PREMDA je Miroslav Škoro, kantautor i predsjednički kandidat, na počasno mjesto svog političkog programa utjerivanja domoljublja postavio Vukovar kao grad koji treba posjećivati i čiju je žrtvu nužno uzdići na nivo državnog praznika, čini se da ni sam nije spreman dosegnuti samopostavljene ciljeve.

Škoro je, naime, jučer u intervjuu za RTL na novinarsko pitanje o mogućem proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja zapazio kako „puno ljudi hodočasti u Vukovar taj dan i misli da bi to trebao biti državni praznik i dan kada bi se ljudima omogućilo da odu sa svojih radnih mjesta i da posjete Vukovar“.

Na sljedeće pitanje zašto lani nije bio u Vukovaru, odgovorio je: „Prošle godine nisam mogao. Ja vam radim posao koji radim i nisam mogao.“

Gdje je bio lani na Dan sjećanja? Pjevao s Rozgom, Majom Šuput i Lidijom Bačić...

Novinski arhivi otkrivaju da je Dan sjećanja Škoro lani proveo u Frankfurtu, gdje je na jubilarnoj desetoj Hrvatskoj noći u Fraport Areni skakutao po bini uz Lidiju Bačić, Jelenu Rozgu, Maju Šuput, Matu Bulića, Mladena Grdovića, grupu Vigor, Crvenu jabuku, Mišu Kovača...

Bio je to, kako možemo zapaziti iz objavljenih izvještaja, dernek za pamćenje. E sad, ako je Škoro zaista tako dobro situiran kako se hvali, nejasno je zašto 18. studenoga nije proveo tamo gdje mu se čini da je neophodno biti – naime, u Vukovaru. Nije vrag da je honorar bio tako impresivan? 

Uopće, sama ideja pretvaranja pada Vukovara u praznik izvire iz nekrofilske naravi svakog nacionalizma. Ni Vukovaru nije potrebno egzaltirano naricanje i resantiman, nego normalan život i uspostava vladavine prava. Barem je jasno što mu Škoro nudi.