KRENIMO od vrlo bazične, jednostavne priče. U davno doba, kada se još slobodno putovalo, jedna naša ekipa je automobilom prelazila dobar dio Afrike. Došla je u siromašnu afričku državu u kojoj bolnica u velikom gradu, dakle ne nekoj selendri, radi manje-više samo jednu smjenu. Ukratko, ako vam se stanje pogorša popodne - nema vam tko pomoći do sutrašnjeg dana.

Zemlja je previše siromašna kako bi imala kvalitetnu javnu uslugu. Može platiti doktore samo za jednu smjenu. Naravno da bi i oni voljeli imati američke bolnice s apartmanima, vrhunskom njegom 24 sata i najboljim liječnicima jer bolestan čovjek u svakoj državi želi manje-više isto. No njihova privreda to ne može izdržati. Mogu financirati samo tu jednu jadnu smjenu.

Možemo uzeti bilo koji drugi primjer. Recimo, zašto Hrvati imaju lovačke avione koji su se proizvodili u doba Stojadina, dok Švicarska ima lijepu lovačku flotu? Ili zašto je CERN ondje gdje je, a ne na granici Bugarske, Rumunjske i Srbije? Odgovor je svugdje isti: javni sektor može potrošiti samo onoliko koliko se uplati poreza. Može potrošiti samo onoliko kolika je gospodarska aktivnost.

Državni proračun nije čarobna vreća

Državni proračun nije čarobna vreća, nego nešto što se puni gospodarskom aktivnošću. Ono što govori sindikalist Krešimir Sever, a daleko nisu ni drugi sindikalni čelnici, stoga jednostavno ne stoji. Posebno ne u Hrvatskoj.

>> Sindikalist Sever: Privatnom sektoru se daje šakom i kapom, bez nadzora

Sever navodi: "Drugo, privatnom sektoru se daje šakom i kapom, bez nadzora, ispada da se uzima iz javnog sektora da bi se dalo u privatni, to će najmanje završiti kod radnika."

Kao prvo, država je hrpi djelatnosti doslovno zabranila rad. Mora im pomoći da prežive! Kao drugo, država ima mjere nadzora - ako je netko bez debelih mjera nadzora dobio neke novce od ove države (a da nije "kum"), neka slobodno javi.

Hrvatska nema firmi koje probleme rješavaju na kavi s direktorom banke

Drugo, odakle ta stroga podjela između nekog "privatnog sektora" i radnika? Kao da je Hrvatska Engleska 19. stoljeća gdje imamo kapitaliste u frakovima i jedva odjevene radnike iz Dickensovih romana! Ovo je zemlja minijaturnih firmi i obrta, zemlja gdje mnogi ljudi rade samostalno ili uz svega nekoliko radnika. Frizeri, restorani, pizzerije, manje trgovine, informatičke firme - u Hrvatskoj to uglavnom znači sustav gdje radi jedan poduzetnik i nekoliko radnika. Formalna zabrana rada, gašenje posla ili smanjivanje za 80% prodajnih aktivnosti, što mnogi danas imaju, za većinu znači da ne mogu isplatiti ni jedan mjesec nerada. Jednostavno rečeno - nemaju na računu. Većina je u ionako jedva radila i uz crkavicu koju će u ovim uvjetima dobiti jedva će preživjeti ovo doba.

Pa nije hrvatski poduzetnik jedan Fiat koji evo sada nudi auto odmah, a početak plaćanja kredita je u narednoj godini! Što se tiče "cash flowa", kako se to moderno kaže, predsjednik uprave Fiata će sjesti na videokonferenciju s direktorom banke te dogovoriti refinanciranje. Ako treba, javit će se i ministar financija pa će i država stati iza toga. Slično će napraviti jedan Volkswagen, Boeing, General Motors ili Coca-Cola. Da ovi iz Cole pitaju kredit od 10 milijardi dolara, dobili bi odmah duplo jer im samo logotip vrijedi više. Pa ne možemo mi kao uzor gledati takve zemlje!

U Hrvatskoj, gdje su firme minijaturne, gdje su svi preopterećeni porezima, gdje je održati firmu iznad vode umijeće i gdje prosječan poduzetnik jedva dođe do osobnog bankara, a ne nekog direktora banke, govoriti da se privatnicima dijeli "šakom i kapom" je jednostavno besmislica.

Izuzetak je, naravno, ako cijenjeni sindikalist ne misli na neke privilegirane, recimo dobavljače informatičke opreme državi ili one koji stalno dobivaju najbolje gradske poslovne prostore. Idemo onda takve zajedno istraživati. Idemo ih zajedno prijavljivati. Ali čini se da nije mislio na takve.

A zašto ne bismo jednostavno podijelili novce javnim službenicima?

Sindikalist Sever navodi i dalje: "Ako nema potražnje, država treba održati potražnju i kod plaća u javnom sektoru jer onda oni kupuju robu od privatnog sektora. Ako oni to ne mogu, privatni sektor tone još dublje."

Ako je ovo točno - pa zašto ne dignemo plaće javnom sektoru? Trošili bi još i više! Koji je to perpetuum mobile! Što ne bismo dali i bonus? Recimo, 200.000 kuna javnim službenicima za kupnju automobila, tu se još plaćaju i trošarine, pa brat-bratu jedno trećina ide natrag u proračun! A tek ako se budu vozili tim autima - pola cijene goriva ide državi. Činjenica je, naravno, da i javni službenici plaćaju porez. Ali to je kao voda iz bazena - uzimate kantu da biste vratili vodu natrag u bazen. Prije toga taj bazen netko treba napuniti.

Nije dvojbeno da javni sektor danas ima golemu važnost: liječnici, sestre, vozači, uostalom i učitelji, nastavnici i profesori odrađuju golemu ulogu uključivanjem online nastave u nekoliko tjedana. No ako se ne sačuva esencija privrede - onda nema ni za njih.

Sindikati, kao i vlast, lupaju po nekim starim modelima iz starih prašnjavih knjiga, prikazuju modele svijeta koji davno više ne postoji. Samo još fale "klasni neprijatelji" i slične fraze. Štoviše, naši sindikalisti su jedine javne osobe koje gledamo kontinuirano već 30 godina. Mijenjaju se svi, oni ostaju, jesu malo sijedih glava, ali tu je i dalje radnički "prkosni" odjevni stil. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko ih zna raditi za tokarskim strojem.

Probudite se. Hrvatska je mala. Ovisimo jedan o drugome. Ako je gospodarstvo loše, nitko u javnom sektoru ne može očekivati pristojna primanja. Razmislite o tome kad naredni put pročitate da je nekome restoran zatvoren zbog 20 kuna viška. Razmislite kada se netko buni jer mu treba tona papira za otvoriti pogon. Neće to zatvaranje restorana ili pogon koji se neće otvoriti osjetiti samo neki "kapitalist", osjetit će ih i liječnik i medicinska sestra. Nema gospodarske aktivnosti - nema novca u državnom proračunu.

A javni sektor bi trebao promisliti i tko ga sindikalno predstavlja jer ako mu vlastiti sindikati poduzetnike predstavljaju kao skoro pa neprijatelje, a ne partnere, poduzetnici će nestati. Ili otići drugdje. A tek onda neće biti za plaće.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala