PRVI predsjednik RH Franjo Tuđman je sudionika u ubojstvu Aleksandre Zec uzeo u osobnu stražu, a drugi predsjednik RH Stipe Mesić ga je pomilovao. A trenutni predsjednik RH Zoran Milanović sad sve skupa relativizira i pita se što još treba učiniti za zagrebačku obitelj Zec. Njihov odnos, nažalost, odlično ilustrira odnos hrvatske države prema sramnom zločinu iz prosinca 1991., koji je zauvijek obilježio Zagreb.

"Obitelj Zec je bila pozvana u vladu, da sam bio premijer, ja bih ih pozvao prve. Dobili su odštetu. Što još treba? Sad vas moram direktno pitati, što još treba?" zapitao se jučer u još jednoj svojoj tiradi pred novinarima aktualni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.

>> Milanović o obitelji Zec: Pozvani su u vladu, dobili su odštetu. Što još treba?

Milanović se obitelji Zec dohvatio tijekom najnovije bujice riječi, u kojoj je nastavio svoju praksu bacanja verbalnih bombi, vrijeđanja i svađanja sa svime i svakim.

"Grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirati?" zapitao se Milanović, istovremeno relativizirajući ubojstvo većeg dijela obitelji Zec i glumeći nekoga tko zapravo time radi na pomirenju.

Milanović nastavlja sramotnu tradiciju hrvatske države

Time Milanović svojim retoričkim fintama i logičkim pogreškama želi skrenuti s merituma teme. Nitko ne tvrdi da je zločin nad obitelji Zec najgori u brojnih zločina počinjenih u ratu, pa je prilično ljudski jadno što Milanović time licitira. Znakovito je i što Milanović, koji jako voli svoje ja, odjednom prebacuje na množinu kada je riječ o upiranju prstom, tako kolektivizirajući krivnju za grozne ratne zločine. Milanović time nehotice otkriva da je iz njegove perspektive naša strana ona na kojoj su bili ubojice, dok je zagrebačka obitelj Zec bila na neprijateljskoj strani, zato što su bili Srbi. Ne pada mu na pamet mogućnost da su Mihajlo i Marija Zec bili građani RH, da su oni bili naša strana, a ne ekipa ubojica i pljačkaša iz pričuvnog sastava MUP-a.

Zanimljivo je i što Milanović smatra da je dovoljno da se Republika Hrvatska oduži preživjelim članovima obitelji Zec za ono što im je učinjeno. To su dvije stvari: 1. Pozvati ih u vladu i 2. Dati im odštetu. A kako je to po njegovom mišljenju već učinjeno, onda bi tu trebao biti kraj priče. Kakve ulice, kakve isprike, kakve komemoracije, kakvi bakrači.

Time Milanović nastavlja dugu tradiciju svojih prethodnika na poziciji predsjednika RH i njihova odnosa prema obitelji Zec, što, nažalost, zbog ubojstva članova ove zagrebačke obitelji 7. prosinca 1991. uključuje i odnos prema počiniteljima i sudionicima tog zločina.

Merčepovci su ubili obitelj Zec

Pripadnici pričuvnog sastava MUP-a Munib Suljić (za kojeg su svjedoci rekli da je ubio 12-godišnju Aleksandru i njenu majku Mariju), Siniša Rimac, Igor Mikola i Nebojša Hodak postali su svojevrsni lakmus-papir za odnos predsjednika Republike Hrvatske prema ubojstvu svojih građana, Mihajla, Marije i Aleksandre Zec. 

Za razliku od obitelji Zec, njihovi ubojice su imali sreće s institucijama Republike Hrvatske, kao i s predsjednicima Republike Hrvatske.

To sada dokazuje i Milanović, koji svojim nepristojnim laprdanjem pokušava skriti ono što je najvažnije u vezi s ubojstvom obitelji Zec: kako su na njega reagirale institucije države i najviši vrh RH. E to je sigurno jedna od najgorih priča iz rata.

Naime, policija je osumnjičene vrlo brzo pronašla i oni su priznali svoj zločin. No, zbog tehničke pogreške njihova su priznanja proglašena nevažećima, a nakon što ih je u pritvoru posjetio njihov zapovjednik Tomislav Merčep, u tom trenutku u MUP-u visokopozicionirani HDZ-ovac, više nisu bili raspoloženi za razgovor. No, postojali su brojni forenzički dokazi, kao i svjedoci. 

Uloga Vladimira Šeksa

Ipak, tadašnje Javno tužiteljstvo (sada DORH) nije inzistiralo na tome da se ovaj slučaj dovede do kraja. Aktivist za ljudska prava Zoran Pusić je svjedočio da je pregledao dokumentaciju DORH-a u slučaju ubojstva obitelji Zec.

"Na toj odluci suda piše crnim flomasterom 'ne se žaliti', DORH iz tog doba, jasno je o čemu se radi. Ja sam imao taj dokument u ruci, tko stoji, ne znam, ali znam da je potpisano s V. Š.", ispričao je Pusić.

>> Šef Antifašističke lige: Na odluci o obitelji Zec piše "Ne se žaliti". Potpis je V.Š.

Državni odvjetnik u to vrijeme bio je Vladimir Šeks. On se kasnije u javnosti branio time da je sve bio splet nesretnih okolnosti.

U svakom slučaju, iako su ubili dvoje civila i jedno dijete, pritom noseći uniforme MUP-a, počinitelji su vrlo brzo pušteni na slobodu, kao da se ništa nije dogodilo. Još gore, neki od njih su nastavili svoje ratne karijere prilično uspješno.

Vojna karijera i pomilovanje Siniše Rimca

Siniša Rimac (rođen 1973. u Borovu Naselju), za kojeg su svjedoci rekli da je upucao Mihajla Zeca, a kasnije povezao oči Aleksandri prije nego što je dobila metak u glavu, završio je kao pripadnik Prvog gardijskog zdruga, elitne postrojbe koja je čuvala predsjednika Franju Tuđmana, postrojbe koja je bila pod njegovom direktnom komandom. Mediji su 1990-ih pisali o tome, Tuđman je sigurno znao tko je Siniša Rimac i što je učinio, ali mu to nije smetalo, držao ga je uz sebe. Rimac je dogurao i do čina bojnika.

Tek je 2005. osuđen za jedno drugo ubojstvo, ono Aleksandra Saše Antića.

Tada Rimcu u pomoć pomaže drugi predsjednik RH Stipe Mesić, koji donosi odluku o njegovom pomilovanju prije kraja odsluženja kazne. 

Mesić je na kraju svojeg drugog mandata 2010., u svojoj posljednjoj "rundi" pomilovanja, smanjio zatvorsku kaznu pripadniku rezervnog sastava hrvatske policije, tada 36-godišnjem Siniši Rimcu, koji je osuđen na osam godina zbog ubojstva srpskih civila u Pakračkoj Poljani 1991. godine.

Rimac je tako odslužio mnogo manje od presuđenih osam godina za ubojstvo Aleksandra Saše Antića, dok se za sudjelovanje u ubojstvu obitelji Zec posve izvukao. 

Jedina simbolička kazna je bila da mu je predsjednik Ivo Josipović oduzeo odlikovanja i čin, što je i jedini konkretni institucionalni čin u kojem RH nije išla na ruku ubojicama Aleksandre Zec.

Što još RH treba učiniti za obitelj Zec?

Prema svojim građanima, prema obitelji Zec, RH nije bila tako susretljiva. Dapače, posve ih je iznevjerila kao pravna država. Prvo ih nije uspjela zaštititi od upada lopova i ubojica u njihov dom, dapače oni su nosili uniforme pričuvnog sastava MUP-a. Onda ih nije uspjela zaštititi od ubojstva. Onda nije primjereno kaznila njihove ubojice, već ih je oslobodila i nastavila podržavati. Uostalom, preživjela djeca iz obitelji Zec - Dušan i Gordana - morala su se odseliti baki u Banja Luku, pa se može reći i da su indirektno etnički očišćeni iz Hrvatske.

Preživjelim članovima obitelji Zec je RH, nakon medijskog pritiska, isplatila jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 1.5 milijuna kuna 2004. godine. Nije to bila odšteta, kako je jučer rekao Milanović, jer RH ni tada nije priznala da je nešto pogrešno učinila kao država. A učinila je mnogo toga pogrešnog kada je riječ o ubojstvu obitelji Zec, ne samo ponižavajući žrtve već i nagrađujući počinitelje.

Dakle, RH treba učiniti još dosta toga ako želi da u ovoj mučnoj priči konačno dođemo do pravde za Mihajla, Mariju i Aleksandru Zec. Priznati krivicu, ispričati se, isplatiti pravu odštetu itd.

Milanović je gradio karijeru u državnom aparatu koji je zaštitio ubojice Aleksandre Zec

Ipak, nije iznenađujuće zašto netko poput Milanovića to ne razumije.

Naime, neovisne su novine objavile prilično brzo što se dogodilo s obitelji Zec i tko je za to odgovoran. Milanović je tada bio ili ambiciozni student prava ili svježe zaposleni činovnik Ministarstva vanjskih poslova. Teško je povjerovati da Milanović u prvoj polovici 1990-ih nikad nije čuo za to svirepo ubojstvo i za svinjariju s odustajanjem od kaznenom progona u režiji vladajućih. To mu nije smetalo da se prijavi za rad u istom režimu i da pažljivo gradi svoju diplomatsku karijeru.

I tada mu nije bilo stalo do Aleksandre Zec, i tada mu je ona bila sporedna, zapravo posve irelevantna u odnosu na vlastitu stražnjicu. To se u 30 godina nije promijenilo, kao ni odnos hrvatske države prema svojim kardinalnim greškama iz 1990-ih. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala