ZA MEDICINSKE sestre i liječnici kažu da su najveći heroji u pandemiji koronavirusa koja je u Hrvatskoj već odnijela oko 3500 života. One provode 24 sata uz pacijente, skrbeći o njima, dajući im terapiju, brinući se o njihovoj njezi, kontaktu s njihovim obiteljima koje ih ne mogu posjetiti, a uz sve te poslove one im daju i puno više. Nastoje ih oraspoložiti, nasmijati i unatoč preopterećenosti poslom, pokušavaju biti tu za svoje pacijente, pružiti im utjehu, lijepu riječ, a ako oni nisu pri svijesti, tu su da ih prime za ruku, nešto im kažu, u nadi da će to doprijeti do njihovih pacijenata koji se bore za život.

Višnja Kocman glavna je sestra Klinike za kirurgiju koja je u ovoj pandemiji postala covid-odjel. Ona je cijeli svoj radni vijek, pune 33 godine provela na mjestu medicinske sestre Klinike za kirurgiju, prije je radila u KB-u Merkur, a od 2005. godine radi u KB-u Dubrava.

"Svima nam je infektologija bila strana i nepoznata"

Otkrila nam je kako je proglašenje pandemije svima bilo nešto potpuno novo, s čime se dosad nisu imali prilike susresti.

"Pokušali smo se odmah pripremiti prema ministrovom naputku i svim smjernicama. Morate znati kako smo mi akutna klinička bolnica u kojoj su ogroman dio posla odrađivale Klinika za internu i Klinika za kirurgiju, dok nam je svima infektologija bila strana i nepoznata. Svi smo od početka pratili sve moguće smjernice i u hodu smo savladali infektologiju i krenuli u borbu s koronavirusom", ispričala je sestra Višnja Kocman za Index.

Prvi val je, navodi, bio ujedno i lakši. Radili su s covid-pacijentima u jednom svom objektu, dok su glavnu zgradu bolnice čuvali da tamo ne probije zaraza. Potom je došlo, kako kaže, mirno ljeto, a od svibnja su bolnicu otvorili i za sve ostale pacijente, a ne samo za covid-bolesnike.

Potom se sve preokrenulo krajem rujna i u listopadu, kad se bolnica brzinom munje krenula puniti teško oboljelima od covida-19.

"Pokazatelj da smo se dobro snašli i naučili se čuvati od zaraze je bio taj što je među nama zaposlenima bilo malo pozitivnih. Ostali smo na nivou da imamo najmanje zaraženog medicinskog osoblja u zagrebačkim bolnicama. Otpočetka smo educirali sve osoblje za nošenje i skidanje zaštitne opreme da ne dođe do kontaminacije", istaknula je sestra Kocman.

"Najteže nam je kad vidimo brojke zaraženih, znamo što nas čeka"

Objašnjava nam kako se proces odijevanja u posebno zaštitno odijelo i ostalu opremu može obaviti relativno brzo, kroz pet minuta, no druga je stvar sa svlačenjem, nakon što odrade smjenu s covid-pozitivnim bolesnicima.

"Smjernice su prvo bile da se nakon izlaska s odjela morate 10 minuta zračiti, po novim smjernicama to više ne morate, no zatim slijedi proces skidanja koji traje duplo duže od oblačenja jer morate biti iznimno spori pri svlačenju da slučajno ne dotaknete ono čisto ispod zaštitne opreme. Uvijek pazimo da se istovremeno ne skida puno ljudi, da ne dođe do kontaminacije jednih na druge", kazala nam je.

Sve sestre, liječnici i pomoćno osoblje obavezno prolaze edukaciju odijevanja i svlačenja odjeće i to rade svi koji dolaze raditi u bolnicu. Navodi kako imaju dovoljno zaštitne opreme i dezinfekcijskih sredstava te da je taj dio dobro odrađen.

Najteže im je kad vide velike brojke zaraženih jer to znači i veliki broj novih pacijenata. U jednom dežurstvu imaju prijam i do 45 novih bolesnika, od kojih neki stižu u stabilnom stanju, a dosta njih stiže u teškom stanju.

"Odjednom iz stabilnog stanja prijeđu u kritično"

"I kod ovih koji dolaze stabilni vrlo brzo se zna dogoditi urušaj njihovog zdravstvenog stanja te potom završe na respiratorima. Teško je gledati te pacijente koji gledaju u vas očekujući pomoć, a dajete sve što možete, iako ishod ne možete procijeniti. Populacija koja nam stiže je najčešće starije životne dobi, neki od njih nemaju nikoga svoga, vi ste njima sve, oslanjaju se na vas, vi ste ti koji će biti pokraj njih, a one tužne trenutke nećemo ni spominjati", kaže nam sestra Višnja.

Kod opisa svog radnog dana navodi kako nije nimalo lako izdržati četiri sata u komadu u svoj toj opremi.

"Postane vam vruće, ulazimo po 4 sata na odjel, toliko je procijenjeno da možete izdržati pod opremom, a da vam se ne magle naočale. Imate i par slojeva rukavica i moram reći kako vas sve to ograničava u radu. U normalnim okolnostima bez sve te opreme možete raditi puno brže, a ovdje ste ograničeni kretnjama i svima dok ste u tom odijelu. Uz to gledate svoje pacijente od kojih bi oni pokretni inače mogli malo izaći, no u ovoj pandemiji toga nema. Oni nijednom ne mogu napustiti odjel, cijelo vrijeme su u toj sobi, na krevetu i sav dodir s vanjskim svijetom ste im vi. Sretni su kad mogu popričati s nama, nasmijati se, to nas i drži. Ovo nije naš posao, to je naš poziv, tako i naše obitelji gledaju na sve, svjesni su da nam je to poziv i tako trpe to što smo sve manje s njima jer vrijeme uglavnom provodimo u bolnici", ispričala nam je sestra Višnja.

"Radnog vremena nema i o njemu ni ne razmišljam"

Pitali smo je kad su sestre i tehničari slobodni, koliko dana u komadu moraju raditi.

"Što se tiče slobodnog vremena, ja uopće nisam slobodna otkako je počela ova pandemija jer i kad odete kući, vi ste stalno na telefonu oko pacijenata. Moj radni dan službeno počinje u 7 sati dolaskom u bolnicu, a završavam sa smjenom u 19 sati, ponekad 20. Neki dan sam došla kući u ponoć. Uz to, tri puta mjesečno mi glavne sestre imamo dežurstvo na kojem radimo logistiku dostave lijekovima, stvari obiteljima koji donose nešto, sve što je potrebno. Ukratko, radnog vremena nema i o njemu i ne razmišljam", kazala nam je.

Nakon što su u medije dospjeli vapaji medicinskog osoblja KB-a Dubrava koje je bilo premoreno i nije stizalo obavljati zadatke, u pomoć su im počeli pristizati kolege iz ostalih bolnica poput Rebra, Vinogradske, Merkura...

"Kolege s Rebra su nam uzele odjel s 39 kreveta, jednu intenzivnu s 12 kreveta, kolege iz Vinogradske su preuzele 15 kreveta na intenzivnoj. U pomoć su nam došle i kolege iz bolnice Srebrnjak te iz Klaićeve, dok su nam kolege iz Sv. Duha i Merkura također preuzeli jedan odjel respiratornog centra od 24 kreveta. To nam puno pomaže i zaista olakšava situaciju. Dolaze nam i u ispomoć na naše odjele i dvije ruke nam jako puno znače. Težimo tome da sav posao odradimo zajedno, držimo se zajedno", ispričala je sestra Kocman.

Prije im je na odjelu u 10 dana umro jedan pacijent, sad ih u danu umre 15

Situacija je teška jer je bolest nepredvidiva, ne može se znati što će već za par sati biti s pacijentom koji je stabilno.

"Bolest napreduje, uzima svoje. Taj stalan susret sa smrću je strašan. Prije bi po jednom odjelu u pet do 10 dana preminuo jedan pacijent, sad se događa da u 24 sata premine do 15 pacijenata. Te slike ne možete izbrisati, mi pucamo u tim trenucima. Nijedna smrt pacijenta, imao on covid-19 ili ne, nije nam prihvatljiva, tragovi ostanu, pitate se jeste li sve učinili, ne možete se maknuti od tog osjećaja bespomoćnosti. Mi sestre smo prve koje se zbliže s pacijentima, mi ćemo im pjevati, šaliti se s njima, njima to paše, i onda kad vidite osmijeh na licu pacijenta i onu suzu sreće to diže i nas, kao i njih. Mi ćemo pacijenta pomilovati po kosi, licu, njima to jako puno znači. Kad su neki važni dani, recimo kad im je rođendan, a to vidimo u kartonu, mi nastojimo da se i to ne zaboravi. I na to pazimo pa im čestitamo, otpjevamo", opisala nam je situaciju u bolnici sestra Višnja.

U brizi za pacijente osim njih tu su i liječnici, bolničari, transportno osoblje, kuharice, spremačice, svi oni daju svoj maksimum oko skrbi za pacijente.

"Svi oni na svoj način olakšavaju svima nama rad. Zahvaljujem se i obiteljima pacijenata koje su u puno slučajeva pokazali izuzetno strpljenje kako bismo zajedno iskoordinirali da njihovi najmiliji dobiju neke stvari od kuće koje im puno znače. To je lijek za dušu pacijentima, unuci im šalju crteže i mi smo sretni što im to možemo donijeti. Obitelji u ovoj situaciji ne smiju do bolesnika, ali im zato donose na glavni ulaz stvari koje mi ponesemo", kazala je.

Koliko pacijent ostaje u bolnici ovisi o njegovoj kliničkoj slici. Neki su pacijenti nažalost vrlo dugo u bolnici, ponekad i mjesec dana, a ima i onih koji nakon 10 dana mogu otići kući.

"Puno nam je pomoglo otvaranje Arene jer tako možemo otpuštati pacijente s lakšim oblikom bolesti i preusmjeravati ih njima. Time nam se oslobađaju kreveti koji se  prebrzo pune novima pacijentima", kazala nam je na kraju sestra Kocman.