Skandalozni udžbenik kaže da se Crkva protivila fašizmu, a partizane ne spominje

Skandalozni udžbenik kaže da se Crkva protivila fašizmu, a partizane ne spominje
Foto: Wikipedia/Index

DRUŠTVENIM mrežama proteklih se dana širio niz kritičkih osvrta na udžbenik povijesti za 8. razred osnovne škole u kojem su Crkva, Alojzije Stepinac i svećenici predstavljeni kao veliki antifašisti, a zločinačka priroda ustaškog režima relativizirana je.

Riječ je udžbeniku izdavačke kuće Alfa koji su pripremili povjesničari Stjepan Bekavac i Mario Jareb.

Kako smo već pisali, izdanja Alfe uglavnom su ideološko-politički desno orijentirana, a ponajviše ih naručuju škole u ruralnim krajevima Hrvatske, no čini se da su popularni i u nekim školama u Zagrebu. Jedna od takvih je OŠ Tituš Brezovački koja se svojevremeno našla na naslovnicama medija kao škola u kojoj su čak i učenici koji ne pohađaju vjeronauk bili navedeni da mole i kleče prilikom blagoslova kruha.

Veličanje Crkve kao izrazito antifašističke, a zaboravljanje kolaboracije s nacistima

U tom udžbeniku u kontekstu borbe protiv fašizma u poglavlju nazvanom ''Ustaški teror'', među ostalim, piše:

''Veliki broj hrvatskih građana osuđivao je nasilje nad svojim sugrađanima, a u tome su najviše prednjačili mladi naraštaji i Crkva.''

''Kao jedan od najvećih protivnika ustaškog režima isticao se zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.'' (pogledajte skrinšotove dolje)

Zanimljivo je što se u tom poglavlju hrvatski antifašisti uopće ne spominju, kao da njihova borba protiv ustaškog terora nije vrijedna spomena. No još je zanimljivije što nema ni riječi ni fotografija, poput naše naslovne, koje bi zabilježile suradnju Crkve i svećenika s ustašama i okupatorima. Ondje piše da je kardinal Alojzije Stepinac u početku podržao ustaški režim, no isključivo iz domoljubnih razloga, da bi se kasnije prometnuo u jednog od najžešćih kritičara tog režima.

Povjesničar Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je istina da je Stepinac učinio niz pozitivnih stvari kada je u pitanju spašavanje pojedinaca pravoslavne vjere i Židova, posebno zagrebačkih. No smatra da je prikazivanje isključivo pozitivne uloge Katoličke crkve i svećenika u borbi protiv fašizma eklatantan primjer revizionizma.

Klasić: Stotine svećenika aktivno su se uključile u ustaški aparat vlasti

''Bilo je i drugih svećenika koji su djelovali poput Stepinca. Štoviše, bilo je onih koji su se protiv fašizma i ustaštva borili puno aktivnije. Tako je 50-ak svećenika pristupilo Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Osim toga, brat Alojzija Stepinca bio je suradnik NOP-a“, kaže Klasić.

''Međutim apostrofirati Crkvu i katoličke svećenike u II. svjetskom ratu isključivo u pozitivnom smislu, apsolutni je revizionizam u onom duhu u kojem se obično kaže da nije važno samo ono što se govori već i ono što se prešućuje. Naime, brojni svećenici, na stotine njih, ne samo da su podržali ustaše već su se aktivno uključili u njihov aparat vlasti. Mnogi svećenici, od Dalja do Livna, postali su ustaški tabornici. Sarajevski župnik postao je Pavelićev povjerenik za Bosnu, franjevac iz Širokog Brijega postao je povjerenik za dio Hercegovine, a po središnjoj Hrvatskoj brojni svećenici postali su ustaški političari. Osim toga, imamo čitav niz primjedbi koje se mogu pročitati u Vatikanu, francuskog kardinala Eugèna Tisseranta koji govori o zločinima u kojima su neki svećenici čak aktivno sudjelovali ili su ih poticali, osobito u Kninskoj krajini i Hercegovini. Bilo bi zanimljivo spomenuti i svećenika Krunoslava Draganovića, kojega svjetski povijesni stručnjaci smatraju jednim od glavnih organizatora bijega ustaša, ali i nacista uopće iz Europe u Južnu Ameriku. Također bi bilo zanimljivo navesti činjenicu da je Pavelić 1946. iz Austrije pobjegao prerušen upravo u katoličkog svećenika te da se nakon toga dvije i pol godine u Rimu skrivao isključivo u prostorijama u vlasništvu Vatikana. Stoga, kada se govori o Crkvi, prešućivati stotine negativnih primjera, a izvlačiti nekoliko pozitivnih, po meni predstavlja čisti revizionizam“, kaže Klasić.

Ne navode se borbe antifašista, odnosno partizana protiv ustaša

Zanimljivo je također vidjeti kako udžbenik NDH predstavlja na pet i pol stranica, a antifašistički pokret na samo dvije i pol. Pritom se nigdje ne tematizira činjenica da su se partizani u svojem oslobodilačkom ratu borili i protiv ustaša, a ne samo protiv njemačkih i talijanskih okupatora.

Također, udžbenik predstavlja ideju da je antifašistički pokret rastao zbog izloženosti “velikom talijanskom teroru”, no zaboravlja spomenuti da je rastao i zbog ustaškog terora.

Klasić smatra da se ovakvim revizionističkim potezom ustaška vojska i NDH nastoje prikazati kao legitimne, hrvatske.

''Prispodobit ću to spomenikom u Bleiburgu na kojem je do nedavno pisalo da je posvećen poginuloj hrvatskoj vojsci. Od 1990-ih godina do danas u Hrvatskoj jača struja povjesničara i političara koji ustaške vojnike nastoje predstaviti kao hrvatsku vojsku jer su bili vojnici NDH. No ako NDH uzimamo kao temelj za nastanak suvremene Hrvatske, onda se priklanjamo strani gubitnika i kršimo hrvatski Ustav. On kaže da je suvremena hrvatska država nastala nasuprot NDH, a ne kao neka njezina sljednica. U tom smislu ustaše ne treba prikazivati kao hrvatsku vojsku. Hrvati su imali svoju vojsku, bila je to Narodnooslobodilačka vojska u kojoj su sudjelovali hrvatski, srpski i svi ostali antifašisti. Oni nisu svi bili komunisti, no svi su se borili protiv fašizma. Govoriti da su se partizani borili protiv Nijemaca i Talijana, a ne naglasiti pritom jasno poziciju ustaša, podsjeća na onaj revizionizam u kojem se govori o Jasenovcu i Holokaustu pa se tvrdi da su većinu Židova Nijemci odveli u Auschwitz - dakle, stvara se dojam da Židovi nisu masovno ubijani u Hrvatskoj u ustaškim logorima. U tom smislu radi se opet o jednoj revizionističkoj tezi koja ustašku vojsku pokušava prikazati kao hrvatsku vojsku, a time i državu koju su oni branili kao normalnu hrvatsku državu, koja je imala svoje probleme i mračne strane, ali je ipak bila legitimna hrvatska država“, tumači Klasić.

Slavljenje kulturnog i medijskog procvata za vrijeme NDH

Govoreći o tom dijelu hrvatske povijesti, udžbenik cijelu jednu stranicu posvećuje opisima kulturnog života i medijima u NDH. Autori navode da su novine bile ideološki obojene, međutim ističu da je bilo i brojnih pozitivnih pomaka, primjerice, da se nastavio rad na Hrvatskoj enciklopediji, da se objavljivao ''velik broj vrijednih književnih ostvarenja'', da su ''unatoč ideološkom ustaškom nadzoru ostvareni veliki uspjesi u izdavaštvu'' i sl. Napominju također da ''posebnu pozornost zaslužuje razvoj radija i filma kojima je prvi put posvećena sustavna briga''. Autori priznaju da su mediji, kultura i film bili u službi širenja ustaške ideologije i cenzurirani, no također višekratno napominju da se rade i brojni projekti koji nisu bili ideološki obojeni. Pritom propuštaju primijetiti da su neke njihove funkcije bile iznimno zlokobne prirode.

Klasić upozorava da su radiostanice u NDH imale gotovo isključivo propagandnu ulogu.

"Broj radioprijemnika po kućanstvima bio je zanemariv. Najveće novine, Hrvatski narod, bile su glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta, što je bilo jasno naznačeno i u njihovom nazivu. Novine koje su izlazile u Sisku i prije rata, odjednom su postale ustaško glasilo. One ni na koji način nisu bile objektivne, naprotiv, bile su pod cenzurom. No što je najgore, te novine su vrvjele oglasima kojima se prokazivalo i pozivalo na protjerivanje Židova, Srba i Roma, u njima se izvještavalo u kojim dijelovima grada oni smiju živjeti, a u kojima ne, u njima se objašnjavalo zašto njih, kao i komuniste treba iskorijeniti i sl. Konačno, treba imati na umu da je sve što se navodi kao napravljeno, izdano i objavljeno, teško moglo biti masovno konzumirano jer je tada nepismenost još bila velika, a dostupnost kulture mala. Konačno, bilo bi zanimljivo usporediti i analizirati jesu li autori istim aršinom mjerili i procvat svega u socijalističkom razdoblju - opismenjavanja, kulturne produkcije, povećanja broja televizora, izdavanja knjiga, novina i svega drugoga. Da ne govorimo o povećanju broja radnih mjesta, izgradnji stanova, bolnica i svega ostaloga“, zaključio je Klasić.

Urednici povijesti su se promijenili

Pokušali smo dobiti neku reakciju izdavača na navedene kritike. No direktorica nakladništva u Alfi, Danijela Novoselić, rekla nam je da ih ne može komentirati jer se uredništvo u međuvremenu promijenilo.

''Stjepan Bekavac više nije urednik za povijest u Alfi, a ja ne mogu komentirati nešto što nije u mojoj ingerenciji'', rekla nam je Novoselić.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara