SUPRUGE su postale udovice, roditelji čekaju svoje zarobljene sinove, učionice su prazne, a seljaci ne mogu pronaći ruke koje će im pomoći u obradi zemlje. Formirala su se neočekivana prijateljstva, neka stara su se raspala. Ruska agresija na Ukrajinu izmijenila je svaki kutak života te zemlje.

Čak i u selu Lozuvatki, smještenom oko stotinu kilometara od prve linije, posvuda se vide znaci dvogodišnjeg sukoba koji je nepovratno promijenio lice Ukrajine. Alona Oniščuk i njezina petogodišnja kći Angelina posjetile su mjesno groblje u snježni zimski dan. Njihov suprug i otac Sergej Aloškin ondje počiva uz desetero drugih vojnika, u novom dijelu groblja, nazvanom Aleja junaka.

"Nismo očekivali da će ih biti toliko", rekla je Oniščuk. Njezin 38-godišnji partner, vozač i mehaničar prije rata, ubijen je krajem 2022. boreći se u blizini Bahmuta. 

Slična obilježja niknula su diljem zemlje i postala trajan podsjetnik na razoran rat protiv Rusije koji je ušao u treću godinu i ne pokazuje znakove popuštanja. Humci svježe nabacane zemlje često su obilježeni samo drvenim križevima, fotografijom poginulih, cvijećem i ukrajinskom zastavom. 

Borbe na južnom i istočnom ukrajinskom frontu daleko su od tog skromnog mjestašca u središtu zemlje, no njegovih šest tisuća stanovnika duboko osjeća rat. Razmjeri stradanja ukrajinskih vojnika su dobro čuvana državna tajna. Zapadni dužnosnici procjenjuju da su poginuli deseci tisuća vojnika, a još toliko ih je ozlijeđeno. Veliki gubici su i na drugoj strani. 

Rat utječe i na sve druge aspekte života Ukrajinaca. Oniščuk je napustila svoj posao u trgovini kad je ostala trudna s Angelinom, a pronalazak novog radnog mjesta otežan je činjenicom da se lokalni vrtić zatvorio. U Lozuvatki su zatvorene i škole. Školska skloništa nisu dovoljno velika da prime sve učenike u slučaju zračnih napada. 

Iako su izravni ruski napadi raketama i dronovima na to mjesto rijetki, ono je smješteno u blizini grada Krivij Riha, rodnog mjesta ukrajinskog predsjednika, česte ruske mete. U jednoj od tri škole u Lozuvatki učiteljica Svitlana Anisimova stoji ispred računala u praznoj učionici. Preko interneta skupini desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka predaje o Sunčevom sustavu. 

UNICEF je u kolovozu objavio kako samo trećina djece diljem Ukrajine pohađa nastavu uživo. U ratu je uništeno više od 1.3 tisuće škola, dodala je agencija Ujedinjenih naroda. 

Volonterske mreže

Anisimova smatra kako škola na daljinu ne može nadomjestiti pravu nastavu, ne samo zbog učenja. "Naravno da vidim da to ima golem utjecaj na djecu, na njihove socijalne vještine", rekla je 35-godišnjakinja. "Nemaju priliku međusobno komunicirati." 

Četrdesetak od 136 učenika u njezinoj školi ima mobiliziranog roditelja, rekla je ravnateljica Irina Pototska. U istoj zgradi ona pomaže lokalnim ženama pakirati kutije s hranom i pićem za ukrajinsku vojsku. Slične volonterske mreže pokrenute su diljem zemlje te su ključan izvor potrepština za vojnike. 

Julija Samotuha, još jedna učiteljica u školi, koordinira seosku mrežu volontera, prima zahtjeve od vojnih jedinica, raspoređuje posao te prevozi stvari koje se pakiraju. "Kad imate posla, ponekad prestanete misliti o ratu", kazala je 34-godišnjakinja koja je na porodiljnom. 

Vozeći se po zaleđenoj cesti do jedne kolegice volonterke, Samotuha prepričava kako se selo značajno promijenilo od početka rata. Prekinula je prijateljstva s mnogim ljudima jer su bili manje voljni pomagati od drugih. 

"Mnogi od njih pokazali su pravo lice", dodala je. "Stranci su mi, pak, postali poput obitelji." 

Patnja obitelji zarobljenih

Osim poginulih, ima i nestalih. Ukrajinske vlasti procjenjuju kako je osam tisuća civila i vojnika u ruskom zarobljeništvu. Oko tri tisuće ljudi, većinom vojnika, oslobođeno je u nekoliko desetaka razmjena zarobljenika, no tisuće obitelji i dalje ne znaju sudbinu svojih najmilijih.

Među njima su Tetjana Terletska i Jurij Terletski, čiji je 29-godišnji sin Denis 2021. postao član Nacionalne garde te je uhvaćen tijekom borbi u jugoistočnom ukrajinskom gradu Mariupolju u svibnju 2022. godine.

Ukrajinske snage tamo su se mjesecima, u jednoj od najkrvavijih borbi rata, trudile zaustaviti ruski nalet, sve dok Kijev nije naredio da se predaju jer je obrana postala nemoguća. "Želimo pokazati da nisu zarobljeni", rekla je Terletska na prosvjedu nekoliko desetaka ljudi u Krivij Rihu, gdje je od vlade zatražila da učini sve što može da oslobodi zarobljene. "Uvijek ćemo se boriti za njih kao što su oni to činili za nas." 

Roditelji opisuju neprestanu patnju i anksioznost zbog nepoznate sudbine svog sina. Drži ih nada da će se jednog dana vratiti živ. "To je veoma teško", kazala je Terletska u svojoj kuhinji u Lozuvatki. "Već je 2024., a i dalje nemamo nikakve vijesti. Ne znam ništa o svome sinu." 

Terletski dodaje: "Ponekad ga sanjam. Želim ga ponovno vidjeti. Želim da se vrati doma." 

Nema radnika

Vlasnik velike lokalne farme Oleksandr Vasilčenko ostao je bez zaposlenika koji su u vojsci, a strahuje da će ih otići još. Boji se i da će se pokvariti strojevi potrebni za žetvu suncokreta, pšenice i raži. Lokalne vlasti objavile su da je trećina seljaka iz Lozuvatke mobilizirana, što naglašava utjecaj rata na poljoprivredu, kralježnicu ukrajinskog gospodarstva. 

"Mobilizirani su mnogi stručnjaci i mehaničari iz naše zajednice. Našoj opremi potrebno je održavanje", ističe 42-godišnji Vasilčenko. Njegova tvrtka više ne posluje pozitivno, pa rad dijelom financira iz ušteđevine. 

Ti izazovi predstavljaju veliku dilemu za Kijev koji želi mobilizirati još između 450 i 500 tisuća Ukrajinaca, ali ako ih regrutira previše, to bi moglo dodatno naštetiti ekonomiji već pogođenoj ratom. 

Anastasija i Oleksandar Korobčenko žive u kući u selu koju su im prijatelji pomogli pronaći nakon što su izbjegli iz svog doma u Luhansku. Oni su među 3.7 milijuna Ukrajinaca interno raseljenih u zemlji. Još 5.9 milijuna Ukrajinaca u potpunosti je izbjeglo iz zemlje, pokazala je studija Svjetske banke, Ujedinjenih naroda, Europske komisije i ukrajinske vlade. 

Iako je par Korobčenko pronašao poslove u Lozuvatki, zasad odgađaju osnivanje obitelji. "Kad ne znate što će vam se dogoditi sutra, jako je teško samo i pomišljati na život s djetetom", rekla je 23-godišnja Anastasija. 

Sjedeći za stolom lokalne knjižnice u kojoj sada radi, ona tvrdi kako se za ukrajinski teritorij, sada pod ruskom okupacijom, treba boriti do samog kraja. Takav osjećaj prkosa raširen je u Ukrajini, iako su joj snage pod sve većim pritiskom veće i bolje opremljene vojske, a Zapad se koleba u vojnoj potpori

"Srce me boli zbog regija Luhanska i Donjecka i zbog Krima jer su dio Ukrajine", rekla je. "To su naši krajevi, tamo žive naši ljudi, ne smijemo odustati."