BUDUĆI da je od zagrebačkog potresa prošlo gotovo godina dana, a da se u Zagrebu ništa nije obnovilo, osnovana je udruga građana SOS Zagreb kojoj je cilj brza, kvalitetna i kako navode, poštena obnova Zagreba. Tom prilikom razgovarali smo s predsjednicom udruge Nevenom Rendeli Vejzović koja je osnovala udrugu zajedno s prijateljima i poznanicima i koja je za Index otkrila koji su im ciljevi, što su već uspjeli napraviti i kakva je situacija po pitanju obnove glavnog grada Hrvatske.

Vesna Blašković, potpredsjednica udruge SOS Zagreb, pokrenula je grupu na Facebooku - Potres u Zagrebu - Svi mi u centru, odmah nakon zagrebačkog potresa, no kako je došlo do ideje da se osnuje udruga?

Vesna Blašković već godinu dana neumorno odgovara, moderira, pruža utjehu i dijeli rješenja svima nama pogođenima potresom u Zagrebu. U kontaktu sam bila s njom otpočetka, ali iskreno, nakon proljetnog zagrebačkog potresa mislila sam da je nemoguće da se grad ne obnovi kako treba. Bila sam naivna i kad se dogodio petrinjski potres s posljedicama i u Zagrebu, shvatila sam da je prošlo gotovo deset mjeseci, a da nitko nije mrdnuo prstom. Osjetila sam nevjerojatnu nemoć gledajući koliko je centrom grada nesigurno prolaziti, koliko dugo su ljudi već izvan svojih domova, a njihove ruševine stoje netaknute zbog inertnosti vlasti. Sa skupinom prijatelja i poznanika koji su se osjećali isto, odlučili smo se pokrenuti mi kad već to nisu učinili država i Grad i osnovali smo građansku udrugu SOS Zagreb.

Koji su glavni ciljevi udruge?

Glavni cilj je obnovu Zagreba vratiti u fokus i Gradu i državi. Šest mjeseci smo čekali Zakon o obnovi i osnivanje Fonda, a onda opet šest mjeseci prikupljali papire i evo danas, gotovo godinu dana nakon potresa, nijedan zahtjev za obnovu još uvijek nije riješen. Zato smo postavili nekoliko ciljeva udruge, želimo hitno plan obnove, manje birokracije, jasne rokove, preuzimanje odgovornosti i više sigurnosti.

Koji su najveći problemi s kojima se Zagrepčani čiji su stanovi i kuće oštećeni u potresu suočavaju?

Najveći problem je što građani Zagreba još uvijek ne shvaćaju u potpunosti kompliciranost prijave za obnovu, tko ima pravo na subvencioniranje, zašto zeleni koji možda nisu statički oštećeni u ova dva potresa, ali to ne znači da su te zgrade i kuće u dobrom stanju nemaju pravo na subvencioniranje. Kad napokon to svladaju, a vjerujte mi i nama je trebalo nekoliko mjeseci proučavanja zakona, pa mogu misliti kako je starijima koji su većina u centru Zagreba, suočavaju se s ogromnom birokracijom, zatim nerazumijevanjem nekih suvlasnika kojima ili nije u interesu obnova njihove zgrade ili financijski ne mogu u tome sudjelovati i tako koče ostale.

Kad napokon predaju zahtjeve za obnovu, a takvih je trenutno oko tisuću u Zagrebu, mjesecima ne dobivaju odgovor jesu li njihovi zahtjevi potpuni i kad će biti riješeni. Veliki problem su i financije, mnogo se pogrešnih informacija pojavljivalo u javnosti, poput onih da će svi građani Hrvatske obnavljati privatne stanove bogatih stanovnika centra, što je potpuno suludo. Ljudi ne razumiju da često građani nisu mogli, iako su to željeli, održavati svoje zgrade onako kako su htjeli zbog strogih i često preskupih uvjeta konzervatora, a prema Zakonu o obnovi država sudjeluje sa 60%, grad s 20% u obnovi konstrukcijskih i statičkih oštećenja crvenih i žutih zgrada, a s 20% sami suvlasnici. No kad se tome na kraju pribroje svi ostali radovi poput fasade i drugih nekonstrukcijskih oštećenja, tih 20% ispada nekoliko puta više od tih subvencioniranih 80%. Dobar je primjer jedne zgrade u centru koja je dobila procjenu od 2 milijuna kuna za konstrukcijsku obnovu, a za fasadu od 5 milijuna kuna.

Udruga je bila na sastanku s predsjednikom Fonda za obnovu Damirom Vanđelićem i posebnim savjetnikom ministra prostornoga uređenja Vanjom Ovčarom, je li išta dogovoreno?

Mi smo odmah na samom početku rada udruge rekli kako ćemo surađivati sa svima uključenima u obnovu grada da bismo ubrzali i olakšali proces svima. Vanđelić i Ovčar saslušali su probleme građana, no nažalost još uvijek nisu ponudili jasne rokove kad će prvi zahtjevi biti riješeni. I sami su svjesni da je prošlo previše vremena i da se stvari moraju ubrzati kao i da građane treba motivirati na prijavu. Tisuću zahtjeva je još uvijek premalo ako se uzme u obzir to da žutih i zelenih ima oko 6000 u Zagrebu. Očito negdje nešto ne funkcionira, a mi iz udruge mislimo da je proces još uvijek prekompliciran.

Dosta ljudi s kojima smo razgovarali još uvijek nisu dobili ni onih 12.000 kuna za hitne sanacije, mogu li uopće očekivati ikakvu konkretnu pomoć države?

Tako je, većina još nije dobila ni povrat za hitne sanacije, a kamoli krenula s obnovom. Sve je to potpuno obeshrabrujuće i nemotivirajuće. Ako mene pitate, nisam više ni u što sigurna kad je obnova Zagreba u pitanju. No nadam se da sam u krivu i da će me država uskoro demantirati.

Na Zakon se čekalo 6 mjeseci, no kad je stigao ništa se još uvijek nije pokrenulo, kako to komentirate?

To je jako frustrirajuće jer godinu dana nakon potresa, šest mjeseci nakon donošenja Zakona nijedna obnova javne ni privatne zgrade ili kuće nije ni započela, a kamoli dovršena. Neki zahtjevi predani su još u 11. mjesecu prošle godine i već četiri mjeseca nalaze se u Ministarstvu, a do Fonda još nisu ni stigli. To je poražavajuće.

Imate li u udruzi saznanja kad će se uopće krenuti s obnovom ili su stanovnici Zagreba prepušteni sami sebi?

Ja se nadam što prije, ali za to je očito potrebno malo više političke volje. Još uvijek nemamo ni plan obnove ni rokove, a vrijeme i novac europskih fondova istječu. Prošli nam se tjedan pridružila Inicijativa roditelja zagrebačkih škola te smo zajedno s njima poslali dopise svim relevantnim institucijama sa zahtjevom za izradu statičkog elaborata za sve škole izgrađene prije 1970. u Zagrebu. Novac bi se mogao povući iz Fonda solidarnosti, ali nitko još uvijek taj projekt nije ni prijavio.

Što biste poručili građanima, da čekaju državu ili da sami krenu u obnovu, kako tko može ovisno o financijskim mogućnostima?

Tko može, neka krene sam pa se naknadno može nadati pomoći države i Grada. Onaj tko ne može, baš i nema izbora. No voljela bih apelirati i na suvlasnike koji su također neodlučni jer im se obnova čini preskupa i nemoguća, neka se prijave i neka podnesu zahtjeve. Moramo biti svjesni da ako Zagreb pogodi potres magnitude 6.5 po Richteru, na koliko je naš grad procijenjen, pola Zagreba neće više biti. Zato je ovo ujedno i jedinstvena prilika za obnovu naših starih zgrada, nadajmo se ne zbog nas, već zbog naše djece i unuka.