*INDEX je pokrenuo seriju velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. 

Ostale reportaže pogledajte ovdje.

NIJE bilo rata na ovim prostorima a da Slunj i Slunjani nisu bili upetljani u njega. 

Tamo još u 16. stoljeću mlatili su se protiv Turaka. Nekih dvjesto-tristo godina kasnije, Slunj je predstavljao najistočniji granični dio Napoleonova carstva. Bio je utvrda, kapetanija, pukovnija. Kroz svoju višestoljetnu povijest nekoliko puta je rušen, pustošen i uništavan.

Slunjani su regrutirani u Prvom svjetskom ratu. Ubijalo se tamo u Drugom svjetskom ratu. Okupiran je i razoren u Domovinskom ratu. Nije bilo rata na ovim prostorima, a da Slunj na neki način nije bio upetljan u njega.

Odlučili smo posjetiti ovaj prgavi gradić, otprilike na pola puta između Karlovca i Plitvičkih jezera.

Slunjski ratnici:

Nervozni i mrzovoljni gradonačelnik

Dogovorili smo sastanak s gradonačelnikom Jurom Katićem. Mrzovoljni glas u slušalici je slušao dok smo mu objašnjavali koncept serijala. Nije se činio oduševljen idejom. Doduše, većina gradonačelnika u početku nije oduševljena. Spominjanje Indexa, Domovinskog rata i propitivanja vlasti u istoj rečenici vjerojatno zvuči kao zvonce na uzbunu svakom HDZ-ovcu koji drži do sebe. 

Nakon kraćeg nagovaranja, Katić je nevoljko pristao na sastanak. Tjedan dana kasnije, parkirali smo iza zgrade gradske uprave, a iza vrata na kojima je pisalo "Gradonačelnik", dočekao nas je sa svojim zamjenikom, Ivanom Požegom. 

Vidno nervozni i rezervirani, sjedili su kao punjene ptice za širokim drvenim stolom. Pred njima su ležali uredno posloženi rokovnici i planeri. Sa zida nas je gledao Tuđman u uniformi. Tajnica je na brzinu zavirila unutra i ponudila kavu. Odmjeravali smo se preko stola i još jednom prelazili preko koncepta Nevidljive Hrvatske. Još uvijek su bili nepovjerljivi i suzdržani. Teško je razgovarati s nekim tko u startu ima ovakav obrambeni gard.

Upaljena je kamera, mikrofon im je gurnut pod nos. Gradonačelnik je govorio o statistikama, projektima i financijama. Zamjenik je šutio. Dozlaboga dosadno izlaganje odugovlačilo se minutama. Pričao nam je o izdvajanjima za vrtiće, za socijalnu skrb, za poticanje gospodarskog razvoja i turizma. Gradonačelnik je jednolično izbacivao podatke, Tuđman na zidu i zamjenik za stolom su šutjeli, a kamera je snimala.

Hajdukovac i dinamovac

Nije imalo smisla. Istražujući Slunj, doznali smo puno toga o ratobornoj prošlosti ovog grada. I sam gradonačelnik dio je ratne povijesti. Od 1991. je uključen u obranu grada, vršio je dužnost časnika Hrvatske vojske i neko vrijeme bio zarobljen u logoru. I njegov zamjenik aktivno je sudjelovao u ratu. Jedan je od osnivača postrojbe koja je ušla u Slunj u Oluji. Od ljudi s ovakvom prošlošću nismo htjeli suhoparno, nabubano predavanje.

Prekinuli smo snimanje na trenutak i neslužbeno popričali. Nakon nekoliko minuta, nasmijani zamjenik me pita za koga navijam. Pokazuje nam zastavicu Dinama na gradonačelnikovom stolu.

"To sam mu ja kupio, iako navijam za Hajduk. Mi ovdje poštujemo i takve stvari", smije se Požega, dok gradonačelnik dinamovac likuje iza njega.

Najveći problem grada

Vidno opušteniji, HDZ-ovski dvojac razgovara s nama. Obojica se ravnomjerno uključuju i otkrivaju nam situaciju u Slunju. Katić nam priča kako se, na žalost, nalaze na ovom prostoru. Treći put u sto godina, grad je stradalnik u tri rata. Teško je počinjati iznova. Požega, neprepoznatljivo življi nego maloprije, priča kako su se vratili u Slunj i osnovali novu, veću postrojbu. Skupili su se iz Karlovca i Zagreba i onda, pod okriljem Oluje, ušli u svoj grad.

Pitamo ih u čemu je problem sada, 23 godine nakon kraja rata.

Nezaposlenost, odgovaraju obojica.

Hoćemo li naći posao u Slunju?

Postavljamo im hipotetsku situaciju:

"Imam 23 godine, završio sam fakultet, oženjen sam, a supruga je trudna. Ako se odlučim doseliti u Slunj, hoću li naći posao?"

"Jako teško. Trenutno ne vidim slobodnih radnih mjesta", otvoreno odgovara gradonačelnik.

Kad je spomenuo slobodna radna mjesta, podsjetili smo ih na situaciju o kojoj su pisali mediji, među njima i Index. Prošle godine preminuo je ravnatelj Knjižnice i čitaonice Slunj. Grad je morao odabrati vršitelja njegove dužnosti dok ne nađu adekvatnu zamjenu, a imenovan je, ni manje ni više, nego zamjenik gradonačelnika Ivan Požega, po struci vodoinstalater. 

Objašnjavaju nam kako nisu imali izbora. Preminuo je dotadašnji ravnatelj, a Požega, koji je godinama bio ravnateljev tajnik, u međuvremenu se doškolovao i prihvatio posao. Tvrde kako su tada raspisivali natječaje, ali nitko ih nije uspio zadovoljiti. Ipak, sad su našli adekvatnu zamjenu.

Turizam je ključ

U redu, ako Slunj trenutno ne može ponuditi radna mjesta, što onda može ponuditi? 

Turizam, obojica odgovaraju. U turizmu je ključ napretka grada i cijelog kraja.

Nakon rukovanja s opuštenim HDZ-ovcima, izašli smo na slunjsku ulicu. Teško je bilo povezati burnu ratnu povijest ovog grada s konceptom turizma. Zanimalo nas je kako su ratoborni stanovnici zamijenili mačeve i puške s konobarskim tacnama i profilima na Bookingu.

Tko kaže da se ne može naći posao u Slunju?

Grad nije izgledao dobro, kao što nijedan grad pogođen ratom ne izgleda dobro. Još ima vidljivih tragova razaranja, još ima napuklih cesta, još ima urušenih kuća. Ali, na naše iznenađenje, Slunj je izgledao puno bolje nego što smo očekivali. U svakom slučaju, bolje od Obrovca ili Gračaca. 

Dado i njegova Gajba

U neposrednoj blizini gradske uprave nalazi se pub Gajba. Njega vodi Dalibor Močilac, simpatični bajker. 

"Dado", predstavlja se kratko uz osmijeh. 

Trljajući dlanove u karakterističnoj ugostiteljskoj gesti, pita nas što ćemo popiti. Ima preko 70 vrsta piva, naglašava. Odmahujemo rukom, prerano nam je za pivo. S nama se očito ne slažu postariji gosti za jednim stolom koji marljivo truse pjenušave krigle. Zavaljeni na barske stolice u udobnom pubu, zajebavaju Dadu koji se vrpolji dok mu snimateljica namješta mikrofon. 

"Hoćete li i nas snimiti?" brundaju iza polupraznih krigli. 

Poskok iz Slunja

Dado nam priča o svom pubu. Priča o svirkama koje organizira, kaže kako se ovdje može čuti sve osim cajke. Priča nam i o birokraciji koja ga izjeda. Od osam sati posla, četiri mu prođu na rješavanje papira. Pa gdje je onda inspekcija. Pa slanje statistika. Pa još dok namiri plaće trojice zaposlenih. Pa trči po potvrde, po pečate, po ovo, po ono. Užas, maše iznervirano glavom slunjski ugostitelj. 

Ponešto optimističnije priča o svom motoklubu. Hvali se kako su motorijade Poskoka jedne od poznatijih i posjećenijih u Hrvatskoj. Za vrijeme njihova defilea grad bude pun, ponosno naglašava bajker i dodaje kako su ih građani odlično prihvatili.

Vodi nas u obilazak prostorija svog kluba. Pokazuje nam brojne zahvalnice na zidu prostora bivše slunjske vojarne. 

Svjetski prvaci iz stare barake

Oguljena, derutna hrpa baraka stare vojarne, osim motokluba, također skriva dvoranu kickbox kluba Tigar.

Na ovom mjestu utrenirana je svjetska kadetska prvakinja. U rujnu ove godine, 12-godišnja Ela Magdić pregazila je konkurenciju u Italiji i odnijela šampionski pehar kući, na policu skromne dvorane.

Tu smo se sastali s Milenkom Bosancem, vlasnikom i trenerom kickbox kluba Tigar. Ni on se u početku nije činio pretjerano oduševljen sastankom s novinarima. Kasnije ćemo mu dati priliku da nam naplati gnjavažu pred kamerama.

Ratoborni geni, volja i trud

Što je potrebno za stvaranje prvaka, pitamo ga. 

"Jednostavno. Ratoborni geni, volja i trud", otkriva trener. I on podsjeća kako su "valjda svi ratovi zahvatili ovaj kraj".

Navlačimo rukavice, a Milenko nam daje kratku poduku iz kickboxa. Dok šamaramo Boba, kako nazivaju lutku za vježbu, teško je zamisliti kako ovaj smireni čovjek ovdje trenira buduće prvake svijeta.

Prostorija je jednostavno opremljena. Osim jadnog Boba, tu su tri vreće za udaranje, polica s rukavicama i fokuserima, ogledalo te zastava s grbom kluba. Parketni pod je obložen spužvom, a zidove nagriza vlaga. 

Dado je isto tu, nije mogao odoljeti da ne zaviri. Dovikuje kako pola grada trenira ovdje. Tu se ispucavaju, bolje da su ovdje nego na ulici. 

Meč stoljeća

Izazvao sam Milenka na borbu. Dok su se snimateljica i Dado zlobno smijuljili, stao sam preko puta čovjeka koji usred barake stvara svjetske prvake u borilačkom sportu. Rukavicama sam pokuša zakriti lice koliko sam mogao, a Milenko me umirivao. Neće biti nikakvog jačeg kontakta, govorio je. Neće biti nikakvih ozljeda, govorio je. Nitko neće nikoga udariti, govorio je. 

I zbilja, u početku je bilo tako. Dodirivali smo se rukavicama, a ja sam pokušavao prizvati u sjećanje sve što mi je maloprije ispričao. O gardu, o direktu, o poluspuštenom stavu. Skakutao sam oko njega i pokušavao što vjernije pokazati što sam naučio. Ubrzo mi je dosadila demonstracija sportske korektnosti pa sam ga izrazito nekorektno udario šakom u trbuh.

Nakon toga je uslijedio meč stoljeća. Dok sam mlatarao rukama kao vjetrenjača, pokušavajući se obraniti od kiše udaraca, čovjek stariji barem petnaest godina od mene me klepao kao mulca na igralištu. 

Uskoro je Milenku dojadilo pa mi je odvalio krasnu ćušku po sljepoočici. Tijelo mi je otišlo u jednom, glava u drugom, a ponos u trećem smjeru. Precizan kroše označio je kraj moje sportske karijere.

Kad se snimateljica napokon prestala smijati, pozdravili smo se s trenerom i zaželjeli mu sreću na daljnjim natjecanjima. 

Shire na steroidima

Uvjerili smo se u borbenost Slunja. Sad nas je zanimalo kako su uspjeli ukomponirati turizam u cijelu priču.

Nedaleko od centra grada, nalazi se mjestašce Rastoke. Zovu ga još malim Plitvicama. Da je Tolkien živio na ovim prostorima, dio radnje Gospodara Prstenova bi se odvijao ovdje. 

Rijeka Slunjčica se preko sedrenih stijena probija i prelijeva u Koranu, a u svojemu toku stvara slapove, brzace i jezerca. Pitoreskne kućice, mlinice i restorani izgledaju kao da ih je netko šakom bacio niz kanjon kojim se probija zapjenjena voda. 

Nevjerojatno mjesto, izgleda kao Shire na steroidima.

"Tu će uvijek biti dom"

Tu, na jednom mostiću iznad slapova, sastali smo se s Draganom Smrzlićem i njegovom pomoćnicom. Mršavi, brbljavi mladić grabi nam u susret širokim koracima i pruža ruku s dva metra udaljenosti. On je direktor slunjske turističke zajednice. Nedavno je dobio dijete i tvrdi da voli svoj grad. Nekoliko puta nam je to ponovio. To mu je dom i uvijek će mu biti dom, kaže nam.

Dok Dragan govori, radnici pjeskare drugi most iza nas. Prašina leti na sve strane. Čuju se sočne psovke bauštelaca, nimalo u skladu s harmoničnom prirodom oko nas.

Smrzlić nam uvježbanom brzorečicom priča o Slunjčici, Rastokama, slapovima i zelenilu. Nabraja što sve Slunj nudi, od restorana do izleta. Prodaje nam turističku ponudu grada kao što netko prodaje auto. Uvjerljiv je. 

"Situacija se promijenila"

Prije nekog vremena dao je ostavku u turističkoj zajednici. Kaže kako mu je prekipjelo. 

Što je radio za to vrijeme? Konobario je kod Dade, tamo u Gajbi. 

Sad se vratio jer se situacija promijenila, kaže.

Naslonjen na ogradu, nadglasava šum slapova i viče u mikrofon kako je motiviran i kako ima razloga biti motiviran jer grad ima toliko toga za ponuditi. 

Slunjski turistički centar

Odlučujemo provjeriti njegove riječi. Napuštamo nabildani Shire i vozimo nekoliko kilometara izvan grada, prema turističkom centru Mirjana Rastoke. Veliko zdanje funkcionira istovremeno kao hotel, restoran i turistička agencija. Cijeli kompleks vodi obitelj Flanjak. 

Dočekuje nas mlađi sin, Filip Flanjak. Momak ima 22 godine i vodi cijeli marketinški dio posla. Kad smo sjeli u restoran postalo je jasno i zašto. Nasmijan, ugodno flegmatičan i pristojan ponudio nam je mjesto za stolom. Utegnut u kravatu i bijelu košulju, predstavio nam je centar koji nosi ime njegove majke.

Počeli su od jednog manjeg smještajnog prostora, sad imaju šaku zgrada spojenu u unosnu lepezu poslova. Grade još jedan objekt, dobro im ide, bit će uskoro gotov. 

Nedostatak konkurencije

Filip se školovao u Austriji, sad studira u Zagrebu. Vratio se raditi u Slunj jer, kako kaže, tu je svoj na svome. Dobar mu je osjećaj uložiti u nešto što ostaje, kaže mladić u kravati. Smeta mu jedino što nema prave konkurencije. Želi još poduzetnika s kojima se može natjecati. 

"Više smještajnih objekata znači i više gostiju za nas. Osim hotela, imamo turističku agenciju, imamo restoran, imamo što ponuditi. Ovako moramo odvraćati autobuse koji nam dolaze", rezonira Filip.

A što obitelj Flanjak može ponuditi? Osim restorana i hotela, u sklopu turističke agencije nude kajak safarije, rafting, izlete biciklima i quadovima te razgledavanje Rastoka i Plitvičkih jezera uz pratnju vodiča.

Vožnja quadovima

Nagovorili smo Filipa da nam ustupi dva quada i da nas povede u obilazak. U roku od nekoliko minuta, pojavio se bez košulje i kravate, ležerno odjeven i spreman na avanturu. Sjeli smo na četverokotače, nabili kacige na glave i dodali gas. Pratili smo Filipa kroz asfalt, šumu, blato i makadam. Odveo nas je negdje gore iznad Slunja, odakle je pucao pogled na kanjon kojim se kotrljala rijeka koja će se kasnije survati niz tolkienovske slapove.

Psihodelični velečasni

Dok su nam koljena još vibrirala od trzanja quadovog motora među nogama, odglavinjali smo natrag u grad. Frizura slijepljenih od kaciga, pratili smo upute na mobitelu do slunjske crkve.

Tamo, u stanu pored zvonika, živi velečasni Mile Pecić.

Nevjerojatna osoba, taj 77-godišnji svećenik. U ovom omalenom, sijedom starčiću ima više energije nego u ljudima dvostruko, pa i trostruko mlađima od njega. 

Možda ste i čuli za njega. On je onaj stari velečasni koji redovito pohodi festival psihodelije koji se održava u okolici Slunja. Već su mediji pisali o njemu. 

Momento Demento

Svakog ljeta tu se održava Momento Demento, festival krcat živopisnim likovima koji usred šume, na obali rijeke, ponekad goli kao od majke rođeni, uživaju u glazbi, slobodi i, ponekad, drogama. Pecić ih posjećuje. Čovjek želi biti upoznat sa zbivanjima u svojoj župi, a polugola ekipa s dreadlocksima oduševljeno dočekuje nasmijanog svećenika koji bi im mogao biti djed. Da nije u celibatu, jasno. 

Javili smo mu se jer nas je zabavljala slika proćelavog velečasnog na festivalu psihodelije usred šume. 

Starac koji je spasio pet autobusa djece

Na naš nagovor, ljubazni svećenik nas je uveo u crkvu. Sjeli smo u prvi red i postavili mu prvo, uvodno pitanje o ratu. Čuli smo već neke neodređene priče o njegovoj ulozi na ovim prostorima devedesetih pa smo ga zamolili da nam ukratko prepriča taj period života. 

Čovjek je sljedećih 10 minuta pričao, mi smo ga slušali, a njegov starački, smireni glas odjekivao je praznom crkvom.

Ovaj krhki starčić izvukao je pet autobusa djece s majkama iz opkoljenog Slunja. Žive i neozlijeđene ih je dopremio na sigurno. Pregovarao je s neprijateljskom JNA koja je nekoliko dana prije ušla tenkovima u Slunj. Granate su danima padale na njegov kraj. Pokopao je troje djece tih dana, sjeća se pogreba. Uspio je isposlovati siguran prolazak djeci i majkama do Karlovca. Spasio ih je.

Krvava vrata ćelije

Kad je pokušao spasiti preživjele iz svog rodnog sela Vaganca, koje je bilo sravnjeno u bombardiranju, imao je manje sreće. Zarobili su ga, zajedno s još nekoliko drugih svećenika i časnih sestara. 

Priča nam kako su ih knindže tukli čitavu noć. Sjeća se krvavih vrata ćelije. Nevjerojatna mu je bila nada da će dočekati sljedeći dan. 

"Dok su u čoporu, oni izvikuju ružne parole. Kad su sami, to su jadna ljudska bića. Ne osuđujem te ljude. Nek naša patnja bude njima na spasenje, nek Bog računa to za njih, neka budu spašeni", priča čovjek iskričavih očiju.

Trepne, nasmije se i pogleda nas. Prebacuje priču na Momento Demento, dok mi još pokušavamo registrirati razmjere užasa koji nam je pomireni svećenik maloprije ispovjedio.

Pogledajte ispovijest svećenika:

Graditelj novog identiteta

Priča nam kako voli posjetitelje festivala. Hvali njihovu miroljubivost, toleranciju i dobroćudnost. Nije kritičan, simpatična mu je zbunjenost zbog katoličkog svećenika usred tog nereda. Simpatična mu je i njihova neobična glazba. Podupire Momento Demento i sve novo što on donosi u njegov neobični grad.

Prije 27 godina zakopavao je matične knjige u zemlju oko crkve kako bi sačuvao identitet svojih sugrađana, a danas ovaj starac sudjeluje u izgradnji novog identiteta grada.

"Mi moramo s njima surađivati", sa smiješkom utvrđuje velečasni Pecić.

Ima li kakvih planova za budućnost, pitamo ga.

"Volio bih otići u misiju. Kongo. Kongo mi zvuči dobro, puno sam čitao o toj zemlji, ima puno potrebitih. Mislim da još imam snage. Da, Kongo zvuči dobro", spremno odgovara ovaj sjajni, sjajni 77-godišnjak.

Neobičan, prgav, ratoboran grad

Izlazimo iz crkve na ispucanu slunjsku ulicu. Grad nas zbunjuje. Neobičan je. Toliko rata, toliko odvratnog, gorkog nasilja i smrti sručilo se na ovu utvrdu okruženu slapovima. Svejedno, trude se napraviti nešto novo. Nešto nevezano uz rat koji ih stoljećima obilježava. Poštuju prošlost, ali odguruju stereotip.

Ne ide im dobro, još je cijela turistička priča u povojima, na šepavim, improviziranim nogama. Glavinjaju u planovima, koprcaju se u nedostatku kadra. Nezaposlenost je još visoka. Standard nije kakav bi trebao biti.

Ali, ne daju se. 

Prgavi, ratoborni Slunj ima neku nejasnu viziju svoje budućnosti i glavom se zalijeće prema naprijed. Možda će završiti u zidu, ali svejedno će se zaletjeti.

"Snimaj, snimaj sve"

Nekoliko minuta nakon izlaska iz crkve, dok smo još zbrajali dojmove nakon susreta s velečasnim Pecićem, nasuprot nas je prošao mladić na konju. Mrtav hladan, momak od možda 20 godina, mirno je prokaskao pločnikom usred grada. Zbunjeno smo se pogledali i pretrčali cestu. 

"Snimaj, snimaj sve", dovikivao sam u trku snimateljici koja je pokušavala iščupati opremu iz torbe.

Zamahali smo rukama prema mladiću na vrancu i gurnuli mu mikrofon u prsa. Pitamo ga tko je on, čime se bavi i što, dovraga, radi na konju usred grada.

"Zovem se Nebojša, imam 18 godina i ovo mi je prvi put da sam izjahao u grad", odvrati jednostavno momak.

"Ovo je Laki", predstavlja nam konja.

Jedva susprežući oduševljenje, pitamo ga čime se inače bavi i što je po struci. 

"Pilam drva u šumi, a završio sam osnovnu školu", odgovara Nebojša. 

Konj poslušno stoji nasred ulice, nekoliko metara od terase nekog kafića. Prolaznici vade mobitele i fotografiraju. 

Posao za Nebojšu i Lakija

Odjednom, iz kafića istrčava Dragan Smrzlić, direktor turističke zajednice koji nam je prije par sati tamo na Rastokama hvalio grad. Trči zapjenjeno prema Nebojši i njegovu konju. Nešto se dogovaraju, uspijevamo uhvatiti fragmente razgovora. 

Dogovaraju posao.

Dragan pita Nebojšu je li konj miran. Nebojša ne mora ni odgovarati, poslušni Laki stoji tu kao ukipljen. 

Da li se jahati, pita dalje direktor turističke zajednice. Nebojša potvrdno kima.

Pružaju ruke jedan drugome. Laki ne mrda. Dragan se vraća u kafić, nešto tipka u mobitel. Pitamo Nebojšu jesu dogovorili što. Nebojša sretno kima glavom.

Spremamo se spakirati opremu, a momak nas odjednom zapita želimo li vidjeti kako stoji na konju.

Nismo uspjeli ni razmisliti što traži od nas, a Nebojša je već stajao na Lakijevim leđima. Konj nije mrdao. Prolaznici su i dalje fotografirali.

Budućnost bez plana, ali i bez izbora

Nakon pola sata, odlazili smo iz Slunja. Mrak se već počeo hvatati tamo gore iznad mostova. Čekajući na zeleno svjetlo na semaforu, razmišljali smo o ovom neobičnom i pomalo čudnom gradu. Iz divlje, okrutne povijesti pokušavaju sastaviti neku novu, uslužnu i turističku budućnost. Rade to napamet, impulzivno, bez precizno ucrtanog plana. Nemaju doduše nekog drugog izbora. 

U retrovizoru se nazire zvonik crkve kraj koje živi 77-godišnji svećenik koji je prije gotovo trideset godina od noža spašavao autobuse djece, a koji danas hodočasti po festivalima. On ima planove za budućnost, koliko god ona nevjerojatna bila. Zašto ih onda ne bi imao i Slunj?

Svjetlo na semaforu se mijenja i mi polako krećemo dalje. 

Prolazimo pored Nebojše koji stoji na Lakiju dok ga fotografira nova skupina znatiželjnih prolaznika.

Ponekad je dovoljno samo dojahati u grad.