RUŠIMO HRVATSKE MITOVE Je li za Branimira Hrvatska stvarno međunarodno priznata?

RUŠIMO HRVATSKE MITOVE Je li za Branimira Hrvatska stvarno međunarodno priznata?

FOTO: Wikipedija/Andrej Šalov

HRVATSKA, kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima i događajima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno, od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke.

Index je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, pokrenuo serijal članaka u kojima ćemo nastojati predstaviti neke od naših najvažnijih narativa koji bi trebali pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina.

Prvi u nizu bavio se Višeslavom, dok smo ovaj, drugi po redu, posvetili Branimiru.

U njegovu sastavljanju sudjelovali su dr. sc. Gordan Ravančić (slika dolje), stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, koji je predstavio suvremene znanstvene spoznaje, te Miljenko Hajdarović (slika sasvim dolje), profesor povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala, član radne skupine koja je radila na kurikularnoj reformi, koji nam je uglavnom pomogao s predstavljanjem onoga što se danas uči u školama.

Za čitatelje koji nemaju strpljenja pročitati cijeli tekst, masnim slovima izdvojit ćemo uvriježeni narativ o svakoj ličnosti te neki sažeti zaključak.



Preispitivanje povijesti


Prije nego što se pozabavimo Branimirom, ponovit ćemo da treba imati na umu da je povijesnoj znanosti imanentno stalno preispitivanje dosadašnjih spoznaja i reinterpretacija sačuvanih povijesnih vrela.

U tom smislu ovaj Indexov serijal djeluje slično popularnim Mythbusterima – cilj mu je da razluči usvojene dijelove narativa koje je historiografija činjenično potvrdila, ili oko kojih postoji historiografski konsenzus, od onih koje nije, koji su za sada još uvijek više mit.

Škole - učenje bez pravog razumijevanja


Miljenko Hajdarović kaže da Branimir u nastavnom planu i programu za osnovne škole nije posebno imenovan ili istaknut. U još uvijek aktualnim nastavnim planovima i programima za gimnazije i strukovne škole iz sredine devedesetih prošlog stoljeća Branimir je istaknut u poglavlju znakovitog (da ne kažemo „državotvornog“) naslova „Hrvatska – neovisna i priznata europska država“. Taksativno ispisano: „Pape i međunarodno priznanje Hrvatske. Knez Branimir i Papa Ivan VIII.“. Upravo taj narativ rane samostalnosti Hrvatske prati poučavanje povijesti u osnovnoj i srednjoj školi.

„No, vratimo se korak unazad. Što zapravo učeniku 6. razreda znače riječi poput 'međunarodnog priznanja'? Uče li i razumiju li pojam legitimnosti? Kako ti učenici shvaćaju pitanje granica u srednjem vijeku? Država? Nacionalna država? Osim narativa učenike se ne poučava ili ne propituje upravo o tim pitanjima. Učenici o takvim pitanjima raspravljaju i promišljaju tek na kraju svog srednjoškolskog iskustva kada većinom slušaju predmet Politika i gospodarstvo“, ističe Hajdarović.

Zemljovidi ranog srednjovjekovlja, kaže, prikazuju granice onako kako ih danas možemo vidjeti na Google Maps – kao precizno i satelitski određene crte. No zemljovidi bi u tom razdoblju države morali prikazivati kao zone utjecaja u kojima bi bilo istaknuto gdje je utjecaj nekog vladara najsnažniji i kako slabi, kako se preklapa s drugima te bi na temelju toga trebalo definirati kritična područja. O pitanju granica u ranom hrvatskom srednjovjekovlju najviše se raspravlja u kontekstu vladavine Tomislava o čemu ćemo uskoro pisati.



Narativ o Branimiru – priznanje i zavjetni križ


Ravančić kaže da se Branimirova vladavina i uloga, mada o njoj postoje brojni povijesni dokumenti, nerijetko pojednostavnjeno interpretira.

U široj javnosti knez Branimir poznat je u prvom redu zbog pisma pape Ivana VIII. odaslanog iz Rima 7. lipnja 879. godine, u kojem papa kaže da je na blagdan Uzašašća na oltaru sv. Petra blagoslovio kneza, njegov narod i njegovu zemlju. Vrlo često u široj javnosti i tisku ovaj čin pape Ivana VIII. predstavlja se kao prvo međunarodno priznanje Hrvatske. Sukladno ovakvim interpretacijama o 1100. obljetnici tog pisma u javnosti se „pojavio“ i tzv. Hrvatski zavjetni križ  koji se ponekad naziva i Branimirov križ, a koji bi trebao simbolizirati vjekovnu povezanost Hrvata i Katoličke Crkve.

Što o Branimiru kaže suvremena znanost?

Odnos između historiografije i javnog mijenja u slučaju kneza Branimira puno je jasniji i jednostavniji za objasniti nego kod Višeslava. Razdoblje njegove vladavine jasno je kronološki određeno razmjerno brojnom pisanom diplomatičkom i epigrafičkom građom iz zadnje četvrti 9. stoljeća (oko 879 – oko 892). Štoviše, Branimir je hrvatski knez čije je ime ostalo zapisano na najviše kamenih ostataka – njih čak 9, što svjedoči o uznapredovalom procesu kristijanizacije kroz gradnju velikog broja sakralnih objekata kojima je hrvatski knez bio patron. Osim toga, Branimir je hrvatski knez koji je prvi pokušao putem crkvene organizacije i ninskog biskupa Teodozija proširiti svoju vlast na gradove istočne jadranske obale unutar Splitske nadbiskupije, a kojima je u političkom smislu stvarno (a katkad samo nominalno) vladalo Bizantsko Carstvo. O tome jasno svjedoče papinska pisma biskupu Teodoziju i ninskome kleru nakon što je Teodozije pokušao istovremeno upravljati i Ninskom biskupijom i Splitskom nadbiskupijom (vrlo vjerojatno uz izravnu podršku kneza Branimira), što naravno nije bilo u skladu s kanonskim pravilima Crkve. Indirektna potvrda tih političkih pokušaja širenja vlasti hrvatskog kneza jest i nalaz Branimirova natpisa iz 888. godine u mjestu Muć Gornji, koji je inače poseban ne samo zbog lokacije nego i zbog epigrafičkog zapisa godine nastanka što je inače posvema rijetko u starohrvatskoj sačuvanoj epigrafičkoj baštini. I sama godina 888. vrlo je indikativna jer je to godina kad umire Karlo Debeli posljednji Karoling na čelu ujedinjenog Franačkog Carstva, čime su očigledno spone franačkog suvereniteta nad hrvatskom ranosrednjovjekovnom kneževinom znatno oslabile.
 
U široj javnosti knez Branimir poznat je u prvom redu zbog pisma pape Ivana VIII. odaslanog iz Rima 7. lipnja 879. godine, u kojem papa kaže da je na blagdan Uzašašća na oltaru sv. Petra blagoslovio kneza, njegov narod i njegovu zemlju. Vrlo često u široj javnosti i tisku ovaj čin pape Ivana VIII. predstavlja se kao prvo međunarodno priznanje Hrvatske. Međutim, iako je i starija historiografija na taj način interpretirala papinska pisma knezu Branimiru, valja imati na umu da povijesna realnost i priroda političkih i društvenih odnosa srednjega vijeka ne dopušta takvo pojednostavljeno viđenje i razumijevanje prošlosti u terminima analognim današnjoj (suvremenoj) diplomaciji i međunarodnim odnosima.

Nasilan dolazak na vlast
 
Stoga, da bi se pravilnije razumjela priroda društvenih i političkih odnosa srednjega vijeka potrebno je naznačiti nekoliko bitnih postavki. Naime, pojednostavljenim rječnikom rečeno legitimnost nečije vlasti u srednjovjekovnim društvima mogla se zadobiti izravnim nasljeđivanjem vlasti bilo prema pravilima seniorata ili primogeniture, ili pak dodjeljivanjem upravljačkih - sudskih, vojnih ili poreznih prava od strane seniora ili neke druge više političke instance poput cara ili kralja. Postojala je još jedna opcija – sila tj. nasilni prevrat. No, za takvo dinastičko rješenje trebala je jasna potpora bilo cjelokupne političke zajednice, dakle plemstva, ili pak nekog vanjskog moćnog političkog subjekta, što se u osnovi svodi na dodjeljivanje upravljačkih prava od strane seniora.

Način na koji je Branimir došao na vlast u biti ne zadovoljava niti jednu od navedenih redovitih mogućnosti nasljeđivanja. On nije bio sin niti bliski rođak - barem koliko se to danas temeljem dostupnih vrela može rekonstruirati - svog neposrednog prethodnika kneza Zdeslava. Naprotiv, Branimir dolazi na vlast kroz zavjeru, nasilnim putem i ubojstvom svog prethodnika kneza Zdeslava kako nam o tome jasno govore sačuvana vrela - Mletačka kronika Ivana Đakona. Čini se da je Branimir za ovakav postupak imao potporu barem dijela plemstva poglavito iz razloga što je Zdeslav dotadašnje franačko usmjerenje hrvatske „vanjske politike“ zaokrenuo prema Bizantskom Carstvu, čiji je očigledno bio štićenik. Tadašnje razmjerno nedavno smirivanje tzv. Focijeve shizme između Carigrada i Rima, značilo je u slučaju Zdeslavove vladavine mogućnost da se Hrvatska susljedno odmakne od Rima i približi Carigradu, čime bi se bitno narušavala načelna podjela interesnih sfera između Istoka i Zapada uglavljena tzv. mirom u Aachenu 812. godine.

Okretanje od Carigrada prema Rimu


Istovremeno, valja imati na umu da papinstvo u drugoj polovici 9. stoljeća na Zapadu još uvijek nema onu političku moć kakvu će zadobiti nakon tzv. borbi za investituru. Ipak, diplomatska aktivnost rimske kurije na području istočne jadranske obale i duboko u balkanskom zaleđu u to vrijeme je iznimno jaka, o čemu svjedoče i pohodi u historiografiji dobro poznatog papinskog legata Ivana s ciljem širenja utjecaja Rima na ta područja (Štoviše dio historiografije je sklon ovog papinskog legata poistovjećivati sa svećenikom Ivanom koji se spominje na Višeslavovoj krstionici). Razloge takvim aktivnostima diplomacije rimske kurije svakako treba vidjeti u činjenici da se upravo u tom razdoblju na ovom području pojavljuje veći broj učenika i sljedbenika sv. Metoda koji su bili izgnani iz područja Moravske, te su šireći bogoslužje na narodnom jeziku svakako doprinosili ugrožavanju pozicija klera koji je slijedio rimski obred na latinskom jeziku. Naime, papa Ivan VIII. tek 880. priznaje slavensko bogoslužje.

Ipak, treba biti svjestan da priroda međuodnosa između papinstva i svjetovne vlasti već u to doba predstavljala određen politički i koncepcijski problem jer papinska ideja univerzalnosti ispunjavala se kroz političko jedinstvo s realnom snagom svjetovnog vladara. Naime, i papinstvo i vladar (car/kralj/knez) imali su istovjetan zadatak društvene korisnosti, a to je spas i zaštita svojih podanika. Papinstvo je poveljom Pactum Ludovicianum iz 817. načelno dobilo primat u posvećivanju svjetovnog vladara, no – kao što je već ranije napomenuto – to pravo nije realno korišteno sve do 11. stoljeća i tzv. borbe za investituru.

Imajući na umu ovaj kontekst Branimirova dolaska na vlast, ne treba čuditi da se Branimir na početku svoje vladavine obratio upravo rimskom papi potvrđujući vraćanje hrvatskog vladara u okrilje rimske Crkve. U tom smislu treba gledati i papin odgovor Branimiru – ne kao iskaz političkog priznanja međunarodne neovisnosti, jer takav koncept tada nije ni postojao (naime, u srednjovjekovnom obzoru društvenih odnosa svaka vlast je proizlazila od Svevišnjeg i shodno tome nije bila „neovisna“), nego prije svega kao papinsko prihvaćanje hrvatskog vladara, njegovih podanika i područja njegova vladanja u krug i okrilje rimske Crkve.

Stoga, iako je pismo pape Ivana VIII. Knezu Branimiru neosporno važan dokument za hrvatsku ranosrednjovekovnu povijest, ono ne može biti pojednostavljeno tumačeno kao prvo međunarodno priznanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i dokaz njene samostalnosti. Naprotiv, temeljem analize tzv. Trpimirove isprave s polovice 9. stoljeća (dakle, prije Branimirove vladavine) već i vladavinu kneza Trpimira slobodno možemo smatrati dokazom određene hrvatske državne samostalnosti jer on sebe naziva Dei gratia dux Chroatorum (Božjom milošću knez Hrvata) čime jasno naznačuje da iznad njegove vlasti stoji samo Bog, tj. da je njegova vlast samosvojna.

Zavjetni križ

Susljedno tradicionalnoj interpretaciji papina pisma knezu Branimmiru, o 1100. obljetnici tog događaja crkveni krugovi oko kardinala Kuharića i kardinala Šepera smatrali su potrebnim – imajući na umu tadašnji kulturni, društveni i politički trenutak – otići „korak dalje“ te je stvoren tzv. Hrvatski zavjetni križ, koji se ponekad naziva i Branimirov križ. Taj križ simbolički je trebao naglasiti tisućljetnu povezanost Hrvata i rimske Crkve. No u stvarnosti ni njegovo likovno oblikovanje, niti simbolika koju nosi nemaju neke stvarne potpore u onome što historiografija može reći o Branimirovu vremenu. Taj križ prije svega je odraz obljetničkog trenutka i tadašnje kulturno-političke situacije u Hrvatskoj. Naime, sam izgled  križa – podloga s hrvatskim pleterom i lik Isusa Krista u sredini, ni na koji način ne odražava likovne izričaje zadnje četvrti 9. stoljeća kada je ljudska figuracija u likovnom izražaju na sakralnim objektima bila posvema strana.

U novije vrijeme pojavio se još jedan Branimirov križ tj. Branimirov portal s križem na crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini (2010.). Naime radi se o portalu na glavnom ulazu u udbinsku crkvu na kojem je prikaz križa s oltarnog zabata pronađenog u mjestu Šopot blizu Benkovca, gdje je pronađen i jedan od devet natpisa s Branimirovim imenom. Iako je prikaz ovog križa vjerna preslika onoga sa šopotskog zabata, taj križ ni po čemu ne možemo smatrati svojstvenim isključivo Branimirovu vremenu, niti ga izravno povezivati s papinskim pismima upućenim knezu Branimiru, jer sličnih uresa oltarnih zabata i drugog crkvenog namještaja (poput u prijašnjem nastavku spomenute Višeslavove krstionice) može se naći i na drugim mjestima i u vrijeme vladavine drugih hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara, tumači Ravančić.

Zaključak

Iako je pismo pape Ivana VIII. Knezu Branimiru neosporno važan dokument za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest, ono ne može biti pojednostavnjeno tumačeno kao prvo međunarodno priznanje ranosrednjovjekovne hrvatske države i dokaz njene samostalnosti, jer takvo tumačenje jednostavno ne odgovara duhu vremena i društvenim odnosima kada je pismo nastalo. Sukladno tome, niti tzv. Branimirov križ, njegovo likovno oblikovanje, niti simbolika koju nosi nemaju neke stvarne potpore u onome što historiografija može reći o Branimirovu vremenu. Taj križ prije svega je odraz obljetničkog trenutka i kulturno-političke situacije u Hrvatskoj na kraju 70-ih godina 20. stoljeća.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara