BAHREIN je priopćio da je u iranskom napadu dronom oštećeno postrojenje za desalinizaciju vode, što je prvi put da je jedna zaljevska država izvijestila o napadu na takvu infrastrukturu tijekom osmodnevnog rata između Irana te SAD-a i Izraela.

Razvoj događaja pratite na Indexu

Napad se dogodio u nedjelju, dan nakon što je iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi izjavio da su Sjedinjene Države napale postrojenje za desalinizaciju na otoku Qeshm na jugu Irana.

"Pogođena je opskrba vodom za 30 sela. Napad na iransku infrastrukturu opasan je potez s teškim posljedicama. SAD je taj koji je postavio presedan, a ne Iran", poručio je u subotu na X-u. Iako se Teheran još nije oglasio o napadu na Bahrein, incident je otvorio pitanja o ranjivosti zaljevskih zemalja, koje većinu svoje vodoopskrbe temelje upravo na postrojenjima za desalinizaciju, piše Al Jazeera.

Što su postrojenja za desalinizaciju?

Postrojenja za desalinizaciju prvenstveno pretvaraju morsku vodu u vodu pogodnu za piće, kao i za navodnjavanje i industrijsku uporabu. Proces desalinizacije uključuje uklanjanje soli, algi i drugih nečistoća iz morske vode termičkim procesom ili tehnologijama koje se temelje na membranama. Prema američkom Ministarstvu energetike, termalni sustavi "zagrijavaju vodu kako bi isparila, ostavljajući za sobom nečistoće, a zatim se para kondenzira natrag u tekućinu za ljudsku upotrebu". S druge strane, desalinizacija temeljena na membranama koristi polupropusni materijal koji propušta vodu, ali zadržava otopljene tvari poput soli. Najpopularnija membranska tehnologija je reverzna osmoza, koju koristi većina zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) jer je energetski učinkovita.

Zašto su postrojenja za desalinizaciju ključna za Zaljev?

Voda je u zaljevskoj regiji rijedak resurs zbog suhe klime i neredovitih padalina, a zemlje imaju vrlo ograničene prirodne izvore slatke vode. Podzemne vode, uz desaliniziranu vodu, čine oko 90 posto glavnih vodnih resursa regije, prema izvješću Zaljevskog istraživačkog centra iz 2020. godine.

Međutim, kako se posljednjih godina stanje podzemnih voda pogoršava zbog klimatskih promjena, zaljevske su se zemlje počele uvelike oslanjati na energetski intenzivnu desalinizaciju morske vode. Na obalama Arapskog zaljeva, od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Kuvajta, nalazi se više od 400 postrojenja za desalinizaciju. Države članice GCC-a čine oko 60 posto svjetskog kapaciteta za desalinizaciju i proizvode gotovo 40 posto ukupne desalinizirane vode na svijetu. Primjerice, oko 42 posto pitke vode u UAE-u dolazi iz takvih postrojenja, dok u Kuvajtu taj udio iznosi 90 posto, u Omanu 86 posto, a u Saudijskoj Arabiji 70 posto. Saudijska Arabija ujedno proizvodi više desalinizirane vode nego bilo koja druga zemlja.

Desalinizacija je odigrala ključnu ulogu u gospodarskom razvoju regije, ističe Naser Alsayed, istraživač okoliša specijaliziran za zaljevske države. Napomenuo je da su nakon otkrića nafte kasnih 1930-ih zaljevske države imale vrlo ograničene prirodne resurse slatke vode i nisu mogle zadovoljiti potrebe stvorene rastom stanovništva i širenjem gospodarskih aktivnosti. "Zato su uvedena postrojenja za desalinizaciju", rekao je za Al Jazeeru, dodavši kako se važnost desalinizirane vode za razvoj Zaljeva često zanemaruje.

"Zbog toga bi ciljanje ili ometanje rada postrojenja za desalinizaciju dovelo u ozbiljnu opasnost velik dio gospodarske stabilnosti i rasta u regiji", rekao je. "Osim toga, desalinizacija je glavni izvor slatke vode za većinu država GCC-a, osobito za manje zemlje siromašne vodom poput Bahreina, Kuvajta i Katara. Budući da se ta voda prvenstveno koristi za ljudsku potrošnju, desalinizacija ima i snažnu humanitarnu dimenziju i ključna je za svakodnevni život. Zbog toga bi svaki prekid rada tih postrojenja bio posebno težak udarac za stanovništvo", dodao je. I Iran koristi postrojenja za desalinizaciju, ali ima i brojne rijeke i brane te nije toliko ovisan o njima kao druge zemlje u regiji.

Kakve su posljedice napada na postrojenja?

Velika ovisnost Zaljeva o postrojenjima za desalinizaciju učinila ga je ranjivim u vrijeme sukoba. Tijekom Zaljevskog rata 1990.-1991., iračke su snage namjerno uništile većinu kuvajtskih kapaciteta za desalinizaciju, što je prouzročilo ozbiljnu štetu vodoopskrbi. Hidrologinja Raha Hakimdavar izjavila je za Al Jazeeru da dugoročno, napad na ova postrojenja može utjecati i na domaću proizvodnju hrane, koja se uglavnom oslanja na podzemne vode.

"Međutim, pritisci zbog drugih potreba mogli bi preusmjeriti tu vodu s domaće proizvodnje. To može biti posebno izazovno jer regija uvelike ovisi i o uvozu hrane te se suočava s potencijalnim prijetnjama sigurnosti hrane zbog ugrožavanja Hormuškog tjesnaca", rekla je Hakimdavar. U izvješću CIA-e iz 2010. također se upozorava da bi "prekid rada postrojenja za desalinizaciju u većini arapskih zemalja mogao imati teže posljedice od gubitka bilo koje druge industrije ili robe".

Prema Alsayedu, utjecaj napada ipak ovisi o lokalnim prilikama. "Za Saudijsku Arabiju, koja najmanje ovisi o desalinizaciji i ima velik geografski prostor, postrojenja na Crvenom moru pružaju otpornost. UAE ima zalihe vode za 45 dana u skladu sa svojom strategijom sigurnosti vode do 2036., tako da postoje planovi za upravljanje potencijalnim prekidima", rekao je.

"Učinci će se vjerojatno najoštrije osjetiti u manjim državama koje su izrazito ovisne o desalinizaciji, poput Katara, Bahreina i Kuvajta, koje imaju minimalne strateške rezerve", napomenuo je. "Ipak, po mom mišljenju, najznačajniji je utjecaj onaj psihološki", rekao je Alsayed. "Voda je ključna za život, a percepcija rizika može izazvati strah i paniku, što je posebno opasno u trenutnoj situaciji u regiji, gdje vlasti nastoje održati mir."

Kako osigurati opskrbu vodom?

S obzirom na napade na energetsku i civilnu infrastrukturu u zaljevskim zemljama, Alsayed je naglasio da je važno da države GCC-a sigurnost opskrbe vodom promatraju kao regionalno, a ne kao pitanje pojedine države.

"Zemlje se moraju tješnje koordinirati i surađivati. GCC ima snažnu platformu za pripremu za vodne izazove, ali je nije u potpunosti iskoristio", rekao je. Alsayed je napomenuo da je Jedinstvena strategija za vodu GCC-a do 2035. pozvala sve države članice da do 2020. donesu nacionalni integrirani plan za energiju i vodu, što još nije postignuto.

"Bilo kroz objedinjene mreže za desalinizaciju, zajedničke regionalne strateške rezerve vode ili diversifikaciju izvora, to je put prema novoj eri jačanja sigurnosti vodoopskrbe u Zaljevu", rekao je. Hidrologinja Hakimdavar smatra da kratkoročno nema zamjene za desalinizaciju u GCC-u. Ipak, dodala je da se zemlje mogu osloniti na strateške rezervoare vode - mnoge zemlje održavaju velike rezerve koje mogu opskrbljivati gradove nekoliko dana ili duže.

"Zemlje također mogu diversificirati sustave vodoopskrbe i ulagati u manja, distribuirana postrojenja za desalinizaciju koja pokreće obnovljiva energija kako bi smanjile ovisnost o nekoliko vrlo velikih postrojenja", dodala je.