GODINAMA se u Hrvatskoj govori o potrebi reforme lokalne i regionalne samouprave, no kako bi zapravo ona izgledala u praksi?

U prethodna dva nastavka pisali smo o svim problemima hrvatskog ustroja županija, gradova i općina. Analizirali smo preveliki broj jedinica, njihovu nefunkcionalnost, zemljopisne nelogičnosti i gorku činjenicu da dvije trećine općina nije samoodrživo, a svojim stanovnicima ne nude ni najosnovnije usluge.

>> Ovakav nakaradni sustav izmislili su Tuđman i Šeks. Služi samo parazitima

S druge strane, spomenuli smo Dansku kao primjer najpoznatije reforme državne uprave koju su slijedile i brojne europske zemlje. Danci su skresali broj općina i regija, a reforma je dovela do bolje organizacije javnih službi, povećane kvalitete usluga te transparentnijeg i učinkovitijeg sustava.

>> Bogata Danska ima 98 općina, a Hrvatska 556. Radili su sve suprotno od nas

Iako je reforma hrvatskog teritorijalno ustroja relativno česta tema u javnom prostoru, poglavito u vrijeme izbora, do ozbiljnije rasprave o načinu njezine provedbe nije došlo, prvenstveno zbog dugogodišnje vladavine HDZ-a kojem ovakav sistem najviše odgovara, ali i dvosmislenog i neodlučnog stava dobrog dijela oporbe (u prvom redu SDP-a) koji s figom u džepu pristupaju ovoj tematici.

120-130 lokalnih jedinica

Jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za javnu upravu Ivan Koprić u svom je radu "Teritorijalna organizacija Hrvatske prema novom uređenju" naveo kako je jedan od najvećih problema velikog broja jedinica upravo njihova veličina i mali broj stanovnika, odnosno nemogućnost da osiguraju učinkovito upravljanje, integriranost javnih usluga i potrebne financijske kapacitete. Uz to su i podložne utjecaju centralne vlasti, a uloga im je gotovo isključivo politička i socijalna, dok izostaju upravna i ekonomsko-razvojna komponenta.

Upravo zato je potrebno okrupnjavanje lokalnih jedinica, a Koprić podupire rješenje o formiranju 120-130 jedinica prema broju urbanih centara u Hrvatskoj. Tu posebno u obzir treba uzeti manje otoke i rijetko naseljene dijelove Like i Gorskoga kotara, kao i demografski opustošena područja koja trebaju državnu potporu. Takav proces mogao bi se provesti dobrovoljnim spajanjem općina u veće prema općem prijedlogu ili jasnim zakonskim okvirom koji bi propisao uvjete za formiranje novih lokalnih jedinica.

U tom bi scenariju trebalo ojačati, vjerojatno i povećati mjesnu samoupravu umjesto dosadašnjih manjih općina, ne samo u smislu uključenosti građana u lokalne politike nego i osiguranja dostupnosti usluga starijoj populaciji koja nema pristup elektroničkim uslugama niti može putovati u udaljene centre.

Takve jedinice (gradovi i općine) imali bi osjetno veći prosječni broj stanovnika, održivije i otpornije proračune te kapacitet za pružanje integriranih javnih usluga, a na primjeru Danske mogli bi se nadati i većoj političkoj reprezentativnosti, razvoju demokracije i značajnijoj političkoj participaciji građana.

Smanjiti broj županija

Velika većina profesora i analitičara javne uprave slaže se da hrvatsku regionalnu samoupravu treba drastično smanjiti i to na 5 do 6 samoupravnih regija. Broj stanovnika po županijama u Hrvatskoj je među najmanjima u Europi, a istovremeno županije ne nude vrijednost ni približno za ono koliko koštaju.

Osim što ne slijede geografsku smislenost, one funkcioniraju kao loša nadogradnja manjim i srednjim jedinicama lokalne samouprave, odnosno kao dopunske jedinice lokalne samouprave. "U ovakvom županijskom ustroju izjednačen je status Zagreba i Splita kao županijskih središta sa primjerice Siskom, koji ni po kojoj logici tu ne spada", rekao je za Index profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Vedran Đulabić.

Đulabić se slaže s ocjenom da nove lokalne jedinice treba graditi uz urbane centre, a taj primjer treba slijediti i u kreiranju novih regija. "Nema logike da se Slavonija i Dalmacija, koje su povijesno i geografski formirane regije, cjepkaju na manje županije i to na način da izgledaju kao kobasice, poput Brodsko-posavske županije", dodaje Đulabić koji naglašava da u RH postoje veliki urbani centri Zagreb, Split, Rijeka i Osijek, a ostalo su centri nižeg reda.

Nove regije trebale bi biti i značajno decentralizirane, odnosno morale bi na sebe preuzeti veću odgovornost u financijskom aspektu (smanjiti postotak financiranja od strane države), upravljanju zdravstvom, obrazovanjem, prometom, imovinom itd.

Kako bi sve to izgledalo?

Crtanje novih regija je škakljiv posao i za njega je potreban širi društveni konsenzus, ističe Đulabić. No, to ne znači da se ovom problemu ne treba pristupiti odlučno.

I Đulabić i Koprić slažu se da se u formiranju novih regija ne treba nužno voditi dosadašnjim granicama županija, već logikom potreba, gravitacije većim sredinama i ujednačenošću brojem stanovnika. Najpopularniji prijedlog je onaj s 5-6 regija, a ovo je primjer koji predlaže Koprić:

• Zagrebačka, koja bi obuhvaćala područje Grada Zagreba te južni i zapadni dio sadašnje Zagrebačke županije (bez gradova i općina koji bi ušli u sastav Središnje Hrvatske)
• Primorsko-istarsko-gorska, koja bi obuhvaćala područje današnje Istarske, Primorsko-goranske, Ličko-senjske i Karlovačke županije te dio Sisačko-moslavačke županije (grad Glinu te općine Dvor, Gvozd i Topusko) 
• Dalmacija, koja bi obuhvaćala postojeću Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku te Dubrovačko-neretvansku županiju, uz dodatak triju općina Ličko-senjske županije koje gravitiraju Zadru (Lovinac, Udbina, Donji Lapac) 
• Slavonija, koju bi sačinjavale današnja Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija, kao i dio Sisačko-moslavačke (grad Novska te općine Jasenovac, Lipovljani i Hrvatska Dubica) te dio Bjelovarsko-bilogorske županije (gradovi Daruvar i Grubišno Polje te općine Dežanovac, Končanica, Sirač i Đulovac) 
• Središnja Hrvatska, koja bi obuhvatila područje sadašnje Međimurske, Varaždinske, Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke te Bjelovarsko-bilogorske županije (bez jedinica koje bi prešle u Slavoniju), kao i istočni dio Zagrebačke županije (gradovi Sveti Ivan Zelina, Vrbovec i Ivanić Grad te općine Bedenica, Dubrava, Farkaševac, Gradec, Kloštar Ivanić, Križ, Preseka i Rakovec) 

U ovom bi scenariju Zagrebačka regija bila formirana kao metropolitanska federacija s dvije razine upravljanja (uže područje Grada Zagreba i šire uz ostale dosadašnje općine). Moguće modifikacije išle bi u smjeru formiranja šeste regije koja bi izdvojila četiri sjeverne županije kao posebnu jedinicu. Đulabić kaže kako je moguće formiranje i subregija (npr. Istra, Međimurje) koje imaju poseban identitet, no ovlasti bi uglavnom bile generirane u predloženih 5-6 regionalnih uprava koje bi prema danskom primjeru umjesto županijskih skupština birale regionalna vijeća s 20-30 zastupnika.

GONG-ove izborne jedinice kao temelj novih regija?

Neki smatraju kako bi i GONG-ov prijedlog novih izbornih jedinica bio prikladan i za novi regionalni ustroj. On bi za razliku od prethodnog modela ipak slijedio granice županija te bi formirao šest upravnih regija s po nekoliko županija, koje bi mogle ostati samo kao administrativna forma bez ovlasti.

• Regija Sjever: Međimurska, Varaždinska, Krapinsko-zagorska i Koprivničko-križevačka županija
• Regija Središte: Karlovačka, Sisačko-moslavačka, Zagrebačka i Bjelovarsko-bilogorska županija
• Regija Jug: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija
• Regija Zapad: Istarska, Primorsko-goranska i Ličko-senjska županija
• Regija Istok: Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska i Virovitičko-podravska županija
• Grad Zagreb

Ovakva bi opcija bila u neku ruku prihvatljivija i razumljivija prosječnom građaninu s obzirom da bi samo došlo do spajanja županija bez crtanja novih granica te bi zadržale zavičajne identitete, no ipak treba uzeti u obzir ranije spomenutu činjenicu o nelogičnoj raspodjeli županija pa postoji bojazan da bi ovakav sustav negativno utjecao na jedinice koje gravitiraju određenom urbanom centru, a ostale bi u sferi drugog.

Jednaki razvoj svih krajeva Hrvatske

Nema sumnje da bi spomenuti prijedlozi naišli na kritike, prvenstveno HDZ-a i političkih opcija ovisnih o dosadašnjem modelu, ali i nekih stanovnika koji bi smatrali da se ukidanjem županija ili općina krše njihova prava te im se onemogućava iskazivanje demokratske volje.

Stoga je važno, naglašava Đulabić, transparentno pojasniti sve benefite ove reforme, poglavito iz perspektive da dosadašnje općine i županije ni sada ne ispunjavaju svoje zadane uloge, već se oslanjaju na podršku države ili na veće urbane centre koji bi upravo bili središte novog preustroja.

Već ionako u brojnim aspektima postoji suradnja (najčešće iz nužnosti) između jedinica koje bi bile dio novih regija (porezni sustav koji je sličan GONG-ovoj karti, zdravstvo, obrazovanje, sport itd.), a ona bi svakako bila mnogo funkcionalnija, smislenija i korisnija kada ne bi postojale prepreke sadašnjih županijskih birokracija.

Na kraju, savršeno je jasno da do ove reforme neće doći dokle god je na vlasti HDZ, no rasprave o ovoj temi važne su upravo iz razloga da se iskoristi prilika za temeljitu, smislenu i kvalitetnu preobrazbu teritorijalnog ustroja na podjednaku dobrobit i razvoj svih hrvatskih krajeva, jednom kada za to dođe prilika.