ZNANSTVENICI su po prvi put nakon više od 400 godina uspjeli rekonstruirati zastrašujuće lice muškarca za kojeg se u njegovo doba vjerovalo da je "vampir".

Njegove kosti pronađene su u ruševinama srednjovjekovne utvrde Račeša, jednom od rijetkih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj koje se može izravno povezati s antivampirskim praksama kakve su bile uobičajene u srednjoeuropskim i balkanskim prostorima.

Posmrtni ostaci "vampira" oskvrnuti su na način koji jasno upućuje na strah zajednice: tijelo je bilo položeno potrbuške, A glava odvojena i premještena. Takvi postupci nisu bili dio kršćanskog pogrebnog rituala, nego izvanredne mjere.

Rekonstrukcija iz kostiju

Zahvaljujući CT snimanju i digitalnoj forenzičkoj rekonstrukciji, taj je čovjek ponovno dobio lice, ali i širu životnu priču koja povezuje arheologiju, forenzičku antropologiju i folklorne predaje o tzv. nemirnim mrtvacima. Studija je objavljena u časopisu OrtogOnLineMag, a vodili su je bioarheologinja dr. sc. Nataša Šarkić i brazilski grafički stručnjak Cícero Moraes. Sustavna arheološka istraživanja lokaliteta Račeša trajala su od 2012. do 2023. godine, a dopunska se u manjoj mjeri nastavljaju i danas.

Nekropola templara

U nekropoli datiranoj između 13. i 16. stoljeća pronađen je 181 ukop. Lokalitet se povezuje najprije s vitezovima templarima, a potom i s vitezovima hospitalcima sv. Ivana Jeruzalemskog, redovima koji su imali snažnu vojnu i administrativnu ulogu u srednjovjekovnoj Slavoniji. Većina pokojnika pokopana je prema tadašnjim kršćanskim običajima - položeni su na leđa, orijentirani u smjeru istok-zapad, bez znakova naknadnih intervencija.

Grob 157 drugačiji od ostalih

Međutim, grob 157 sasvim je drukčiji. Muškarac visok oko 164 cm umro je između 40. i 50. godine života, a bioarheološka analiza pokazala je da je imao složenu životnu povijest obilježenu nasiljem. Imao je staru frakturu gornje čeljusti koja je zarasla uz deformaciju, oštećenja rebara koja u trenutku smrti još nisu bila potpuno srasla te druge traume koje upućuju na višestruke sukobe. Završni, smrtonosni udarac nanesen mu je oštrim predmetom u području lubanje.

Manipulacija tijelom nakon smrti

No najneobičniji element nije bila nasilna smrt, jer ona u srednjem vijeku nije bila rijetkost, nego postupanje s tijelom nakon smrti.

Glava je bila odvojena i položena oko 30 cm od vrata. Nisu pronađeni jasni tragovi rezanja kakvi bi upućivali na klasično odrubljivanje mačem ili nožem. Lubanja je pronađena zajedno s donjom čeljusti u položaju koji sugerira da je odvajanje nastupilo dok je meko tkivo još bilo prisutno, ali je proces raspadanja već započeo. To znači da tijelo vjerojatno nije odmah obezglavljeno, nego je intervencija uslijedila naknadno.

Tijelo je bilo položeno potrbuške, što je u folklornom kontekstu tog vremena bilo uobičajena mjera za sprječavanje povratka pokojnika među žive. Naime, vjerovalo se da će se, pokuša li ustati, "zakopati" još dublje u zemlju. Grob je smješten uz sam zid crkve, na "najnepovoljnijem mjestu" u cijeloj nekropoli, što može ukazivati na simboličku marginalizaciju.

Tri epizode teškog nasilja

Prema dr. Šarkić, muškarac je tijekom života pretrpio najmanje tri epizode teškog nasilja.

"Jedna od njih trajno mu je deformirala lice. Uz to, loše srasli prijelom nožnog zgloba vjerojatno je uzrokovao hrom hod. Takve fizičke karakteristike u zatvorenoj zajednici toga vremena mogle su pridonijeti percepciji osobe kao zastrašujuće", tumači.

Strah od "nemirnih mrtvaca"

U mnogim indoeuropskim tradicijama smrt se nije shvaćala kao trenutni događaj, već kao prijelazno razdoblje prije konačnog odlaska u svijet mrtvih. Broj 40, koji se često spominje u Bibliji, bio je uvriježen u bizantskoj tradiciji kršćanstva.

Šarkić ističe da su pod utjecajem Bizanta Slaveni vjerovali da se duša pokojnika zadržava u blizini tijela 40 dana tijekom kojih se proces raspadanja tijela obično završavao.

"Tek nakon isteka tog vremena duša napušta tijelo i započinje putovanje k onom svijetu. Međutim, ukoliko je smrt bila nasilna, ili je pokojnik za života bio sklon nasilju ili se pak smatrao velikim griješnikom, vjerovalo se da tijelo neće istruliti na uobičajen način te da može postati vampir - biće koje se vraća iz prijelazne faze, jer nije pravilno integrirano u zajednicu mrtvih. U takvim slučajevima duša se zamišljala kao nemirna i osvetoljubiva; ona se nezadovoljna svojom sudbinom, vraća da nanosi štetu živima.

Vampir je u balkanskoj tradiciji shvaćan kao manifestacija nečiste sile koja bi noću postajala posebno opasna. Balkanski vampiri napadaju ljude u snu, izazivaju bolesti, naročito epidemije kuge, pa čak i smrt ljudi i stoke.

Neuništivost vampira

Jedna od osnovnih karakteristika vampira bila je gotovo potpuna neuništivost, zbog čega su razvijani različiti postupci za sprječavanje preobražaja tek sahranjenog pokojnika u vampira. Najčešća mjera bilo je probadanje tijela kolcem kroz srce.

U narodnoj praksi bilježe se i drugi postupci: spaljivanje leša, odsijecanje glave i njezino polaganje između nogu ili iza karlice. Tijelo je moglo biti sahranjeno licem okrenutim prema dnu groba, opterećeno kamenjem, a udovi su ponekad vezivani. U pojedinim krajevima na tijelo su postavljani predmeti apotropejske funkcije, poput srpova ili kosa, najčešće u predijelu vrata, dok su u usta pokojnika stavljani kamenčići", tumači Šarkić.

Slični postupci dokumentirani su u Poljskoj, Češkoj i Srbiji – primjerice u slučaju Petra Blagojevića 1725. godine, koji je zabilježen i u austrijskim izvješćima. U hrvatskoj tradiciji poznat je i slučaj Jure Granda iz 17. stoljeća koji je pokopan slično kao vampir iz Račeše.

Znanost rekonstruira lice

Kako bi muškarcu iz Račeše "vratili" lice, znanstvenici su primijenili metodu forenzičke facijalne aproksimacije, koja se koristi i u suvremenim kriminalističkim istragama. Lubanja, fragmentirana u 21 dio, digitalno je sastavljena pomoću CT tehnologije, čime je dobiven precizan trodimenzionalni model bez dodatnog oštećivanja kostiju.

Grafičar Cícero Moraes koristio je softver OrtogOnBlender za 3D modeliranje. U rekonstrukciji su primijenjeni podaci o prosječnoj debljini mekih tkiva za europske populacije, a model lica prilagođen je anatomskim značajkama lubanje. Time je dobiven objektivan prikaz bez nagađanja o boji očiju, kože ili kose. Nastale su tri verzije: dvije strogo znanstvene u sivim tonovima i jedna umjetnički interpretirana.

Rezultat prikazuje muškarca snažnih crta lica, s vidljivim asimetrijama i tragovima ozljeda. Procijenjeni volumen mozga iznosio je 1488 cm³, što predstavlja blagu megalencefaliju, veći mozak od prosjeka.

No Šarkić ističe da to ne ukazuje nužno na bolesti ili na natprosječne kognitivne sposobnosti.

Povijesni značaj nalaza

Račeša je bila strateški važno mjesto koje je kontroliralo komunikacijske pravce u razdoblju čestih ratova i političkih previranja. Iako su sukobi bili česti, u toj nekropoli nema mnogo pokojnika s nasilnim ozljedama. Zato je očito da je muškarac iz groba 157 bio tretiran kao potencijalna prijetnja i nakon smrti.

Nalaz se uklapa u širi europski obrazac anti-vampirskih ukopa. Opisi vampira u balkanskom folkloru – napuhnuta tijela, tamna koža, "narasli" nokti – u velikoj mjeri odgovaraju prirodnim procesima raspadanja. Plinovi uzrokuju nadutost, epidermoliza može stvoriti dojam rasta noktiju, a tamnjenje kože posljedica je putrefakcije. Tekućina koja istječe iz nosa i usta mogla se pogrešno protumačiti kao krv. Ako je grob bio otvoren u ranoj fazi raspadanja, takvi su znakovi mogli biti shvaćeni kao dokaz vampirizma i mogli su potaknuti intervenciju.

Ovaj nalaz pokazuje kako se iza onovremenog straha od "nemirnih mrtvaca" kriju stvarni ljudi, stvarne traume i vrlo konkretni društveni mehanizmi isključivanja.