DESETAK dana prije početka 24. sezone Nedjeljom u 2 njezin voditelj koji je na toj poziciji od prvoga dana Aleksandar Stanković objavio je vijest da uskoro izdaje knjigu naziva Depra u kojoj je prvi put u javnosti odlučio progovoriti o višegodišnjoj borbi s tom bolešću.

Malo je onih koje ova objava nije dotaknula, a i sam Stanković priznaje da je ugodno iznenađen brojnim pozitivnim reakcijama koje dobiva, kako od svojih kolega i prijatelja tako i od nepoznatih prolaznika na ulici. Za komentare onih koji ga ne vole, kaže, ne mari. 

U razgovoru za Index otkrio je kada i kako je počela njegova borba s depresijom, tko mu je cijelo ovo vrijeme bio najveća podrška i kako je, unatoč teškim krizama, uspio sačuvati i obitelj i karijeru.

Cilj mu je, kaže, razbiti stigmu da oboljeli od depresije moraju nužno biti prikovani za krevet. I sam kaže da se usprkos teškim borbama uspijeva izvući, nastaviti brinuti o svojoj obitelji i raditi dugogodišnji posao na HRT-u čije je jedno od najprepoznatljivijih lica. 

Knjiga je najavljena. Rekli ste da ste "izašli iz ormara". U kojem trenutku ste to odlučili napraviti i zašto? U knjizi ste napisali da pišete kako biste pomogli sebi. 

Sam proces pisanja je neka vrsta samopomoći. No, s obzirom na to da od depresije bolujem već 14 godina, neko vrijeme se vodim mišlju da pomognem drugim ljudima koliko je moguće i to tako da im svojim priznanjem osvijestim da čovjek i u depresiji može raditi svoj posao i obavljati obiteljske obaveze.  

Ne mora se leći u krevet i misliti da je sve na ovome svijetu propalo. Naravno da ima više vrsta depresije i ne postoji univerzalni lijek za sve, ali znam koliko je meni samome, kad sam bio najgore, značilo vidjeti da postoje ljudi koji boluju od depresije, a normalno žive i rade. To mi je strašno pomoglo.  

Smatrate li da su osobe koje boluju od depresije suviše stigmatizirane u društvu? 

Slično je, kako s depresijom tako i s ostalim bolestima. Ne smiješ u javnosti reći da si bolestan. Ili će te sažalijevati ili osuđivati. Osuđivanje je često prisutno kod psihičkih bolesti i to je problem s anksioznošću i depresijom jer mi u hrvatskom jeziku depresijom nazivamo i loše raspoloženje, a isto tako i kliničku bolest. 

Ljudi koji nisu upućeni u problematiku smatraju da si, kada kažeš da si depresivan, trenutačno tužan i da ti nije dobro. To nema veze s kliničkom bolesti. Bilo bi dobro ljude koji nisu upoznati s depresijom kao bolešću upoznati s činjenicom da se radi o bolesti, a ne o trenutačnom neraspoloženju.  

Prošla su dva tjedna od najave knjige, sinoć ste održali i njezinu promociju. Jesu li Vam se slegli dojmovi? Kakve su reakcije? Što vas se najviše dojmilo? 

Sinoć je bilo odlično. Sat i pol potpisivanja knjige i mislim da je došlo oko 400 ljudi. Nadam se da ih nismo udavili pričom o tako ozbiljnoj temi. Općenito, reakcije su nevjerojatne. Nisam ih takvima očekivao. Ljudi mi se javljaju, što privatnim porukama, što na cesti. Imam dojam da mi se obraćaju kao da sam izumio cjepivo za depresiju. Govore mi da i oni i njihovi bližnji imaju problema. Ne znam koliko mi se ljudi do sada javilo i privatno i na poslu.

Veći broj kolega i kolegica s različitih televizija i portala mi se javilo i reklo da imaju isti problem. Osobno ih ne poznajem, oni su mi poznanici jer radimo isti posao, ali su mi se javili i rekli da je super što se ovako o tome progovara. Reakcije su za sada dobre, ljudi odobravaju moj potez i smatraju da će to pomoći drugima. Toplo se nadam da će tako i biti. 

Je li Vas bilo strah prilikom "izlaska iz ormara", ponajviše zbog obitelji, a onda i samoga sebe?  

Ja osobno nemam što za izgubiti, nisam anonimac i zbog toga vjerojatno neću izgubiti posao i nitko od kolega ili šefova me zbog toga neće gledati drugačije. Ovaj posao radim jako dugo i navikao sam na kojekakve epitete koje mi znaju prišivati. Od strane onih koji me ne vole i ne znaju što je depresija još jedan epitet koji će mi prišiti je vjerojatno luđak ili nešto slično. To me uopće ne smeta. 

Što se tiče obitelji, u ovakvim situacijama treba oprezno pristupiti. Supruzi sam kod kuće objašnjavao da se nadam da će korist mog istupa biti puno veća nego šteta te da bismo mi kao obitelj to mogli pretrpjeti. Zato i mislim da će obitelj to shvatiti. 

Kada govorimo konkretno o depresiji od koje bolujete već 14 godina, kada i kako je sve počelo, koji su bili prvi simptomi? 

Ja sam godinama povremeno imao simptome anksioznosti i napadaja panike koje sam zanemarivao. Oni su se javljali svake dvije do tri godine. Kasnije, kada sam pisao knjigu, to sam sve osvijestio. Imao sam napadaje panike od ranog djetinjstva, a onda, 2010. godine, dva dana nakon što sam od HND-a dobio nagradu za novinara godine, našao sam se u situaciji da mi je izrazito loše. 

Nisam spavao dvije noći i nakon nespavanja sam dobio tremor, potpuno sam izgubio tek i koncentraciju, što mi je bilo najgore. Nisam više bio u stanju voditi smislene razgovore dulje od jedne minute. Pažnja mi je odlutala. Za one kojima je to apsolutno nepoznato, pokušavam im to približiti na način da im kažem da je u mom slučaju depresija izgledala kao teška gripa i loša trava. Gripa, jer mi je tijelo bilo potpuno nemoćno, a loša trava jer mi je pažnja bila potpuno opala i nisam mogao paziti što se događa oko mene. 

Odmah sam znao koliko je sati. Inače nemam otpor prema psihijatrima, dapače, čak sam kao klinac razmišljao o tome da bi bilo dobro da se bavim medicinom i specijaliziram psihijatriju, ali eto, put me odveo na neke druge krajeve. Tako da sam ja odmah potražio pomoć psihijatra i nakon dva tjedna opservacije, psihijatrica mi je rekla da imam srednji stadij depresije i da je vrijeme da krenem s liječenjem lijekovima i psihoterapijama. 

Bila su potrebna otprilike dva do tri mjeseca da mi tablete krenu pomagati i taj mi je period bio najgori. Jedva sam dolazio na posao i radio, ali moja psihijatrica je inzistirala na tome da radim i zaokupljam si mozak s nečim dokle god mogu. Tako je i bilo. Malo pomalo i postajalo mi je bolje. 

 Jeste li imali suicidalne misli i kako ste se nosili s njima? 

Inače, to je prvo pitanje koje vam postavi psihijatar. Nikada nisam mislio nauditi sebi. Međutim, kada su ta teška stanja trajala po mjesec-dva, znao sam pomisliti da bi bilo lakše da me nema. Ipak, nikada nisam pomislio da bih si nešto mogao napraviti jer imam obitelj i prijatelje. 

Kako izgledaju najteži trenuci? Možete opisati jedan konkretan? 

Imao sam emisiju s trenerom tenisa Nikolom Pilićem. On je htio da se nađemo prije emisije i našli smo se. No, nakon pet minuta razgovora više nisam znao gdje sam. Doslovno sam morao gledati kroz prozor kafića kako bih ponovo locirao da sam u centru Zagreba, u toj i toj ulici. Ne moram ni spominjati da Pilića u nekoliko trenutaka uopće nisam čuo.  

Teškom mukom sam odradio taj sastanak. Bio je četvrtak i mislio sam samo da to prođe i da se nadam da će mi u nedjelju, kada je emisija, biti bolje. Međutim, u nedjelju ne da mi je bilo bolje nego je bilo još gore. Pola sata prije emisije producentici sam rekao da ne mogu raditi, da ne mogu postavljati pitanja i da ću zaboraviti ime gosta. Ona mi je rekla da samo čitam pitanja koja sam priredio, ne postavljam potpitanja i ako ih imam dovoljno, da će mi uspjeti proći tih sat vremena. 

Tako je i bilo. To je bila jedna od najtežih situacija. Osjećao sam opću nemoć. Tu ne pomaže ni ležanje ni sjedanje jer u glavi imaš košmar i to je grozno.

Čini se nekako da ste teže faze imali ranije, a da je sada situacija bolja, da se sve izbalansiralo. Je li zaista tako ili povremeno znate imati težak period? 

Znam imati težih perioda, ali nikad poslije nisam imao toliko teške. Bilo je uspona i padova. Ove godine se nekih šest mjeseci nisam osjećao dobro, ali sam dobio novu terapiju i sad sam dobro. Odradio sam putopise i evo sada predstavljam svoju knjigu i pripremam novu sezonu emisije. Ponekad bude situacija kada nije baš sjajno, ali već sam se naučio nositi s tim. Dođe i prođe. 

Tko vam je najveća podrška? 

Supruga. Ona zna kako mi je svaki dan. Također su prijatelji upoznati s time i naravno da s njima razgovaram kada mi nije dobro. Nemam puno prijatelja. Imam dva-tri frenda s kojima porazgovaram kada me nešto muči i to mi pomogne. 

Dugo se bavite pisanjem poezije. Uz mnoštvo pjesama o politici, može se naći veći broj vaših poezijskih stupaca koji bi znali biti poprilično, hajdemo reći, tmurni. Je li Vam pisanje bilo isključivo ispušni ventil ili ste kroz njega indirektno pokušavali čitateljima reći da se borite s depresijom? 

Vjerojatno ovo drugo. Ja jesam po prirodi i po karakteru melankolik pa su mi i pjesme takve. Čovjek i kroz pjesmu ima potrebu reći i vrištati da ga nešto boli i da nije dobro, tako da su i pjesme na neki način bile ispušni ventil. 

Je li Vam u borbi protiv depresije pomogla tjelovježba? Jeste li i prije oboljenja trenirali ili tek nakon dijagnoze?

Vježbao sam i ranije. U trenucima anksioznosti vježbanje mi je znalo pomoći, no u teškom periodima nisam mogao vježbati. Nisam imao snage. Međutim, kada sam anksiozan, vježba zna pomoći i znam je se riješiti znojenjem, trčanjem ili nekakvim aerobnim treningom jer lučenje dopamina i serotonina pomaže u borbi protiv anksioznosti. 

Vratimo se na poeziju. Ovo su stihovi jedne vaše pjesme: 

"skoro već 40 godina

nalaziš gomilu riječi

kako bi sam sebe uvjerio

da je život glupost

a besmisao sve

galamiš i glasan si 

sve do prosinca 2009. 

kada ti se rađa dijete

onda šutiš"  

Je li rođenje djeteta znatno utjecalo na vašu bolest?  

Da. Naravno da vam dijete presloži prioritete u životu. Bio mi je svojedobno u gostima francuski pisac Frederic Beigbeder i tada sam ga pitao ima li život smisla. On mi je rekao da nema, ali da to ne može reći svom šestogodišnjem djetetu dok liže sladoled. Djeca ti daju poticaj da nađeš smisao i kod mene je bila slična situacija. 

Mislim da djeca pomažu. To ne znači da ih moraju svi imati i da su oni koji ih nemaju manje vrijedni, ali ja govorim o svom iskustvu. Ne mogu si dozvoliti da budem previše depresivan pred djecom. Uvijek se trudim da pred njima sve bude u redu. 

Rekli ste u intervjuu za Nacional 2010. godine da Vam je jedan od uzora Charles Bukowski. Koliko je utjecao na Vaše pisanje i smatrate li da uopće je? Što Vas se kod njegovog pisanja najviše dojmi?  

Bukowski je divan pjesnik i obožavam ga kao takvog. Uopće ga ne volim kao pisca iako sam ga upoznao ranije, s nekih 18 godina. Kada sam ga nakon desetak godina pronašao u pojedinim srpskim izdanjima, pao sam na dupe. On je strašno dobar pjesnik. Živio je pjesme, pisao ih je svaki dan i neumoran je bio u svemu tome. 

Nešto se vjerojatno uhvati na onoga tko čita svoje omiljene autore. Kao mlad sam obožavao i apsurde i Kafku tako da je moguće da čovjek i nesvjesno nešto pokupi od njih. To su idoli. 

U pjesmi Sloboda pišete o potrebi veće slobode. Spominjete i medije. Postoji li za vas sloboda? 

kada vrtim priču  

o slobodnim javnim medijima  

i neslobodnim privatnim

naljutim kolege 

koji rade kod gazde

pa im se moram ispričavati

dobro u pravu ste

počesto pojednostavljujem

hipotetički bi u javnim medijima

trebalo biti više slobode

ali (ko što jedan lik reče) 

i ta sloboda

šta da radim s njom 

daj ti meni razloga da živim  

Sada smo kao slobodni, međutim, i ta je sloboda varljiva. Zavaravamo se da smo slobodni, a zapravo je istina da bilo kakav život u zajednici donosi i neslobodu. Ne postoji apsolutno slobodan čovjek i u toj pjesmi sam promišljao o tome što danas znači sloboda i kako se svi dičimo tim da smo slobodni. 

Međutim, možda smo više neslobodniji i zarobljeniji nego što smo to bili prije 20 ili 30 godina. Apsolutne slobode nema i ona bi vjerojatno bila nekakav nihilizam. Zato se ja u ovoj neslobodi borim na načine na koje znam, rukama i nogama. 

Smatrate li onda izraz "nezavisni mediji" običnom floskulom? 

(smijeh). Ne razbijam si glavu previše s time. Pratim medije za koje smatram da su donekle nezavisni. Nema apsolutne nezavisnosti. Kao drugo, mediji zavise od vlasnika koji imaju svoju uređivačku politiku. Iako vlasnik nužno ne mora biti urednik, kod nas je najčešće tako. 

To je vrlo diskutabilna stvar i kao što mislim da nema apsolutne slobode, smatram da nema ni apsolutne nezavisnosti, ali ima medija za koje mislim da su nezavisni i slobodniji nego drugi. Takve medije pratim. Takva je situacija sa mnom. Ni ja nisam slobodan i nezavisan. I sam imam autocenzuru i razmišljam o tome što bih, a što ne bih trebao reći. 

Možete li se zamisliti da radite neki drugi posao i koji to? 

Mogu. Jest da imam 53 godine, ali mogao bih raditi i neke druge poslove. Ovo ljeto sam ponovno pisao putopise koje smo radili na motoru. Ja se jesam pronašao u razgovoru s drugim ljudima, ali mislim da bih se snašao i u opuštenijim formama koje ne bi uključivale političare kao goste.  

Opet, to ne bi bilo nekakvog zabavnog karaktera jer ja nisam ni zabavan ni duhovit čovjek. Znam voditi razgovore i mislim da bih s nekim ljudima koji nisu iz politike Nedjeljom u 2 dobio još više na vrijednosti. Mogao bih biti i dobar scenarist odnosno ljudima koji rade slične emisije slagati pitanja jer imam debelog iskustva u tome. 

Krenula je nova sezona Nedjeljom u 2. Što možemo očekivati od nje u ovoj godini?

I dalje će biti standardni Nedjeljom u dva i Nedjeljom u tri kao podcast. Promijenili smo studio. Pojačali smo interakciju s publikom, uključili smo i Twitter i Facebook. Željeli smo pojačati dinamiku i više uključiti publiku, a kako ja telefone smatram lošim dijelom emisije jer se najčešće javljaju slušatelji koji liječe svoje frustracije, onda smo se odlučili za društvene mreže.

Krenuli smo s Tomaševićem i vidjet ćemo dokle ćemo stići. Trudit ću se i dalje, kao i do sada, mjesečno odraditi tri političke emisije koje moram po defaultu i jednu za svoj gušt, kulturu, znanost ili nešto treće.