AKO SE ŽELI doći do suvremene geneze budućeg sukoba između Izraelaca i Palestinaca, onda se treba započeti s 1916. godinom i susretom britanskog diplomata Marka Sykesa i francuskog mu kolege Francoisa Georges-Picota, koji su se u tajnosti dogovorili da će Velika Britanija i Francuska podijeliti sfere utjecaja nakon izgledne propasti Otomanskog carstva.

Sporazum Skyes-Picot postavio je granice arapskog svijeta u 20. stoljeću, i to bez ikakvog pitanja Arapa. Dapače, Britanci su prekršili dogovor koji su s njima imali, što je kroz desetljeća dovelo do niza sukoba i ratova. Zapravo se može s naknadnom pameću reći da je Sporazum Sykes-Picot jedna od većih geopolitičkih katastrofa prošlog stoljeća.

>> Na Izrael ispaljeno još 130 raketa, dijete kritično. Islamisti izveli novi udar

Sporazum Sykes-Picot kao izvorište budućih sukoba

Sporazumom je britanskom imperiju dodijeljena kontrola današnjeg teritorija južnog Izraela i Palestine, Jordana i južnog Iraka te malo područje koje je uključivalo luke Haifu i Acru kako bi se omogućio pristup Mediteranu. Francuska je trebala kontrolirati jugoistočnu Tursku, sjeverni Irak, Siriju i Libanon. Naravno, sve to je ovisilo o ishodu Prvog svjetskog rata koji se upravo vodio i u kojem je Otomansko carstvo bilo saveznik Njemačke.

Tajni dogovor su podržale i Italija i Rusija, a javnim su ga učinili boljševici nakon Oktobarske revolucije. Njihov ministar vanjskih poslova Leon Trocki je u arhivima carskog ministarstva vanjskih poslova našao dokumente koji otkrivaju sadržaj sporazuma Sykes-Picot te je shvatio da time može osramotiti suparničke kapitalističke države. Dokumente je prvi krajem 2017. objavio britanski Guardian, nakon čega je uslijedio međunarodni skandal. "Britanci su bili osramoćeni, Arapi razočarani, a Turci oduševljeni", opisao je Guardian neke od reakcija na objavu Sporazuma Sykes-Picot, koji ne samo da je bio podloga za kasniji izraelsko-palestinski sukob već regiju destabilizira i time što su Kurdi raspodijeljeni u nekoliko različitih država.

Jakovina: Velike sile su u toj regiji uvijek vodile politiku preko "proxyja"

Profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tvrtko Jakovina, specijalist za 20. stoljeće, ističe u izjavi za Index da se nedavno pokazalo i da je Francuska radila nakon Prvog svjetskog rata, Sporazumu Sykes-Picot unatoč, protiv interesa Velike Britanije i u dosluhu s Arapima. "Politike velikih sila u regiji su se i tada i sada vodile preko 'proxyja'", ističe Jakovina.

Nakon Drugog svjetskog rata i traume Holokausta među Židovima je dodatno ojačao cionistički pokret, koji se zalagao za uspostavu židovske države na teritoriju antičke Judeje. Ključni problem te ideje je bio u tome što su na tom teritoriju stoljećima živjeli Palestinci, odnosno Arapi. 

Stvaranje države Izrael

"Stvaranje izraelske države došlo je iz više razloga. Jedan od njih je svakako snažan cionistički pokret, koji je desetljećima jačao. Drugi razlog je izgradnja židovskih institucija, koja se događala na teritoriju britanske Palestine između dva svjetska rata, kada je Velika Britanija dozvoljavala doseljavanje Židova. No, treba reći da je tu postojala razlika između britanske uprave u Palestini, koja je više bila za suradnju s arapskom većinom, i Foreign Officea, koji je, zahvaljujući lobiranju europskih židova, podržavao cionističke ideje i Židove u Palestini.

U svakom slučaju, nakon Drugog svjetskog rata je stvaranje Izraela bio i način rješavanja izbjegličkog pitanja. Mnoge europske zemlje su i dalje bile antisemitski nastrojene, pa je to bio način da se riješe preživjelih Židova. Događalo se i novo geostrateško preslagivanje svijeta, stare imperije su propadale, pa je bilo moguće stvarati nove države", objašnjava Jakovina širi kontekst nastanka Izraela 1948. godine.

I danas možemo gledati posljedice svega toga, jer je izraelsko-palestinski sukob, nakon što je godinama bio u medijskom zapećku, ponovno eksplodirao na naslovnicama novina i portala te se pojavio kao prijelomna vijest na televizijskim programima. 

Najnoviji sukob započeo je u istočnom Jeruzalemu i onda se proširio i na Gazu

Posljednji val nereda i sukoba izbio je prošli tjedan zbog planirane deložacije šest palestinskih obitelji iz četvrti Šeik Džarah u istočnom Jeruzalemu.

>> U Jeruzalemu opet kaos i krvoproliće. Zašto je taj grad toliko važan?

Deložaciju je naredio izraelski sud, a u vrijeme izbijanja prosvjeda i nereda očekivala se odluka izraelskog vrhovnog suda koja je trebala potvrditi tu odluku. Zemljište, naime, pripada židovskim doseljenicima koji sustavno kupuju i grade kuće te naseljavaju istočni Jeruzalem, u suradnji s državom, što Palestinci smatraju etničkim čišćenjem sa zemlje koja im pripada po međunarodnim sudskim odlukama. 

Štoviše, glasnogovornik visokog povjerenika Ujedinjenih naroda u petak je rekao da bi prisilan transfer palestinskih stanovnika iz istočnog Jeruzalema, koji je Izrael de facto anektirao, mogao biti ratni zločin. Tako je počelo, a onda je ubrzo eskaliralo u nešto poput ratnog stanja diljem Izraela i Palestine.

Uzaludni apeli UN-a

U međuvremenu je u izraelskim napadima borbenim zrakoplovima i helikopterima poginulo je dosad najmanje 28 Palestinaca, među kojima desetero djece, a 125 ljudi je ranjeno, priopćilo je ministarstvo zdravstva u Gazi. Zapovjednici Hamasa i Islamskog džihada, druge oružane skupine u Pojasu Gaze, poginuli su u tim udarima, potvrdile su te oružane skupine. 

>> VIDEO Hamas raketirao Tel Aviv. Ispalili 130 raketa, troje Izraelaca ubijeno

Hamas je zauzvrat ispalio 130 raketa na izraelsku metropolu Tel Aviv, gdje su se tijekom večeri oglasile sirene. Poginulo je najmanje troje ljudi, a brojni su ozlijeđeni. 

Eskalacija između Izraelaca i Palestinaca "mora se odmah prekinuti", rekao je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres u izjavi za medije u utorak, dodavši da je "ozbiljno zabrinut" zbog razvoja situacije. To je standardna retorika UN-a, koje više nitko ne uzima za ozbiljno i čije se rezolucije u vezi ovog sukoba zapravo nikad i nisu poštovale.

Svjedočimo, dakle, najnovijoj eskalaciji oružanog sukoba, koja traje već danima. Istovremeno taj sukob traje i desetljećima, a neki će reći i stoljećima, ako ga se svede na njegovu religijsku komponentu, iako je daleko kompleksniji.

Zato smo odlučili proći ključne točke izraelsko-palestinskog sukoba, uz analizu profesora Tvrtka Jakovine.

Prvi arapsko-izraelski rat

Učestali oružani sukobi Palestinaca i Židova, njihovo suprotstavljanje britanskoj upravi te arapsko odbijanje planova o podjeli Palestine naveli su Veliku Britaniju da mandat 1947. preda UN-u i vojno se povuče iz Palestine do 15. svibnja 1948. Prijedlog posebnog komiteta UN-a za Palestinu (UNSCOP) o njezinoj podjeli na židovsku i palestinsku državu te Jeruzalem pod međunarodnim skrbništvom prihvatila je Opća skupština UN-a, ali nisu i arapske države. Izrael je proglasio neovisnost 14. svibnja 1948., u granicama UN-ova plana, a odmah su ga napale susjedne arapske zemlje.

U ratu se Izrael održao na oko 78 posto teritorija bivše Palestine (20.699 km²), a ostatak su zauzeli Egipat (Pojas Gaze) te Transjordanija (istočni Jeruzalem i Zapadna obala). Više od 700.000 Palestinaca je izbjeglo, najviše u Gazu, na Zapadnu obalu i u Libanon, a oko 580.000 Židova izbjeglo je iz arapskih država u Izrael poslije 1948. Nakon primirja 1949. Izrael je neprestano bio izložen gerilskim akcijama i terorističkim napadima različitih palestinskih skupina, čija su uporišta bila u susjednim arapskim državama. 

"Naravno da postoje različite i nepomirljive interpretacije na izraelskoj i palestinskoj strani onoga što se tada dogodilo. Činjenica je da su se arapske države udružile da bi vojno uništile novonastalu državu Izrael. Židovi su to vidjeli kao borbu Davida protiv Golijata, s obzirom na to da je tada čak i Libanon sudjelovao u koaliciji koja je napala Izrael. Arapi su uvijek imali i figu u džepu u odnosu na Palestince, koje su kao podržavali, no uvijek prvo misleći na svoj interes. Iz toga je uostalom proizilazila i loša koordinacija arapskih vojski, koja je Izraelu omogućila da pobijedi. Također, Židovi su tu još između dva svjetska rata počeli graditi nekakve vojne snage, bili su mnogo bolje pripremljeni. Ključnu ulogu je odigralo i to što je u interesu Britanaca bilo prvenstveno sačuvati Jordan, čiji je kralj bio njihov pulen, dok se u sukob Izraelaca i Palestinaca zapravo nisu petljali. Vrijedi spomenuti i to da je Izrael tada imao izvrsnu propagandu, uspjeli su preko radija mnoge Palestince nagovoriti na iseljavanje, za koje su tvrdili da je privremeno", kaže Jakovina.

Drugi arapsko-izraelski rat

Izrael je 29. listopada 1956. napao Egipat, koji mu je od 1948. blokirao plovidbu Sueskim kanalom i Tiranskim tjesnacem od 1955. Rat je uslijedio nakon egipatske nacionalizacije Sueskoga kanala (26. srpnja 1956.), a Izrael se priključio britansko-francuskoj vojnoj intervenciji te je zauzeo Gazu i Sinajski poluotok, odakle se povukao 1957., uz obećanje Egipta da neće napadati i ometati plovidbu izraelskih brodova u Akabskom zaljevu. 

Francuska i Velika Britanija su na kraju ponižene, Naserov Egipat je preuzeo kontrolu nad Suezom, ali je i posijao sjeme budućih vojnih sukoba. 

Šestodnevni rat

Kada je egipatski predsjednik Naser zatvorio Akabski zaljev za plovidbu, političke napetosti doživjele su vrhunac. Naser je pokrenuo egipatske snage bliže granici, a kako bi preduhitrio bilo kakav arapski napad, Izrael je udario prvi i uništio egipatske snage još u bazama. Nakon što je neutralizirao Egipat, Izrael napada Jordan i Siriju na području Judeje i Samarije, odnosno Zapadne obale te s Golanske visoravni. U manje od tjedan dana Izrael je od Egipta okupirao Pojas Gaze, cijeli Sinaj, od Jordana zapadnu obalu Jordana i od Sirije Golansku visoravan. Izraelska vojska Sinaj je napustila 1982., Gazu 2005., dok su Zapadna obala i Golanska visoravan još pod njenom jurisdikcijom.

Uslijedila je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, koja počiva na bilateralnosti i principu "zemlja za mir", a po kojoj se od Izraela tražilo da se povuče s određenih dijelova zauzetih teritorija - unutar sigurnih i obranjivih granica - u zamjenu za mir.

Cijeli taj rat trajao je samo od 5. do 10. lipnja 1967. godine, no imao je dalekosežne posljedice. Arapske su zemlje bile potpuno ponižene.

"Najvažnije u vezi tog rata je to što je Izrael stvorio branjive granice. Iskoristio je priliku kada je trećina egipatske vojske bila zauzeta ratovanjem u Jemenu te je taj napad predstavljao dramatičan udar na Egipat i arapske zemlje. Izraelski trijumf označio je i početak slavljenja sekularnog naserističkog pokreta te su se Iran i islamistička opozicija Izraelu počeli pojavljivati kao novi borci za Palestince", objašnjava Jakovina.

Jomkipurski rat

Rat je počeo napadom arapske koalicije na područja pod izraelskim okupacijom na Jom Kipur, sveti židovski dan. Egipatske i sirijske snage pregazile su mirovna razgraničenja kako bi ušle na Sinajski poluotok i Golansku visoravan, koje je prethodno od njih okupirao Izrael u Šestodnevnom ratu 1967. Tijekom rata SAD i SSSR masovno su opskrbljivali svoje saveznike, što je gotovo dovelo do sukoba dviju nuklearnih velesila.

Početak rata dogodio se kada su egipatske snage uspješno pregazile Sueski kanal i bez otpora napredovale na Sinajski poluotok. Nakon tri dana Izrael je mobilizirao glavninu snaga i uspio zaustaviti egipatsko napredovanje dovodeći ga u pat položaj. Sirijci su koordinirali svoj napad na Golansku visoravan kako bi se podudario s egipatskom ofenzivom te su u početku uspjeli napravili opasna uzeća područja pod izraelskim nadzorom. No, u tri dana izraelske snage su odbacile Sirijce na početne linije mirovnog razgraničenja. Potom je uslijedio izraelski četverodnevni protunapad duboko u sirijskom području.
Iako je Izrael nakon nekog vremena uspješno odgovorio na napad, pokazalo se da Egipat i Sirija nisu vojno za podcijeniti niti da će granice Šestodnevnog rata samo tako ostati neizazvane.

Cijeli rat je trajao samo od 6. do 25. listopada 1973., ali je imao dalekosežne posljedice.

"Taj napad je Izraelce dočekao nespremne i pokazao da Mossad ipak nije najbolja tajna služba na svijetu, kako se i sam voli hvaliti. U prva 24 sata arapski saveznici su postigli svoje strateške ciljeve i poslana je jasna poruka da Izrael ne može računati na to da će uvijek biti vojno dominantan i dugoročno siguran. To je zapravo otvorilo put kasnijim mirovnim pregovorima između Egipta i Izraela. Sadat je shvatio da je Egipat u proteklim desetljećima triput ratovao s Izraelom i da se to može nastaviti unedogled, što nije htio. Postignut je dobar dogovor - Egipat je dobio nazad Sinaj, a Izrael je priznala jedna od najvažnijih arapskih zemalja. I taj mir se do danas održao", kaže Jakovina.

Mirovni sporazum i njegova propast

Posredstvom norveške vlade počeli su 1993. tajni pregovori u Oslu, koji su finalizirani sporazumom Oslo I, koji su potpisali tadašnji izraelski premijer Yitzak Rabin i lider PLO-a Jasser Arafat na tratini Bijele kuće 13. rujna 1993. Sporazumom je dogovoreno postupno izraelsko povlačenje iz Gaze i Jerihona i prepuštanje uprave Palestinskoj samoupravi. Izrael je priznao PLO kao predstavnika Palestinaca, a PLO je formalno priznao pravo Izraela na postojanje. Rabin i Arafat su dobili Nobelovu nagradu za mir.

U rujnu 1995. godine slijedio je sporazum Oslo II, koji je zamijenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podijeljena na 4 zone, a prijedlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima. Rezultat sporazuma je bio ubojstvo Yitzaka Rabina, kojega je ubio izraelski ekstremist Yigal Amir 4. studenog 1995., od čega se mirovni proces nikad nije doista oporavio.

U srpnju 2000. američki predsjednik Bill Clinton ugostio je izraelskog premijera Ehuda Baraka i predsjedavajućeg Palestinske samouprave Jassera Arafata u Camp Davidu kako bi postigli konačno rješenje problema. Unatoč dugim pregovorima, nisu uspjeli. Izraelsko tumačenje je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje je da Izrael nije ponudio dovoljno. Iz današnje se perspektive čini da je to bila posljednja šansa za uspostavu mira na temelju rješenja dvije države.

"U Izraelu se kaže da mir s Egiptom nije iskren mir. Ali to je zasad trajan mir. Da su se Barak i Arafat uspjeli tada dogovoriti u Camo Davidu, možda ne bi nastao mir u srcima većine Palestinaca i Izraelaca, ali bi mogao nastati održivi mir u stvarnosti", smatra Jakovina i dodaje da je nakon toga sve išlo u krivom smjeru, naročito izraelska ekspanzija i izgradnja naselja na okupiranim teritorijima, koja, između ostaloga, onemogućava rješenje na temelju uspostave dvije neovisne države.

Druga intifada i nastavak sukoba

Tijekom predizborne kampanje za izraelski parlament Knesset Ariel Šaron, vođa desničarskog Likuda, posjetio je ostatke židovskog Drugog hrama na hramskom brežuljku u Jeruzalemu 28. rujna 2000., a pratilo ga je tisuću policajaca. Istaknuo je da Izrael nikada neće odustati od prava na hramski brežuljak. Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unaprijed pripremljenu tzv. drugu intifadu ili al-Aksa intifadu, koja traje i danas. Šaron je znao kakve će reakcije izazvati njegov posjet, zato se, uostalom, i odlučio na njega, a uslijedilo je višegodišnje ubijanje.

Nakon napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku 2001. izraelsko-palestinski sukob je pao u drugi plan, iako je bilo još nekih pokušaja rješenja, poput "roadmapa", plana koji je osmislila administracija Georgea W. Busha. No okolnosti su se promijenile, tako da već godinama svjedočimo smirivanjima i eskalacijama sukoba Izraelaca i Palestinaca, a ovih je dana sukob dobio svoju najnoviju tragičnu epizodu.

"Sada više nema ni volje za mirom i pregovorima. Arapsko proljeće je značajno ojačalo Izrael, koji je pak proteklih godina skrenuo u desno. Njihovi političari više nisu za rješenje dvije države, iako formalno i dalje to ne izriču tako jasno. Kod Palestinaca imamo pak problem nelegitimiteta uprave na Zapadnoj obali te teroristički Hamas koji vlada Gazom", sažima Jakovina.

"Ovo smo već puno puta gledali. Spirala nasilja", zaključuje Jakovina.

***

Primajte na mail pregled najčitanijih vijesti dana, na kraju svakog dana. Pretplatite se na Index Newsletter.