Foto: Wikipedia/Oton Iveković

HRVATSKA, kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima i događajima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno, od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke.

Index je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, pokrenuo serijal članaka u kojima ćemo nastojati predstaviti analize nekih od naših najvažnijih narativa koje bi trebale pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina. Cilj nije negacija narativa, već preispitivanje.

Prvi u nizu naših tekstova bavio se Višeslavom, drugi Branimirom, a ovaj, treći, posvetili smo Tomislavu.

U sastavljanju tekstova sudjeluju dr. sc. Gordan Ravančić (slika dolje), stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, koji je predstavio suvremene znanstvene spoznaje te Miljenko Hajdarović (slika sasvim dolje), profesor povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala, član radne skupine koja je radila na kurikularnoj reformi, koji nam je uglavnom pomogao s predstavljanjem onoga što se danas uči u školama.

Za čitatelje koji nemaju strpljenja pročitati cijeli tekst, masnim slovima izdvojit ćemo uvriježeni narativ o svakoj ličnosti te neki sažeti zaključak.

O Tomislavu se malo zna

U uvriježenom narativu Tomislav je naznačen kao prvi hrvatski vladar koji se okrunio kraljevskom titulom i onaj koji je nakon sukoba s Mađarima napokon ujedinio Primorsku i Panonsku Hrvatsku te potom, kroz konzulsku funkciju, uspio zagospodariti dalmatinskim gradovima koji su do tada priznavali bizantski suverenitet.

No je li Kralj Tomislav bio prvi hrvatski kralj i ujedinitelj Hrvatske, kaže Ravančić, pitanje je koje predstavlja određenu historiografsku nedoumicu. Iako svi naši udžbenici i sinteze srednjovjekovne hrvatske povijesti više ili manje jasno naznačuju Tomislava kao prvog hrvatskog vladara koji se okrunio kraljevskom titulom, onoga koji je nakon sukoba s Mađarima napokon ujedinio Primorsku i Panonsku Hrvatsku i koji je uspio, kroz konzulsku funkciju, zaista zagospodariti dalmatinskim gradovima koji su do tada priznavali bizantski suverenitet, unutar stručnih krugova to pitanje nije ni izbliza tako jasno i jednostavno. O tome zorno svjedoči i činjenica da se prije manje od deset godina (2009.) čak na službenim stranicama hrvatske misije pri Ujedinjenim narodima i Ministarstva vanjskih poslova RH nalazio podatak kako je prvi hrvatski kralj bio Stjepan Držislav.

Je li bio kralj i je li okrunjen?
 
Imajući na umu sve u prethodnim nastavcima već navedeno o prirodi vlasti srednjovjekovnih vladara i njihova odnosa sa Crkvom, valja napomenuti da je glavni razlog historiografskim nedoumicama oko Tomislavove vladavine gotovo iznenađujući manjak suvremenih izvora koji bi neposredno svjedočili o tom vremenu. Naime, svega je nekoliko sačuvanih pisanih izvora koji izravno ili neizravno spominju Tomislava i njegovu vladavinu. Kronološki najbliža vremenu Tomislava jesu pisma pape Ivana X. vezana uz održavanje crkvenog sabora u Splitu 925. u kojima se Tomislav eksplicitno titulira kraljevskim naslovom (rex). Potom treba navesti opis snage hrvatske vojske sadržan u 31. glavi spisa poznatog kao 'O upravljanju carstvom', koji se najčešće pripisuje bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu, a koji je bio Tomislavov suvremenik. Isti spis u 32. glavi donosi i važan podatak o pobjedi hrvatske vojske nad bugarskim snagama cara Simeona, negdje u zaleđu dalmatinskih gradova.

Međutim, ono što je svakako zanimljivo i indikativno za primijetiti jest da ovaj tekst, iako je jasno da govori o Hrvatskoj u doba Tomislava (Bijela ili Krštena Hrvatska), niti jednom riječju ne spominje ime vladara (Tomislava) koji je stajao na čelu te vojne sile. Kronološki slijed dostupnih pisanih izvora koji donose podatke o Tomislavu nastavlja se s tzv. Ljetopisom popa Dukljanina, koji datira iz 12. stoljeća, i u 12. glavi te kronike donosi kratku vijest o sukobu i pobjedi Tomislava nad Mađarima. Naposljetku, izvor poznat u našoj historiografiji kao Historia Salonitana ili Kronika Tome Arhiđakona (13. stoljeće) unutar popisa salonitanskih nadbiskupa navodi podatak da je 914. godine u doba kneza (dux) Tomislava nadbiskup salonitanski bio Martin.
 
Već iz ovih, u osnovi fragmentarnih podataka, a imajući u vidu širi politički kontekst uzdizanja prvog Bugarskog Carstva i izravne prijetnje cara Simeona opstanku Bizanta, sasvim je jasno da je Tomislav bio značajan vladar, jer za pobjedu nad vojnom silom koja je prijetila opstanku Bizantskog Carstva trebalo je imati i snažnu vojsku i ratnu vještinu i hrabrost. Ako se tome pridruže i njegove pobjede nad mađarskim snagama (vjerojatno negdje na području međuriječja Save i Drave) postaje jasnije zašto je u papinskoj korespondenciji ostao zabilježen s titulom kralja. Naime, Ugri, tj. Mađari, kao još uvijek nepokršten narod koji živi više-manje nomadskim ili polunomadskim načinom života, u to doba predstavljaja znatan destabilizirajući faktor Srednje Europe. Upravo su ugarski prodori krajem 9. stoljeća potpuno zbrisali Donjopanonsku kneževinu (tzv. Posavsku ili Panonsku Hrvatsku), čime će ugarska prisutnost postati trajan čimbenik panonskih prostora. Tek će car Oton I. u bici kod Augsburga 955. uspjeti potpuno zaustaviti njihove prodore.

Priča o krunidbi samo je mit

Međutim, dati točan, jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje kako i kada je Tomislav postao kralj, nije nimalo lako jer postojeći sačuvani izvori ništa ne govore o tome. Interpretacija starije historiografije o velebnoj krunidbi na Duvanjskom polju tek je neuspješan pokušaj transfera narativa iznesenog u Ljetopisu popa Dukljanina jer ta, inače, kronološki dosta zbrkana kronika iz 12. stoljeća u biti govori o krunidbi slavenskog vladara Svetopeleka na ravnici Dalme. Uzgred valja napomenuti da su unutar naše historiografije taj sabor i krunidba različito kronološki smještani, pa je recimo taj događaj iz Dukljaninove kronike Ferdo Šišić interpretirao kao narodni skup iz vremena kneza Branimira na kojem je narod prihvatio blagoslov pape poslan u pismu knezu Branimiru. Ono što se zasigurno može reći jest da je 914. godine Tomislav vjerojatno nosio titulu kneza te da se 925. spominje kao kralj. Gdje, kako i u kojim okolnostima je Tomislav uzeo titulu kralja stvar je domišljanja i interpretacije gore spomenutih izvora, pri čemu ne bi trebalo sumnjati u ispravnost Papina tituliranja Tomislava.

Iako se na temelju postojećih izvora ne može zaključiti je li Tomislav bio okrunjen, odnosno, kada se i gdje to zbilo, sve činjenice upućuju na zaključak da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. U prilog toj tvrdnji govori i dotadašnja intitulacija hrvatskih vladara koja, unatoč neujednačenom vladarskom nazivlju (dux, comes, princeps), prati polustoljetni uspon Hrvatske, kao i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima. U tom smislu osobito važno vrelo prvoga reda, na temelju kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća, nadgrobna je ploča kraljice Jelene (iz 976.) u kojoj se njezin muž Mihajlo (Krešimir) i sin Stjepan (Držislav) oslovljavaju kraljevima. S obzirom na taj podatak, otpada tvrdnja da je Stjepan Držislav bio prvi hrvatski kralj. Teza o Stjepanu Držislavu kao prvom okrunjenom hrvatskom kralju, koja se temelji na vijesti Tome Arhiđakona da je on dobio od bizantskog cara znakove kraljevskog dostojanstva, ne isključuje mogućnost da je netko od njegovih prethodnika bio okrunjen za kralja.

Ujedinjenje juga i sjevera Hrvatske?

Slično navedenom, ne bi trebalo sumnjati u vijesti o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima (Ugrima) i Bugarima, no nažalost, postojeća vrela ne daju mogućnost preciznijeg određenja gdje su se te bitke dogodile. Gore spomenuti Ljetopis popa Dukljanina ne donosi nikakav vremenski okvir kada se Tomislav sukobio s Mađarima, no za pretpostaviti je da se sukob dogodio prije 925., kada se na splitskom crkvenom saboru raspravlja o sudbini Ninske biskupije, a biskupu Grguru kao jedna od zamjenskih biskupija biva ponuđena Sisačka biskupija. Ovaj podatak jasno govori da se vlast hrvatskog vladara u tom trenutku morala protezati do prostora međuriječja Save i Drave, gdje se nalazio areal Sisačke dijeceze, a vlast nad tim područjem mora da je bila rezultat pobjede nad Mađarima koja se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina.
 
Jednako tako, ne treba sumnjati u vjerodostojnost vijesti o pobjedi Hrvata nad Bugarima, jer bizantski car, kad već nigdje izrijekom ne spominje svog suvremenika, očigledno ipak nije mogao izbjeći spominjanje ove važne pobjede, a da ne naruši sklad vlastite naracije. Sam sukob vjerojatno se odigrao negdje u zaleđu dalmatinskih gradova jer je – kako to prof. Ivo Goldstein pretpostavlja – namjera bugarske vojske vjerojatno bila oslabiti bizantsku vlast na zapadu te je sukob s Hrvatima u biti bio neplaniran, ali poguban za planove bugarskog cara Simeona. Pojedine bizantske kronike, uglavnom iz 11. stoljeća (Theophanes Continuatus, Georgius Cedrenus ili dopisani dijelovi kronike Georgiusa Hamartolusa) koje kao datum bitke spominju 27. svibnja 927. godine, danas su unutar bizantologije većinom odbačene ili se smatraju krajnje nepouzdanima te se ne bi trebalo pouzdati u točnost njihove kronologije; poglavito ako znamo da već oko 928. Tomislav nestaje s povijesne scene.

Stoga, na temelju gore navedenih indicija iz fragmentarno sačuvanih podataka koji govore o vladavini kneza i kralja Tomislava, može se s razmjernom sigurnošću tvrditi da je Tomislav uspio proširiti granice ranosrednjovjekovne hrvatske države te protegnuti svoju vlast barem na neke dijelove međuriječja Save i Drave. Jednako tako, njegovi vojni uspjesi osigurali su mu položaj najmoćnijeg vladara u zaleđu dalmatinskih gradova te je njegova prisutnost na crkvenim saborima u Splitu bila garancija provedbe tamo donesenih odluka vezanih za preustroj lokalne crkvene organizacije i izbor novog nadbiskupa.

Vlast nad Dalmacijom

Nadalje, pitanje Tomislavove uprave nad dalmatinskim gradovima također ne bi trebalo smatrati spornim, jer ako ništa drugo, subjekt svjetovne vlasti upravo je Tomislav koji sudjeluje na već spomenutim crkvenim saborima u Splitu i on je taj čija vojna i politička moć garantira da će se odluke donijete na saboru uistinu provesti. Stoga i ne čudi da mu se papa obraća titulom kralja jer Tomislav je taj koji drži vlast/kraljevstvo (regnum) na području jurisdikcije Splitske nadbiskupije. Ipak, o prirodi te vlasti, tj. na koji je način Tomislav ostvario tu vlast u Dalmaciji, izvori nam ne daju previše informacija. Naprotiv, prostor spekulacije je prilično širok. Naime, već spomenuto pismo pape Ivana X. koje spominje Tomislava kao kralja, jednako tako navodi da je on u Dalmaciji vlast provodio kroz instituciju konzulata. Starija historiografija to je tumačila na način da je Tomislav od bizantskog cara dobio titulu konzula te je na taj način de jure vladao Dalmacijom kao upravitelj. No traga takvoj povelji ili nekakvom aktu tog tipa nema. Štoviše, teško je zamisliti da takav podatak ne bi bio zabilježen u spisu „O upravljanju carstvom“, tekstu koji je na svaki način veličao ulogu Bizantskog Carstva u „novom“ poretku nastalom nakon velike seobe naroda. S druge strane, bez obzira na tadašnju vojnu snagu ranosrednjovjekovne hrvatske države, teško da bi se Bizant tako olako odrekao uprave nad dalmatinskim gradovima. Stoga priroda i način početka uprave, tada već kralja Tomislava nad Dalmacijom, ostaje za sad otvoreno pitanje.

Nadalje, valja imati na umu da je na spomenutim crkvenim saborima osim Tomislava prisutan i (za)humski knez Mihajlo Višević, što sugerira da se ondašnje granice (tada već) Hrvatskog kraljevstva nisu protezale na tom području, iako su gradovi (biskupije) južne Dalmacije ulazili u sklop Splitske nadbiskupije. Višević je stoga trebao biti onaj politički subjekt koji će osigurati provedbu saborskih odluka na južnim područjima, koja tada očigledno nisu ulazila u sklop Tomislavove vladavine.

Konačni zaključak glasi...

Iako se na temelju postojećih izvora ne može zaključiti je li Tomislav bio okrunjen, odnosno, kada se i gdje to zbilo, sve činjenice upućuju na zaključak da ga možemo smatrati prvim hrvatskim kraljem. Mit o krunidbi na Duvanjskom polju tek je neuspjela interpretacija kronološki razmjerno nepouzdanog izvora iz 12. stoljeća. Na temelju fragmentarno sačuvanih podataka, koji govore o vladavini kneza i kralja Tomislava, može se s razmjernom sigurnošću tvrditi da je Tomislav uspio proširiti granice ranosrednjovjekovne hrvatske države te protegnuti svoju vlast barem na neke dijelove međuriječja Save i Drave. S druge strane, sačuvani izvori sugeriraju da je Tomislav realno upravljao barem dijelom Dalmacije, ali priroda i način početka uprave kralja Tomislava nad Dalmacijom ostaju za sad otvoreno pitanje.

Sve u svemu, teme vezane za povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku ulaze u sklop onih historiografskih pitanja gdje se ponajbolje zrcali kompleksnost historiografije kao znanosti. Na svakom koraku nalaze se „zamke“ metodoloških i interpretativnih obrazaca. Na temelju razmjerno malenog broja sačuvanih, često na prvi pogled nepovezanih, podataka valja rekonstruirati čitava stoljeća prošlosti. Jednako tako, historiografija je kao interpretativna znanost uvijek podložna mijeni koja nužno nije loša, nego naprotiv, unapređuje struku i produbljuje naše poznavanje prošlosti. No takva priroda znanosti skriva i različite zamke jer napokon, i povjesničari su „djeca“ vremena u kojem žive i ponekad stvaraju te koncepte i idejne sklopove sukladno onima u kojima žive te ih preslikaju na prošla vremena koja proučavaju. Problem nastaje kad poneka kriva interpretacija, brzopleto zaključivanje ili krivo rabljena analogija postanu dio kolektivnog znanja i time loš obrazovni obrazac. Primjeri Višeslava, Branimira i Tomislava vrlo lijepo očitavaju tu dihotomiju, ali i diskrepanciju između onoga što nam je ostalo sačuvano iz prošlih vremena i onoga što interpretiramo kao povijesnu činjenicu ili istinu.