Stanovnici Venezuele za New York Times: "Ostanak znači smrt"

Stanovnici Venezuele za New York Times: "Ostanak znači smrt"

Foto: Getty Images

U SUBOTU su se održali predsjednički izbori u Venezueli, zemlji pogođenoj teškom gospodarskom krizom. Zemljom vlada nestašica vode i struje, a ljudi jedva uspijevaju kupiti hranu i lijekove zbog čega ih je mnogo pobjeglo u susjedne zemlje, prenosi New York Times.

Unatoč tome, Nicolás Maduro opet je pobijedio. Istaknutim vođama oporbe bilo je zabranjeno da se natječu, a koalicija Demokratskog jedinstva, koja predstavlja glavnu opoziciju u zemlji, pozvala je glasače da ne izađu na izbore.

U nastavku donosimo izjave stanovnika Venezuele za New York Times, s posebnim naglaskom na situaciju u kojoj se trenutno nalaze i njihove planove za budućnost.

"Jedna generacija je u izgnanstvu, a druga napuštena"

"Obitelj nam se razišla: mladi su otišli u potragu za boljom budućnosti, a mi stariji smo ostali u Venezueli. Mi koji smo se trudili stvoriti obiteljski posao moramo ostati ovdje i održavati ga što je dulje moguće. Putujemo gore-dolje po svijetu kako bismo vidjeli svoju djecu i unuke.

Kako bismo nabavili sve što nam je potrebno, moramo posjetiti više supermarketa. Police su pune stvari koje nam ne trebaju, a ulja, brašna, kave i riže ima malo. Cijene rastu svakog tjedna.

Javni prijevoz je gotovo nestao. Nema vode, a struja nestaje svakoga dana. Stalno se molimo da se ne razbolimo. Nabava lijekova predstavlja velik problem, a kad ih nađemo, za njih moramo plaćati u američkim dolarima.

Čini nam se kao da gubimo vlastite živote čekajući da se stvari promijene. Živimo dan za danom bez budućnosti. Prilagođavamo se i navikavamo na trenutno stanje. Beznadno iščekujemo promjene", ističe Nora Morrison.

"Većina ljudi doslovno plaća svoje radno mjesto"

"Imam malu tvrtku. Svaki dan na poslu svjedočim činjenici da su vrijeme i trud mojih radnika beskorisni. Nažalost, standardna potrošačka košarica danas iznosi 100,000.000 bolivara, a minimalna plaća iznosi samo 2,555.000 bolivara. Većina ljudi doslovno plaća svoje radno mjesto", napominje Luis Bersani.

"Ne želim da mi kćeri žive u strahu"

"Muž mi se preselio u Brazil, no još nije uspio pronaći stabilan posao. Nadam se da hoće kako bih mu se mogla pridružiti s našim dvjema kćerima. Ne želim da tamo još više pate – ovdje barem imamo krov nad glavom.

Ne kupujem u supermarketima jer tamo nema osnovnih namirnica. Hranu nabavljam od uličnih prodavača ili onih koji rade na crno. Namirnice kupujem skoro svaki dan ako mi muž uspije poslati nešto novca.

Kupujem samo ono što mi je potrebno za taj dan zato što ne želim odmah potrošiti sve što imam – uvijek želim da mi ostane novca za hitne slučajeve, primjerice, za lijekove.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Planiram se pridružiti mužu čim nađe stalan posao. Ne želim da mi kćeri žive u strahu niti da me svakog dana pitaju jesam li uspjela pronaći nešto za jelo. Ako odemo, nadam se da će vlada biti uklonjena s vlasti tako da se jednoga dana možemo vratiti i ponovno biti s obitelji", objašnjava Kelis Cardoso.

"Mi ne razumijemo kolika je moć u našim rukama"

"Venezuela je moja zemlja. Ne želim živjeti nigdje drugdje. Tu sam rođena, tu mi žive roditelji i ostatak obitelji, tu su mi pokopani preci. Moja mi je zemlja pružila sve što imam te zato želim biti dio njezine obnove.

Smatram da je jako nezahvalno misliti da je odlazak jedini način rješavanja problema te da je ta odluka individualna, a ne kolektivna. Mi ne razumijemo koliku moć imamo kao građani Venezuele – a imamo i mogućnost da tu moć iskoristimo kako bismo sagradili zemlju kakvu želimo", vjeruje Marcela Gil.

"Hranu plaćam kreditnim karticama"

"Ujutro izlazim iz kuće oko 5.30, vodim djecu u školu, ostavim jednogodišnje dijete kod mame i odem na posao. Radim u supermarketu pa svjedočim činjenici da cijene svakodnevno rastu. Ne mogu si ništa priuštiti.

Danas mi je došla plaća, a nisam si uspjela priuštiti ni jedan kilogram mesa, samo 250 grama – i to je sve što jedemo zato što sa svojom plaćom ne mogu kupiti rižu, tjesteninu ili brašno. Već tri mjeseca hranu plaćam kreditnim karticama.

Imam visok tlak, ali trenutno ne uzimam lijekove – oni su mi, s obzirom na cijenu, potpuno nedostupni", kaže Miranyeli Gomes.
 

"Plaća mi ne traje dulje od 24 sata"

"Najčešće se budim oko šest ujutro pa šetam na posao zbog nedostatka novca. Plaća mi ne traje dulje od 24 sata. Zadnji put kada sam bio plaćen, dobio sam 1,100.000 bolivara, od čega nisam uspio najesti ni sebe, ni sina.

Svratio sam do supermarketa u kojem mi radi brat te mi je on posudio nešto novca kako bih uspio kupiti 2 tuceta jaja. A sada sam ponovno na poslu bez novčića u džepu", objašnjava Luis Hernández.

"Ostanak u Venezueli znači smrt"

"Ostao sam u Venezueli samo kako bih diplomirao, no zbog visokih troškova života, prekinuo sam školovanje. Ne mogu otići jer nemam putovnicu. Za nju sam, kao i za ostale dokumente koji su mi potrebni za odlazak, platio prije nekoliko mjeseci, no još ih nisam dobio.

Predsjednik i njegovi suradnici su zli i nesposobni, a služe se varkama kako bi prikrili krizu i spriječili iseljavanje. Najbolnije od svega je to što se u osnovnim i srednjim školama uči samo politička ideologija koju nameće vlada u pokušaju da se mladima, čija je budućnost već uništena, ispere mozak.

Očekujem da ću se uskoro iseliti te financijski pomoći svojoj obitelji. Ostanak u Venezueli znači smrt – u borbi ili od gladi", zaključuje John Martínez za New York Times.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara