Foto: Goran Kovačić/ Pixsell

TERITORIJ u pravilu nije nešto čime se trguje – pa ni onaj najmanji dio, poput dijela Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale, kako vam se više sviđa. One koji misle kako je eto to samo „par kilometara mora“ trebalo bi pitati da li bi neurotičnom susjedu koji ima stan od 30 kvadrata, a oni sami 80, dali jednu sobu „da se smiri“ i u slavu „dobrosusjedskih odnosa“. Državni teritorij je državni teritorij – bio more, kopno, Dunav, dio Vukovara i Savudrije. Za ovo hrvatske zemlje što su nam priroda ili Bog dali (kako volite), patilo se, sanjalo, robijalo i ginulo, bez ikakve patetike. Što je, tu je, naše je.

Hrvatska je po međunarodnom pravu postupila potpuno ispravno – granica bi trebala ići sredinom zaljeva, Slovenija nema nikakva posebna prava, jer pravo neškodljivog prolaska kroz hrvatske teritorijalne vode imaju svi, a poglavito – nakon grube diskreditacije arbitražnog postupka sa Slovenijom Hrvatska je imala puno pravo proglasiti taj postupak ništavim. Spomenimo ovdje kako i Slovenija još od 1991. drži vojsku na Sv. Geri, za koju i sami kažu da je na hrvatskom teritoriju. U pitanju je vojarna s hrvatske strane granice gdje su za kratkog rata u lipnju 1991. došli pripadnici slovenske Teritorijalne obrane i ostali tamo. I nikako im se ne odlazi!

Osim jedne formalnosti nakon otkazivanja međunarodne arbitraže (upućivanje zahtjeva glavnom tajniku UN-a da pokrene postupak mirenja) Hrvatska je odradila sve ispravno, a još i trpi doslovno četvrt stoljeća strane vojske na svom teritoriju i ništa. Nitko nije stao iza Hrvatske. Čak ni evo „prijateljske“ članice Europske unije nas nisu podržale. Što to radi Plenković, Kolinda, što je radio Zoki, što je sva ta ekipa napravila da nitko ne stoji iza nas?

Nedostatak državne strategije

Hrvatska je valjda već mogla naučiti da u međunarodnim odnosima vladaju samo interesi, a ne pravda, pa sjetimo se još 1991. kada nam je nametnut embargo na uvoz oružja „u ime mira“, a agresor je imao naoružanja da ga ne mora uvoziti za par desetljeća ratovanja. Ako se sami ne izborite za svoje interese – nitko se neće osvrtati na vas, ma koliko se pozivali na neku univerzalnu pravdu. Koliko smo puta to vidjeli, a nismo ništa naučili?

Zapadne države, barem one uspješne, jako dobro razlikuju unutarnju politiku i stranačke igre od vanjske politike države – pa ako se nešto tiče same države, onda zajednički rade i vlast i oporba. A kada je oko problema granice sa Slovenijom hrvatska Vlada okupila sve predstavnike oporbe i zatražila da svatko lobira unutar svoje europske grupacije. Kada je pozvala naše europarlamentarce, ali svih grupacija, ne samo one vladajuće, i dogovorila lobiranje? Ne samo u svojoj grupi demokršćana, već i liberalnoj gdje je Jozo Radoš ili konzervativnoj gdje je Ruža Tomašić? Usput malo će ljudi znati - Ruža Tomašić je samostalno odlobirala svoje u grupi konzervativca pa je stav Velike Britanije da je granični spor bilateralno pitanje.

Kada je Slovenija već napravila što je napravila – grubo povrijedila proces arbitraže, zašto se ovdje nitko nije sjetio napraviti jedan vrhunski znanstveni skup o tome? Država, kada već plaća milijune na razne sporove, mogla je uz bitno manje novca pozvati najbolje svjetske eksperte za arbitražni postupak, upoznati ih sa slovenskom sramotom i dobiti hrpu referata i znanstvenih članaka o tome kakva treba biti sudbina arbitraže gdje arbitar dogovara nastup s jednom stranom. Time bi strane stručnjake, upravo one koje razni strani novinari pitaju za mišljenje – upoznali s događanjima. Poslati obično priopćenje nije dovoljno.

Treba se svađati

Diplomacija ovaj problem očigledno nije odradila – jer da jest, onda bi barem neke članice EU podržavale Hrvatsku. Ali, naša diplomacija uglavnom klima glavom – čak se i oni na najvišim mjestima ne žele zamjeriti EU i drugim birokratima, kako sebi ne bi umanjili šansu za kakvom sutrašnjom sinekurom. Jasno je, Plaće u Europskoj komisiji, NATO-u, UN-u i drugim mjestima višestruko su veće nego u Hrvatskoj. Koliko god 15-20.000 kn bila lijepa plaća u Hrvatskoj, to je plaća obične srednje stručne spreme u nekoj zapadnoj državi, majstori zarađuju više, a VSS stručnjaci višestruko više.
Želite li riješiti stambeno pitanje ili nešto drugo bez 20 godina gnjavaže oko kredita – najbolji put je umiliti se EU, UN ili NATO administraciji.  Ukoliko se svađate, lobirate ili udarate šakom o stol – nitko vas neće pozvati. Dakle, ako žustro branite interese svoje države, ukoliko radite upravo ono što se od vas očekuje, nikome nećete biti dragi u tim velikim birokracijama. Zato će naša diplomacija, nesposobna kao i većina javnog sektora, odraditi kakvu formalnu notu i nastaviti u revijalnom tonu – smiješak i klimanje glavom, nadajući se sinekuri. A onda Slovenija, čija je politika jasna i usmjerena – dobiva.

Hrvatskoj je dan najbolji mogući alat (vjerojatno dobiven od nekog saveznika, teško da su naše službe tako sposobne špijunirati u drugoj državi) – kompromitirajući telefonski snimci druge strane, besprijekorno i jasno snimljeni. Dano nam je sve – i sve smo uspjeli izgubiti. Koji je veći znak totalne nesposobnosti, nego sada pitanje rješavati glisiranjem po Savudriji? Dok (nadajmo se da neće) netko ne postane previše nervozan pa netko i strada. Situacija je ozbiljna, a mi uopće nismo pripremljeni na nju, niti smo jasno objasnili svima što se događalo, jer da jesmo – ne bi tako zdušno podržavali Sloveniju.

Uostalom, koji je međunarodni položaj Hrvatske trebalo nam je biti jasno još kada je ono Juncker uhvatio Plenkovića za dupe. A ovome drago.