Foto: FAH/Index

ZADNJIH dana Internetom se širi zanimljiv fenomen – hrpe poruka, gotovo pa plač razočaranih glasačaMosta. Ne samo poruke online, već i ostavljanje fizički pisanih poruke i simbola poput lampiona ispred sjedišta Mosta, a evo najavljen je i neki prosvjed. Makar sumnjamo da će se nešto ljudi okupiti, uredno se netko potrudio formalizirati prosvjed protiv Mosta nezavisnih lista, barem u stilu „eventa“ na Fejsu.

Broj razočaranih upisa na stranicama Mosta je bio po par tisuća (dio su moguće i brisali), a takav „intenzitet“ obično znači vrlo emotivno reagiranje, jer ljudi u takvom broju reagiraju samo ako ih je tema pogodila na osobnoj, emotivnoj razini. Gotovo da je u pitanju plač s društvenih mreža, jedna od novih pojavnosti ovih nadasve neobičnih izbora.

No, postavlja se legitimno pitanje – što su glasači Mosta mislili i što su htjeli, ako ih ponašanje Mosta, metodama čudno, no ciljem sasvim legitimno, tako nervira i tako razočarava? Skoro da su počeli pisati tužne pjesme u epskom desetercu!

Je li ovakvo ponašanje bilo tako neočekivano? Nije. Most se ponaša sasvim logično. Nelogično se ponašaju oni koji radi ovakvog ponašanja Mosta – kukaju i to ih još pogađa na osobnoj, emotivnoj razini (makar 99% njih neće imati ništa osobno bila vlast ova ili ona).

Potpis kod javnog bilježnika – predizborna promidžba

Krenimo kao prvo od čuvenog potpisa Bože Petrova kod javnog bilježnika. Tekst potpisane izjave, u najvažnijem dijelu, glasi: „"Zastupnici MOST-a neće pojedinačno ulaziti u razgovore niti se jednostrano prikloniti nijednoj koaliciji ili stranci pomažući im tako formirati vladu, bez jasnih reformskih uvjeta i rokova koje može postaviti samo Nacionalno vijeće MOST-a."

Nadalje se navodi: "Ako se Most nezavisnih lista jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u proteklih desetak godina i omogući joj time većinu u Hrvatskom saboru, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista te svoj eventualni saborski mandat staviti MOST-u na raspolaganje."

Papir je u velikom stilu „ovjeren kod javnog bilježnika“. I onda su mnogi glasači rekli: „Wow! Ovjerio u javnog bilježnika! Idemo sada glasati za Most!“ A što je uistinu ovjereno u javnog bilježnika? Pa potpis.

Činjenica da je to pismeno potpisao Božo Petrov, a ne netko drugi. Zar je uistinu bilo potrebno dobiti ovjeru javnog bilježnika za ovu izjavu „kako bi vrijedila“? Naravno da nije. Petrov je uredno mogao reći pred novinarima da je potpis njegov, ili čak potpisati pred kamerama, ali eto išao je u javnog bilježnika, koje je eto ustvrdio da je Božo Petrov, u svojstvu predsjednika stranke Most nezavisnih lista, „u mojoj nazočnosti vlastoručno potpisao pismeno“. Javni bilježnik je to naplatio 47,50 kuna. To je sve to što se javnog bilježnika tiče. Niti je time izjava postala „važnija“ niti „obveznija“, već je samo javnopravno tijelo ustvrdilo da je potpis na izjavi istinit!

Možete na isti način ovjeravati, evo skoro će Valentinovo, izjavu svom partneru ili partnerici: „Volim te!“. Napisati, potpisati i dati ovjeriti potpis kod javnog bilježnika. Za par desetaka kuna ćete dobiti eto izjavu gdje će stajati „Volim te!“, vaš potpis, a ispod toga doprintan tekst javnog bilježnika da je potpis vaš i samo vaš. Ali, neće mjeriti specifičnu težinu vaše ljubavi. Niti će na išta obvezivati. I preporučam da ipak nađete nešto romantičnije.

U pitanju je izjava koja je samo i isključivo – dio predizborne promidžbe. Ustav Republike Hrvatske je jasan: „Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat.“ Dakle, zastupnici nisu nekadašnji delegati, nemaju (isto je i u drugim demokratskim sustavima) nikakvu posebnu obvezu prema ikome kada su izabrani. Nikakve izjave, makar potpis ovjerio javni bilježnik – ne obvezuju ih. Izjava Bože Petrova je dakle bila dio predizborne promidžbe. Jer, nikoga se ne može pozvati, ni Petrova ni druge zastupnike Mosta za njeno nepoštivanje – kada su izabrani, slobodni su u svojem djelovanju. Nikakav niži akt ne može derogirati ovu jasnu ustavnu odredbu.

Također, Ustav propisuje: „Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru.“ Znači, unatoč bilo kakvoj prethodnoj izjavi ili nečemu sličnom – svatko je u Saboru slobodan glasati kako želi i kako mu se ćefne.

Za koga glasati, ako ne mogu nazirati zastupnika?

Kako zastupnici nemaju obvezujući mandat, a i ne može ih se pozvati na odgovornost za glasovanje (naravno, uvijek se mogu dogoditi situacije tipa prosvjeda pola milijuna ljudi nakon kojega se radi političkog pritiska Sabor raspusti!), onda će mnogi postaviti pitanje: „Za koga glasati kada oni mogu sutra posložiti bio kakvu kombinaciju?“

Pa za ljude za koje temeljem njihova dosadašnjeg djelovanja mogu pretpostaviti kako će se ponašati – nije neobično da se u zapadnom svijetu u parlament često ide s 50-tak godina, kada se kandidati već afirmirao u svojoj struci, pa čak i izvršnoj vlasti ili na nekih drugi način kao javna ličnost. Realno, osim za Božu Petrova, i dvojicu koji su iz Mosta otišli – Dragu Prgometa i Stipu Petrinu, koliko ste kandidata Mosta, znali u javnom djelovanju? Onako, izvan par tjedana promidžbe i par općih izjava o reformama?

Koliko ste, vi svi ovih dana jako razočarani, pratili te ljude na Fejsu, čitali im blogove, pratili javne nastupe dulje vrijeme, našli gdje iznose svoje ideje? Niste? Pa zašto ste onda razočarani, ako niste ni znali kako ljudi politički, ideološki ili na drugi način funkcioniraju? Razočaravajuće bi bilo da npr. netko tko javno govori s liberalnih stajališta, sutra počne o tome kako država mora biti jaka, školstvo isključivo državno, a taksi usluge regulirane. Ali, ako ne znate što čovjek misli i kako reagira – zašto biti razočaran načinom na koji politički misli i reagira?

I još jedna stvar – koliko god stranke u Hrvatskoj bile omražene, pa ispada da ako ste član političke stranke da praktično ništa ne biste smjeli raditi, politika se primarno vodi putem stranaka – jer za člana stranke znate da će barem pratiti neke temeljne odrednice stranke u kojoj jest. Što sa skupinom neovisnih kandidata koji se i tako zovu – Most neovisnih lista. Pa i to – da neovisno funkcioniraju, da su ideološki raznoliki i da neće imati neke sustavne stavove – jer i opće stvari tipa „reforme“ i „bolji život“ svatko tumači na vlastiti, svojim iskustvom i željama i htjenjima obojen način.

Nisu trebali ni lijevo ni desno!

Dobar dio negativnih komentara se tiče činjenice da je Most otišao s HDZ-om (a naravno, dok je bio u pregovorima sa SDP-om, dolazili su i potpuno drugačiji komentari). Jer, eto Mostovci su rekli da neće ni s jednima ni s drugima. A to je mnogim glasačima bilo tako „super“ i „cool“ i „odlično, samo im pokažite“, ili tako nešto slično. Ali što je u tome super?

Ako ne želite ni s lijevima ni s desnima – to znači sjediti u Saboru, primati plaću i vježbati oralne vještine iz oporbe. Zar je zaista toliko ljudi Mostovcima dalo glasove kako bi isti sjedili u Saboru i glumili slabu oporbu (jer bez stranačke mašinerije koja proučava prijedloge propisa ne mogu biti ni jaka oporba). Zar je cilj politike imati ljudi koji samo kritiziraju za 16-18.000 kuna mjesečno?

Most, ako želi neke reforme, mora u vlast – lijevu ili desnu. Potpuno je druga stvar što su nas sve izmučili razvlačenjem pregovora, mijenjanjem stavova i upornim guranjem potpuno nerealne tripartitne Vlade – no ako žele u vlast, ako žele nešto promijeniti, onda s nekim moraju biti u vlasti. Kako nikada neće imati sami natpolovičnu većinu zastupnika, jasno je da mogu ili s HDZ-om ili s SDP-om. I onda biti korektiv u vlasti, ako žele znaju i mogu.

Posebno u ovoj situaciji koja je trenutno – bez Mosta vlasti nema, mogli smo ponoviti izbore i stvar bi bila vrlo slična, vjerojatno tek na trećim izborima bi Most nestao pa bi jedna ili druga koalicija posložile vlast. A valjda glasačima Mosta nije cilj da Most nestane?

Razočarani lijevi birači

Posebna kategorija su prilično glasni razočarani birači „lijevog“ političkog spektra, čini se u svemu ovome najglasniji – jer eto po njima je Most je vrlo razočarao – na kraju odabravši HDZ. Pa čelnici Mosta su ideološki puno bliže desnoj nego lijevoj opciji, tako da bliskost s HDZ-om uopće nije iznenađujuća. To se općenito znalo i prije izbora. Ako ste „lijevi“, no željeli ste „kazniti“ HDZ, onda je tu bilo barem 5 lijevih stranaka po listi, a koje nisu bile Most.

Po čemu je, osim po željama tih birača, Most trebao s jednima, a ne s drugima?

Imali su pomoć i logistiku!

Dolazi također zadnjih dana i optužba – Most je imao i pomoć i sponzore i logistiku, pa se sve mjeri, od veličine sponzorstava do teorija zavjere, no i realnijih teorija tko im je i kako pomogao. Pa su eto neki razočarani jer je Most imao moguće logističke i slične potpore.

Naravno da je imao i da svatko tko misli raditi na nacionalnoj razini mora imati jako logističko organiziranje. Nacionalni izbori su zbog broja županija, gradova i općina te najblaže rečeno čudnog položaja izbornih jedinica logistički iznimno zahtjevni – cijelu Hrvatsku mogu prekriti samo HDZ i SDP.

Čak i starije stranke poput HNS-a, HSLS-a ili HSS-a imaju problem kada treba oblijepiti svih preko 500 gradova i općina plakatima, naći se na lokalnim radijima i televizijama, posložiti smislene nastupe kandidata po blesavo složenim izbornim jedinicama i općenito provesti kampanju kao treba. Imate ograničeno vrijeme, ograničene resurse, ograničen broj ljudi i hrpu studija, trgova, govornica i ostaloga gdje se vaši ljudi moraju naći. Sve to i košta – nemojte misliti da je kampanja jeftina.

Da li je Most dobivao logističku podršku od njemu sklonih ljudi i organizacija (ne mislimo ovdje na klasične novčane donacije koje se vide u izvješćima), već i savjete i drugo? Vrlo moguće. No, tome se nije čuditi – kampanja na nacionalnoj razini to traži. Ili stvarno mislite da skup odasvud prikupljenih ljudi može odraditi samostalno kampanju? Pa kampanja iscrpi i velike stranke sa tisućama članova.

I što smo dobili?

Što smo na kraju dobili? Pozitivna strana Mosta je što je definitivno dobro protresao dosadno hrvatsko dvostranačje, a i makao fokus razgovora s prožvakanih ustaše-partizani rasprava. Dobro je i da se govori o reformama, ma koje bile (jer reforme mogu biti i unatrag). Loše je što se ovih tjedana od izbora politika mnogima zgadila, a i Most je u pregovorima lutao poput grupe čeških turista na Velebitu.

Mnogi koji su glasali za Most su razočarani, to je činjenica. No, realno, koliko ste ljude s liste koju ste zaokružili poznavali? Gdje i kada ste ih vidjeli u javnom životu?

Dio Mostovaca je bio u lokalnoj samoupravi manjih gradova i općina – čiji proračuni su možda jedna stotnina proračuna jednog ministarstva i gdje ideološka pitanja nisu važna – nema desnog, lijevog ili liberalnog vodovoda ili nove šetnice. Veći dio zastupnika Mosta nitko od tih razočaranih glasača u biti nigdje nije upoznao i nije mogao znati kako ti ljudi funkcioniraju, razmišljaju, gdje su politički. Dakle, razočarani su jer su pretpostavljali nešto drugo – a pretpostavka je majka svih zabuna (da ne kažem nešto grublje).

Da li su ti razočarani opravdano razočarani? Nisu – ako ljude politički ne znaš, onda nemoj biti razočaran ako pokažu da su politički drugačiji. Mostovci, kao i svi mi imaju pravo na svoj politički stav – od stava prema imigrantima do stava prema korištenju fosilnih goriva u Hrvatskoj.

Ako ste glasali za njih bez da ste popričali o konkretnim ljudima i o konkretnim stavovima i sada ste razočarani – onda ste razočarani jer ne dijele vaše osobne stavove. To može biti emotivno legitimno – no politički na taj način razočarenja nemate pravo – jer nitko nije obvezan dijeliti vaše političke stavove. Ipak smo demokracija, kakva-takva.