeni, i dok se to ne promijeni – bit će problema. Nijansa je u tome što su ti krivci vjerojatno povezani s Ramzanom Kadirovom, kojeg Putin ne može dirati. To naglašava da Putin na svom teritoriju nije svemoćan, što drastično smanjuje njegov status.

Tajvansko pitanje kao ključni motiv

Vrhunac razumijevanja stvarnih ciljeva okupljanja bio je članak samog Xija "Lekcije prošlosti za budućnost", objavljen 7. svibnja u službenoj "Rossiyskoy Gazeti". U njemu kineski vođa izravno ukazuje zašto su se prisutni zapravo okupili: "Tekuća godina obilježena je 80. obljetnicom oslobođenja Tajvana od japanske okupacije.

Povratak Tajvana u krilo Kine važan je sastavni dio rezultata Drugog svjetskog rata i poslijeratnog svjetskog poretka... Čitav niz međunarodnih pravno obvezujućih dokumenata... nedvosmisleno je potvrdio suverenitet Kine nad Tajvanom... Bez obzira na to kako se situacija na Tajvanu mijenjala... potpuno ujedinjenje Kine ostaje nepovratan povijesni trend."

Xi također naglašava: "Iznimno cijenimo što je ruska strana više puta potvrdila svoju privrženost načelu 'jedne Kine'... i čvrsto podupire sve mjere kineske vlade i naroda usmjerene na ponovno ujedinjenje zemlje."

Time kineski vođa jasno artikulira: put prema novom svjetskom poretku vodi preko rješavanja "tajvanskog pitanja" unutar postojećeg. Svi koji su stigli u Moskvu de facto su podržali te pretenzije Pekinga.

Pogled u budućnost

Događaji 9. svibnja u Moskvi samo su prvi čin. Drugi će se vjerojatno odigrati na jesen 2025. godine na Dalekom istoku. U rujnu će domaćin biti Kina, a Putin se već obvezao da će biti prisutan.

Čini se da će se upravo ondje održati generalna smotra sukobljenih snaga u globalnoj borbi koja se odvija pred našim očima. A sadašnja parada u Moskvi, s njezinim iskrivljavanjem povijesti i očitim pomicanjem težišta, služi samo kao uvod u te buduće događaje, gdje Rusija, čini se, igra sve manje samostalnu ulogu.