HRVATSKU je obišla vijest o Splićanki koju su tjerali s plaže u Drveniku Velom. Incident se dogodio u srijedu, a u njemu su sudjelovali muškarac koji je uzurpirao pomorsko dobro i svojatao plažu, njegove gošće iz Češke te, s druge strane, kupačice koje su se na plaži pokušale kupati.

Jedna od tih kupačica, splitska spisateljica i novinarka Tonka Alujević, sve je snimila. Iz snimke smo mogli vidjeti kako je muškarac putem videopoziva preko mobitela koji je držala jedna od Čehinja uz prijetnje tjerao kupačice s plaže.

"Ajde, stavite me u medije. Ajde, stavite me! Ali prvo odite u katastar pa pogledajte da je to moja plaža privatna. Jedna crta nema pomorskog dobra. Makni mi se s plaže, je*at ću ti majku! Stavi me u medije! Hajde, stavi me u medije! Je*o ti Bog mater! Stavi me u medije, je*o ti pas majku u pi*ku!" vikao je muškarac.

Sve je ovo aktualiziralo pitanje tko sve ima pravo koristiti pomorsko dobro i tko vas smije tjerati s plaže. Odgovore na ta i druga druga pitanja donosi stručnjak za pomorsko dobro, naš kolumnist dr.sc. Gorano Vojković, inače autor knjige "Pomorsko dobro i koncesije". Njegovu analizu ove problematike donosimo u nastavku teksta. 

Analiza Gorana Vojkovića: Morska obala nije u vlasništvu države, nije ničije vlasništvo

Davno je to bilo, Hrvati još nisu došli u ove prostore, kada je Justinijan I. Veliki, car Istočnog Rimskog Carstva naložio da se popiše cjelokupno Rimsko pravo. U jednoj od knjiga koje su zajedno nazvane Corpus Iuris Civilis, pisanih između 528. i 534. godine, pisalo je i sljedeće: „Po prirodnom pravu pripadaju svim (ljudima) ove stvari: zrak i tekuća voda te more, pa stoga i morska obala: nikome, naime nije zabranjeno stupiti na morsku obalu, razumljivo, ako ne dira u kuće, spomenike i građevine koje ne potpadaju pod načela općeg prava.” To vam je u osnovi cijela priča koju oko morske obale trebate znati.

U međuvremenu smo naravno podjelu dodatno posložili, pravni odnosi su danas ipak bitno složeniji nego prije 1500 ili 2000 godina, no što se morske obale tiče koju danas suvremeno zovemo pomorskim dobrom, stvari su ostale u osnovi iste. Zrak, more, vode, morsko dno ali i morska obala spadaju u nešto što zovemo opća dobra. To znači da uopće nemaju titulara vlasništva, oni su na uporabi svih, a o njima vodi brigu i njima upravlja Republika Hrvatska, ako nije što drugačije određeno. 

Dakle, morska obala nije niti u vlasništvu države, kao što je primjerice javna cesta koja je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. Morska obala je izvan vlasničkog režima i slobodno je možete koristiti u uobičajene svrhe. Kupanje, sunčanje, plivanje, ribarenje s obale, što već želite.

Granica pomorskog dobra

Koliko je pomorsko dobro? Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama kaže „najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda“, ali može biti i šire, primjerice ako dio kopna po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora. Iznimno može biti i uže – primjerice ako su potporni zidovi ili javna cesta blizu moru. Koliko je točno pomorsko dobro posebno se određuje, ali ovo su opća pravila.

Dakle, morska obala je slobodna za korištenje – u onom dijelu dokle dopiru najviši valovi, odnosno gdje je plaža, no općenito šest metara. Možete tu doći i koristiti je za svoje potrebe, kupanje, sunčanje, šetnja. Zemljište iza može biti naravno privatno, ali obala ne.
Kako se ograničava uporaba pomorskog dobra?

Unatoč općem pravilu na neke dijelove obale ipak ne možete ući. Možete ući i šetati se marinom samo do 22 sata. U kakvu brodogradilišnu luku ne možete ući uopće. To su dijelovi pomorskog dobra na koje je država nekome dala koncesiju. Koncesija može ograničiti ili isključiti opću uporabu. Ograničiti primjerice kretanje marinom samo na neke sate ili potpuno isključiti mogućnost da priđete nekom dijelu pomorskog dobra. Recimo, teretnoj luci.

Što s koncesijama?

Sada se naravno postavlja pitanje – može li netko imati koncesiju na plažu i tu plažu imati u isključivu uporabu svog kampa ili hotela (ili naplaćivati ulaz). U načelu može. No, takva koncesija se mora nalaziti u javnom registru  - dostupan je na http://servisi.fina.hr/regkonc/index.do (ili proguglajte "registar koncesija“). No, takvih koncesija je za plaže u Hrvatskoj vrlo malo. Potpuno isključivanje opće uporabe košta prilično i većina čak i razvikanijih hotela je zaključila kako ipak neće tražiti koncesije – radije će pustiti sve zainteresirane pa zaraditi na drugi način, ponudom pića ili dodatnih sadržaja.

U svakom slučaju, ako netko tvrdi da ima koncesiju i da može isključivo koristiti neki dio obale – za to treba imati dokaz, posebno rješenje i taj dokaz uredno možete mobitelom provjeriti u registru. Ponavljamo, vrlo ih je malo, čak su i plaže ispred hotela s pet zvjezdica obično javne plaže.

Smijem li donijeti svoj suncobran?

No, što je s ležaljkama, kioscima, sandolinama i sličnim što nalazimo po našim plažama – za njih se izdaju koncesijska odobrenja. Koncesijsko odobrenje je općenito nespretan izraz jer u pitanju nisu koncesije. Za koncesijsko odobrenje je bitno da ne isključuje niti ograničava opću uporabu pomorskog dobra (zato naknade za njega i jesu bitno manje). 

Onaj tko ima koncesijsko odobrenje za stavljanje ležaljki – nema se što buniti ako ne želite ležaljku ili želite donijeto svoju privatnu, a onaj tko ima koncesijsko odobrenje za kakav kiosk za prodaju pića nema se što buniti ako na tu plažu donesete svoje piće. Dok oni koji imaju koncesiju mogu ograničiti vaš pristup ili ponašanje na dijelu mora gdje postoji koncesija, primjerice noćnu šetnju marinom ili pristup dok rade prekrcaj robe, onaj tko ima koncesijsko odobrenje može nuditi svoju uslugu, ali se nema što buniti ako tu uslugu ne želite. Ne smije primjerice svojim ležaljkama ni zauzeti cijelu plažu kako bi vas natjerao da platite korištenje.

Uživajte u Jadranu – vaš je!

Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim. Tu spadaju: morska obala, morske luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, a u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Na njemu nema prava vlasništva, dakle ni država nije vlasnik, već tim dobrom samo upravlja.

Svatko ima pravo služiti se pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni, to se zove opća uporaba. Za sve ostalo – posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje daje se koncesija, koja može djelomično ili u cjelini ograničiti opću uporabu, ali uredno treba za to postojati rješenje i biti navedena u javnom registru. Općenito, takvih koncesija za ono što najviše zanima čitatelje, plaže, je vrlo malo.
Sve ove manje djelatnosti na obali i plažama: kiosci, prikolice, mali objekti s terasom, suncobrani, ležaljke i slično daju se temeljem koncesijskog odobrenja koje ne smije ograničavati opću uporabu, dakle ako su na plaži nismo obvezni koristiti njihove usluge.

Ukratko, uživajte u jadranskoj obali – uza neke vrlo male izuzetke isključivih koncesija, cijela obala uključivo i obale otoka je slobodna za vaše korištenje i uživanje i nitko se nema što ljutiti, a kamoli vam prigovarati ako ste se došli kupati gdje oni misle da je „njihova“ plaža. Ako je netko neugodan – nemojte se uopće raspravljati, već pozovite nadležne službe.