Foto: UKC Tuzla

NEMATE pojma tko je Dijana Milić? Neki će reći da više nije ni bitno, ali ovo je priča o kojoj se ne smije šutjeti. Ona se priča vrištanjem. Zbog svih nas.

Napisali su da je umrla u 44.godini života. Ako ćemo pošteno, ubijena je. Dijana Milić u našim svjetovima ostat će upamćena kao osoba koju je samljeo i ispljunuo sustav protiv kojeg se borila. Bila je tuzlanska tužiteljica, najpoznatija po famoznom slučaju i istrazi koju je vodila protiv profesora sarajevskog Pravnog fakulteta osumnjičenih da su imali seksualne odnose sa svojim studenticama. U tijeku čitave mučne istrage bila je Pale sam na svijetu, nesalomljiva i nepotkupljena jedinka koja je hrabro jurišala da sačuva obraz ostatcima časnog pravosuđa u ovoj zemlji bez obraza, časti i ikakvih prava uopće.

U takvim zemljama, također je sasvim logično da jedan takav tužitelj kroz par mjeseci postane glavni optuženik u suludom kafkijanskom procesu. Na konto njenog "kopanja" po svetim spermatozoidnim akademskim gaćama, uslijedila idiotska protuoptužnica u kojoj se Dijanu Milić tereti, na temelju iskaza profesionalne lake djevojke – plaćenog pijuna u ovoj priči, za iznuđivanje iskaza i pokušaj spolnog odnosa sa istom. U tom trenutku počinje kazneni, moralni i javni progon ove žene u kojeg se uključuju svi, od glavnog federalnog tužitelja Zdravka Kneževića, preko lešinarskih medija do kolega tužiteljice koji su sa njenim životom i karijerom krenuli ogavno "meziti" kao sa najboljim pršutom iz hladnog podruma. Istraga protiv tužiteljice okončana je u rekordnom roku, za nepuna dva mjeseca, kao da se radi o najuređenijoj svemirskoj pravnoj državi, a ne o nakaradi zvana Bosna i Hercegovina gdje se za ukradenu kokoš čeka ročište od brat bratu, godinu-dvije dana.  Dijana Milić suspendirana je s posla munjevitom brzinom i uskoro zbog metaboličkog poremećaja biva smještena na Odjel gastroenterologije UKC-a Tuzla. Zbog srčanog aresta umrla je prekjučer.

"Svi šute, papci, suci, fratri, policajci, jer su rođaci il' u istoj stranci..."

Postoji li itko u tom lancu krvožednih i beskrupuloznih igrača sa ljudskim sudbinama tko je bar za trenutak osjetio moralnu krivicu zbog ovog slučaja? Ne znam, ali izrazito sumnjam. To su lica koja na mjestu obraza imaju saliveno govno, postojano na svim vremenskim uvjetima. Počevši od "veleuvaženih kolega" preminule tužiteljice, plaćeničke bagre koja ne zna, ne smije i neće da riješi niti jedan stvarni slučaj u ovoj zemlji. Uz sav respekt prema rijetkim, a istinskim borcima unutar tih zakonodavnih institucija, većina je tek grozomorni aparat koji živi luksuzno, a odlučuje kako im se dojavi telefonom. Klaunski podanici vladajućih oligarhija koji se tresu kao na prohladnom vjetru pred političkim bosanskohercegovačkim analfabetom. Tako je najslavniji sudski spor sa sve dostupnim videouratkom i torbom, zvan "Reket", u režiji Zlatka Lagumdžije i njegovih socijaldemokratčića, završio odbacivanjem svih optužnica. U Bosni je dakle, Valter jedini zakon i red. S druge strane, malo južnije, u Hercegovini,  za vrijeme pravnih okršaja i pokušaja provedbe zakona nad kriminaliziranim političarima, dokazi, dokumenti i svi spisi bitni za pojedine rasprave jednostavno nestaju. Kao što je već postala praksa kad se u sudnici ganja ljudskom biću neuhvatljivi miš zvan Dragan Čović. Kako nestaju? Tako nestaju...jedu ih suci čitavu noć za male pare.

Omiljena riječ naših života posljednjih godina je "skandalozno". Ta riječ je preslika medijske scene koja u ovakom pokvarenom sustavu žudi za nezavisnošću, a zapravo je samo igračka na navijanje za potrebe gramzivih političkih elita. Skandalozna televizijska i novinska izvještavanja zapečatila su život Dijane Milić. Fascikla sa zapisima njene besprijekorne karijere potrgana je na najodvratniji način. Potezi koje su vukli svi oni koji su s bilo koje strane bili involvirani u ovaj izmišljeni slučaj, nisu potezi ljudi, nego ljudskog smeća.

A šta mi u svemu tome?

Dok same i uništene umiru žene koje su se školovale i kasnije borile protiv korumpiranog sustava da bi zaštitile našu djecu od podbuhlih manijaka u poznim godinama, mi šutimo. Prolazimo pored te smrti, kao pored prizora zgažene mačke na asfaltu. Malo nam je muka od viđenog, ali nam ne pada na pamet da ju podignemo s ceste, te samo puštamo da je dokrajče svi ostali prolaznici.

Ne dira nas pretjerano. Nije nam bila ni rod, ni pomoz Bog, ta tužna žena. Iako je u njenom odlasku sadržan sav užas našeg postratnog političkog društva, pravosudnog lopovskog režima, medijskog lešinarenja i ljudske bijede, iako se licem u lice borila sa svim onim što svakog od nas pojedinačno muči i koči, u našim svjetovima su istinske heroine nekakve sasvim druge ličnosti. Sponzorske štrace konzumerističkog cirkusa, napirlitane redkarpetnjače, lutke sa naslovne strane što su dobrom udajom kupile životni status i vječne kredite kod dokonih domaćica.

Kakve strašne priče ostavljamo u zalog mlađim generacijama, dok se mirimo šutke sa činjenicom da u najljepšim životnim godinama, odlaze školovani i sposobni borci za istinsku pravdu. Kojima će se, u trenutku kad se samo malo jače razmašu svojim entuzijastičnim i poštenim krilima, na ramena našiti besprijekorno uglancane laži i smontirati najmonstruozniji procesi.  U našoj zemlji ušutkuju se pravedni, sude novinari, ubijaju tužitelji. Gamad je neometano u kožnim foteljama. U svoju bilježnicu upisuju još jedan plus.