DOK SU TISUĆE Hrvata novu godinu dočekivale uz šampanjac i vatromet, četvero mladih odlučilo je posljednje dane prosinca provesti na putovanju koje mijenja pogled na svijet. Umjesto blještavila gradskih trgova i ponoćnih odbrojavanja, njihova je destinacija bila Uganda. Zemlja udaljena tisućama kilometara od doma, ali ispunjena dječjim licima koja čekaju novu priliku.

Galerija

U sirotištu u mjestu Bugiri, gdje je svakodnevica borba za ono osnovno, odlučili su blagdane provesti s djecom koja nikada nisu imala ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Bez buke i raskoši, ali okruženi ljudima koji, unatoč siromaštvu, odišu toplinom i radošću.

Od Londona do Ugande. Misija koja mijenja život

Prije deset godina, na Kubi, Anđela Salapić započela je svoj misijski put. Po struci diplomirana teologinja i specijalistica za vanjsku politiku i diplomaciju, sedam je godina živjela na relaciji London–Kaštela, radeći u političkoj kampanji bivšeg britanskog premijera Davida Camerona.

Unatoč profesionalnom uspjehu i životu u svjetskoj metropoli, Anđela priznaje da se nije osjećala ispunjeno. Tada je, kaže, shvatila da je došlo vrijeme da se odazove pozivu koji je godinama tiho nosila u sebi.

"​​Taj poziv ostvarila sam kroz Udrugu Zdenac, u kojoj više od deset godina djelujem kao misionarka laik. Moja prva misija bila je 2015. godine na Kubi, a od tada sudjelujem u brojnim misijskim putovanjima.

Trenutačno smo u Ugandi, u mjestu Bugiri, gdje Udruga Zdenac skrbi o skupini djece smještenoj u sirotištu. Naš svakodnevni rad uključuje boravak s djecom, pomoć u njihovim osnovnim potrebama, razgovor, igru, obrazovanje i duhovnu podršku.

Osim Bugirija, posjetili smo i istočni dio Ugande, pokrajinu Karamoja, blizu granice s Kenijom, gdje djeluje don Jakoslav Banić, također iz Kaštela. Tamo smo se susreli s lokalnom zajednicom, upoznali njihov način života te s njima podijelili vrijeme, molitvu i zajedništvo", ispričala je Anđela Salapić, koja je na misiju otputovala s kćeri Viktorijom, bratom Hrvojem i rodicom Anamarijom.

Samo sa šest godina Viktorija je prvi put pomagala svojim vršnjacima u Tanzaniji. Djeca su bila iznenađena jer su prvi put vidjela dijete svoje dobi, a da je bijele puti. Do tada su mislili kako su bijelci samo odrasli ljudi. Dvije godine kasnije Anđela je ponovno povela kćer u misiju, želeći joj pokazati širu sliku života na zemlji.

"U Tanzaniji mi se jako svidjelo što smo mogli pomagati. Kad smo se vratili, odlučila sam ponovno ići sa svojom mamom. Kad sam došla u Ugandu, vidjela sam da je i ovdje jako puno siročadi kojoj pomažemo, i drago mi je što i ja mogu biti dio toga", rekla je Viktorija.

Snaga života među kućicama od blata

Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja Afrike, s oko 44 milijuna stanovnika, gdje svakodnevica za većinu znači borbu za hranu, pitku vodu i zdravstvenu skrb. Samo 39% stanovništva ima pristup pitkoj vodi, 26% električnoj energiji, dok su kanalizacija i asfaltirane ceste rijetkost.

Pokrajina Karamoja jedna je od najsiromašnijih i najugroženijih regija u zemlji. Brutalno suha, kronično gladna i nesigurna.

"Ovdje je puno teže nego u Tanzaniji, počevši od infrastrukture, higijene, medicinske pomoći i hrane. Ljudi ovdje doslovno žive 70 godina za nama, jer su godinama bili zapostavljeni od vlastite države i tek su nedavno razoružani.

Meni je najteže raditi s djecom za koju znaš da su silovana, ostavljena od roditelja i iskorištavana samo za rad. Kad bi se razboljeli, roditelji bi ih doslovno ostavili na ulici. Udruga Zdenac u Bugiriju je otvorila sirotište u kojem boravi oko pedesetero djece.

Plan nam je ove godine izgraditi im pravi dom, sa sobama i odgajateljima, da sve bude kako treba te bunar kako bi imali vodu. Ovdje je stvarno mnogo djece koja su napuštena. Uz sve te probleme, tu su i bolesti poput hepatitisa i side, a oni ne primaju nikakvu zdravstvenu skrb. Na nama je da pokušamo nešto promijeniti", ispričao je Hrvoje Salapić.

Ljudi ondje žive u improviziranim kućicama od blata, slame i drveta, u kojima se uzalud pokušavaju skloniti od jakog sunca ili obilnih kiša. Djeca trčkaraju poluodjevena ili potpuno naga. Hrane i vode uvijek je premalo, no i dalje se iskreno smiju i raduju sitnicama.

"Najviše me pogodilo kada sam vidjela u kakvim uvjetima ljudi ovdje žive i da djeca spavaju sa životinjama u blatnjavim kućicama koje su sama izgradila. Život je ovdje jako težak, ali ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost preživljavanja i radovanja malim stvarima, poput jednog bombona", kazala je Anamarija Pelivan.

Bez sigurnosti i komfora

Od lokalnih ljudi naučili su kako sreća ne ovisi o onome što imaš, nego o zajedništvu i malim trenucima.

"Sitnice koje kod nas prolaze neprimijećeno ovdje imaju ogromnu vrijednost. Jedna voćka, malo slatkiša ili sat vremena igre mogu učiniti čudo. Od njih sam naučila i strpljenje, jer kod njih je sve pole-pole (što znači ‘pomalo’), dok je naš ritam užurban. Također, zahvalnost za pitku vodu i struju, koje kod kuće uzimamo zdravo za gotovo", govori Anđela.

Na misije se, kažu, ne odlazi samo da bi se davalo, nego prije svega učilo, slušalo i djelovalo. Emocije koje ih preplave kad se susretnu s ljudskim tragedijama nastoje ostaviti po strani jer, kako kažu, oni su ondje najmanje bitni.

"Priprema za misijsko putovanje nije samo logistička. Ona počinje puno ranije u molitvi, unutarnjem propitivanju i spremnosti na služenje. Potrebno je prilagoditi se drugačijim životnim uvjetima, kulturi, klimi i raznim ‘opasnostima’ od životinja i bolesti, ali najvažnije je pripremiti srce za susret s ljudima", govori Anđela, dodajući da misije obično traju oko mjesec dana.

"Jedino se ljubav dijeljenjem množi"

Anđela dodaje kako Afrika nije samo siromaštvo i patnja, već i kontinent ljudi snažne vjere, prirodnih ljepota koje oduzimaju dah, naroda dubokog zajedništva i nevjerojatne životne radosti. Ondje je naučila koliko je važno biti čovjek.

"Našim mladima želim poručiti da, ako se ikada zapitaju ima li smisla biti dobar u svijetu koji često nagrađuje suprotno – odgovor je DA. Ne morate ići daleko da biste promijenili nečiji život.

Dovoljno je usuditi se vidjeti drugoga, zastati, pomoći i birati čovječnost, čak i kada je teže. Upravo tu počinje život koji ima smisla, a nagrada za to su mir i radost. Ipak je ljubav jedina koja se dijeljenjem množi."

Udruga Zdenac više od 20 godina djeluje u Africi, jugoistočnoj Aziji i Latinskoj Americi, brinući o najranjivijima – djeci i starijim osobama. Skrbi o najsiromašnijima u zemljama Trećeg svijeta. Misije su zahtjevne i na njih ne može svatko otići, ali, dodaju, pomoći se može volontiranjem, donacijama ili širenjem svijesti jer je svaki doprinos vrijedan.