LEŠINA Socijaldemokratske partije već je počela pošteno zaudarati, ali njeni glavešine još se pretvaraju da je živa i mlate se koji će je uzeti u naručje i s njome zaplesati. Nije partija umrla odjednom, agonija traje godinama, pa ekipa iz centrale na Iblerovu trgu možda i nije primijetila da više ne diše, da monitori moždane aktivnosti pokazuju ravnu crtu i da više nikoga osim njih zapravo nije briga.

Crvena zastava, Internacionala i karanfili

Umjesto da je pokriju crvenom zastavom, odsviraju joj Internacionalu i bace naramak karanfila u raku pa se raziđu svojim kućama, SDP-ovci i SDP-ovke ponašaju se kao one legendarne obitelji koje skrivaju da je baba umrla da bi im barem još jedan mjesec došla njena penzija na račun. 

Upravo u tome i jest glavni razlog što se SDP ne može ni raspasti kako treba. Velika većina onih koji se danas trgaju oko toga tko će upravljati strankom bez nje ne bi postojali ni na političkoj, ni na društvenoj, niti na ekonomskoj karti Hrvatske. Utopili bi se u anonimnosti, živjeli vlastitu beskorisnost, ne bi upravljali ničim važnijim od polovnog romobila. Ako bi im djeca i to dozvolila. 

Nije kriv samo Bernardić

Pogrešno bi, međutim, bilo svaliti odgovornost za smrt SDP-a kao važne političke stranke samo na Davora Bernardića.

Aktualni predsjednik jest nesposoban i bez ikakvog političkog talenta, o čemu smo nebrojeno puta pisali još u vrijeme kada nije bio ni predsjednik zagrebačkog ogranka, nego samo potrčko Milana Bandića, ali jednako su krivi, a možda i više, i svi oni koji su sudjelovali u stvaranju sadašnjeg SDP-a.

Izborima su sami zadavili Partiju

Ukratko bismo posljednjih 18 godina SDP-a mogli prikazati kroz tri liderska pokušaja. Prvi je period Ivice Račana kada je SDP nastupao s politikom, ali bez karizme. Drugi je period Zorana Milanovića, kada je SDP pokušao s karizmom, ali bez politike. Treći je aktualni, Bernardićev – bez karizme i bez politike.

Umjesto da pokušaju sklopiti bolje osobine prethodnika, SDP-ovci su se velikom većinom odlučili za lošije. Po svojoj mjeri, vjerojatno. Nije da su imali nekog velikog izbora, ali izabrali su najlošije što su mogli i svojim vlastitim rukama zadavili Partiju. I misle da će je oživjeti ako iz najvećeg ureda na Iblerovu trgu istjeraju Davora Bernardića.

Vezao se lancima jer zna da obećanja ništa ne vrijede

On se, razumljivo, lancima vezao za radni stol i ne da se od njega. Jasno mu je da ako popusti i podnese ostavku da nema baš nikakve šanse nastaviti političku karijeru. Priče o obećanoj europskoj kandidaturi i zajamčenom mjestu u parlamentu nemaju baš nikakvu težinu. Ako podnese ostavku obećanje će vrijediti baš koliko i njegov osobni rejting u javnosti. Ništa.

Bernardić je loš, ali tko je bolji?

No, tko u SDP-u ima stav, karakter, znanje, sposobnost, liderske kvalitete koji bi stranku mogli izvući iz jame u koju je upao? Nitko. Nema jedne jedine osobe koju bi birači prepoznali. I nije problem samo u neodlučnim biračima ili labavim simpatizerima. SDP-u više ne vjeruju, možda bi bilo bolje reći da i ne slušaju, donedavni čvrsti, neupitni birači.

Dio njih se biračima SDP-a još izjašnjava po inerciji, ali da su sutra izbori vjerojatno bi ostali kod kuće i nezainteresirano gledali neku sapunicu. Ne bi ni provjerili rezultate izbora. Možda bi samo nekoliko dana kasnije odnijeli cvijet na grob hrvatske socijaldemokracije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala