Što ako roboti razviju vlastiti govor tijela?

Što ako roboti razviju vlastiti govor tijela?
Screenshot: Youtube/Atonaton

SVATKO tko je bio u blizini industrijskog robota može potvrditi da ti strojevi izgledaju neprirodno, gotovo uznemirujuće. Svi znamo da se radi o programiranim automatima, ali kad se počnu pomicati, kad se velike metalne ruke počnu kretati zrakom neljudskom brzinom i preciznošću, neki iskonski dio mozga počinje zvoniti na upozorenje: „Opasnost! Moraš se smjesta udaljiti od ovog predatora!“

Madeline Gannon je osoba koja, pak, uživa u ovoj suprotnosti. Ona je umjetnik i dizajner koji se posljednjih godina bavi istraživanjem ljudskog odnosa prema robotima i programiranjem strojeva da reagiranju na nazočnost ljudi i da govorom svojih mehaničkih tijela komuniciraju s nama, piše James Vincent iz američkog tehnološkog news-portala The Verge.

U tom zanimljivom području, koje razlučuje našu instinktivnu i racionalnu reakciju na mašine, kreće se Madelinein rad. U svom posljednjem djelu „Manus“, Gannon opisuje prijelaz s pojedinačnog robota na ponašanje robota u čoporu. Tijekom Svjetskog gospodarskog foruma u rujnu Gannon je postavila 10 industrijskih robotskih ruku i povezala ih jednim središnjim kontrolerom. Koristeći senzore ovi su roboti registrirali prolaznike i reagirali na njihove pokrete. Algoritam je sam odlučivao kome će usmjeriti pažnju, a reakcija se širila s jedne ruke na sljedeću poput valova.

Gannon je za The Verge objasnila što ju je motiviralo na proučavanje, a to su procesi povezivanja više robota i kako animalističko ponašanje može pomoći kreiranju harmonične budućnosti između ljudi i strojeva. Prenosimo njen intervju.

Madeline, možete li nam reći ponešto o svom obrazovanju i objasniti pozadinu svoga posljednjeg projekta?

Moje je obrazovanje atipično za robotiku. Diplomirala sam arhitekturu, a potom me zainteresirala robotika i naučila sam je kroz praksu. Zato problemima oko robota prilazim iz perspektive arhitekta. Kad naučim kako komunicirati sa strojevima, usađujem im svoju hiperosjetljivost da bi spoznali kako se ljudi kreću kroz prostor. Moj rad „Manus“ treći je iz serije projekata usmjerenih na razumijevanje govora tijela kao vida komunikacije s robotima. Jedan raniji projekt bila je glomazna instalacija u Muzeju dizajna u Londonu. Radilo se o velikoj industrijskoj robotskoj ruci koja je komunicirala s ljudskom masom. Zvala se Mimus i bila je na samom ulazu u muzej, te pomagala posjetiteljima da shvate što industrijski automati mogu, a što ne mogu. S obzirom na to da sam bila na drugoj strani Atlantika, reakcije ljudi na Mimus pratila sam na Instagramu i Twitteru. Zanimala me lepeza emocija koju ljudi imaju prema robotima, od zaigranosti i otvorenosti preko znatiželje do nelagode. Na kraju me Svjetski gospodarski forum pozvao da izradim instalaciju i za njih. Njihova je tema bila Industrija 4.0, a za mene je to bila prilika pokazati ljepšu budućnost koju ovi strojevi mogu imati u smislu da ih konfiguriram i orijentiram prema ljudima. Robotima koji inače izvode kratke, ponavljajuće radnje i vode vrlo dosadan život u tvornicama dala sam sasvim drukčiji kontekst.

Zanimljivo je slušati kako o robotima govorite kao da su životinje, kao da ih spašavate iz tvornica poput pilića na baterijski pogon. Koji je benefit od ovakve perspektive?

Meni je to bila vrlo korisna metafora u razmišljanju kako bismo se trebali odnositi prema nehumanoidnim, autonomnim mašinama. Živim u Pittsburghu, središtu niza kompanija koje se bave samovozećim automobilima, tako da autonomne strojeve susrećem svakodnevno. Baš kao i industrijske robotske ruke, ti su strojevi brzi i snažni i nemaju načina komunicirati s ljudima oko sebe. Razmišljajući o tom problemu priklonila sam se metafori sa životinjama. Radi se o nečemu što nam je prirođeno. Ako šetamo parkom i naiđe neko čudno biće, pokušat ćemo čitati njegov govor tijela i pokušati nasluti njegove namjere.

Nije li opasno tretirati strojeve kao da su osjetilna bića? Siguran sam da će mnogo robotičari reći kako je to loša ideja, jer ljudima daje lažni dojam inteligencije i samostalnosti robota.

Mislim da takva opasnost ne postoji ako nema poveznice između ponašanja i osobnosti robota i njegove motivacije. Primjerice, lako je zamisliti simpatičnog robota koji će pridobiti naše povjerenje. Ali ako taj simpatični robot u svojim očima ima kamere koje naše podatke šalju nekoj kompaniji koja ih može zlouporabiti, onda takav robot ne zaslužuje naše povjerenje. Zato smatram da industrijski roboti trebaju izgledati opasno ako je zadaća koju obavljaju opasna. Tako da potaknu naše instinkte dok se kreću kroz prostor i natjeraju nas da zastanemo i pripazimo. Radi se o sasvim neistraženom području i moja je namjera potaknuti dizajnere da vode računa o namjeni i ponašanju robota.

Sjetio sam se kratkog videa u kojem komunicirate s robotom Quiptom, kojem prilazite s ispruženom rukom kao da je kućni ljubimac. Potpuno iste kretnje koristi Chris Pratt u filmu „Jurassic World“, kad pokušava smiriti velociraptora.

Da, zvukovi motora zaista odaju dojam kao da se približavam životinji.

Međutim, radi se o predstavi. Robot zapravo samo slijedi svoj program?

Naši su životi prepuni jednostranih, ali smislenih odnosa. Ni kućni ljubimci nisu humanoidi i nemaju previše mogućnosti komunicirati s nama, ali njihove su se pojavnosti i uloge s vremenom razvile, od vukova u divljini do pitomih pasa čuvara koji imaju određeni smisao u našim životima. Razvijemo li tu metaforu još više, naš odnos s robotima nije fiksan i nepromjenjiv, nego ima svoju dinamiku, čak do toga da s različitim robotima imamo različit odnos. Ni onaj robot u muzeju možda se nikad neće udomaćiti, ali se može pripitomiti. A čovjek koji radi s njima svojevrsni je krotitelj lavova. Robot je toliko moćan da može naškoditi ljudima koji ga ne respektiraju. U budućnosti će biti robota koje zapravo ne želimo u svojoj blizini, poput vojnih robota, a bit će i robota koje ćemo pustiti u svoje domove, poput dostavljača ili asistenata.  

Kako programirate robotov govor tijela? Kako komunicirate?

Mnogo toga radim po osjećaju, a ponešto roboti rade sami. Ja mogu programirati svijet u kojem će funkcionirati, ali zapravo nikad nisam sasvim sigurna što će učiniti. Impulsi koje primaju iz svoje okoline ponekad oblikuju njihov odgovor.

Možete li ponuditi neki primjer?

Kad je moj projekt Manus putovao u Kinu, bilo je dosta inženjerskih izazova. U Pittsburghu sam imala sam dva robota, a ostalih 10 stiglo je neposredno prije polaska na put. Morala sam mnoge stvari raditi otprilike unaprijed i onda prilagođavati na licu mjesta. Primijetila sam da ljudi žele kontrolirati robote, prišli bi im, podignuli obje ruke i očekivali da će ih roboti slijediti. Kao da im dirigiraju. Zato sam morala robotima pomoći da budu i pomalo neposlušni, odnosno da se na nečije geste okrenuti na drugu stranu. Znate kako je na Svjetskom gospodarskom forumu... Ima tamo mnogo ljudi koji misle da su jako važni. I kad stanu pred robota, očekuju da ih on slijedi, a robot ih ignorira. Bilo je baš zanimljivo.

Kakva je bila tipična reakcija posjetitelja na Mimus?

Mnogo je ljudi koji se razumiju u robote, ali ja sam im pripremila neka iznenađenja i pokazala robote u okruženju koje nisu očekivali. Primjerice, posložila sam robote tako se mogu međusobno sudariti, što se u tvornicama nikad ne događa. Mene je najviše iznenadila reakcija inženjera iz kompanije ABB koja je instalirala te robote. Rekli su mi da robotska osobnost može biti od koristi u njihovim tvornicama. Dosad se, naime, smatralo da je dodavanje bilo kakvih funkcija kontraproduktivno jer troši energiju.

Kakvu budućnost predviđate u odnosima robota i ljudi?

Ljudi su zasad samo sigurni da ne žele da im roboti budu gospodari. Ja ne želim ni da nam budu robovi. Danas imamo industrijske robote-supermene. Oni su super-brzi, super-izdržljivi i precizni, ali zatvoreni su u tvornicama i odvojeni od ljudi. Moja je vizija, a s njom se ne moraju svi složiti, da te super-moći dobiju i ljudi. Voljela bih imati poveznicu s robotima koja bi ljudima omogućila istu tu brzinu, snagu i preciznost. Želim da nas roboti poboljšaju, a ne da nas zamijene.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara