NARODNE obveznice su inovativno rješenje trenutne vlade za novo zaduživanje države. Iako se ne radi o rijetkoj praksi u svijetu, ovo je prvi put da se Hrvatska upušta u nešto takvo. Dobro je vrijeme za takvu politiku jer od ulaska u eurozonu iza javnog duga Hrvatske, točnije njegove održivosti, stoje institucije eurozone.

Ministarstvo financija je objavilo cilj prikupljanja ukupno jedne milijarde eura, s rokom dospijeća 2025. Prinos iznosi 3.25 posto godišnje, a minimalno se može kupiti 500 eura po ulagatelju. Osim državljana Republike Hrvatske, mogu ih kupiti i strani državljani ako su rezidenti u RH te institucionalni ulagatelji.

Fizičke osobe ih mogu kupiti od 1.ožujka, a od 3. ožujka institucionalni ulagatelji. Ako interes državljana i stranih državljana rezidenata RH bude dovoljno velik i od njih se prikupi sav planirani iznos od jedne milijarde eura, institucionalni investitori će vjerojatno biti isključeni.

Ostavljeno je dovoljno vremena da svi koji planiraju kupiti obveznice Hrvatske dobro razmisle o prednostima i manama takve investicije. U najgorem scenariju, nezamislivom ali mogućem, Hrvatska može bankrotirati. Što bi se tada dogodilo s ulaganjem onih koji su kupili narodne obveznice?

> Počeo upis narodnih obveznica. Ovo je sve što trebate znati

Rizik uvijek postoji

Ne treba stvarati paniku. Vjerojatnost da se to dogodi je iznimno mala. Ali postoji. Kao svaka investicija, obveznice sa sobom nose određeni rizik. To vrijedi čak i za državne obveznice, koje se smatra jednim od najsigurnijih oblika ulaganja.

Zbog toga i postoje kreditni rejtinzi država, a cilj svake države je da joj kreditni rejting bude veći. Logika je jednostavna, veći kreditni rejting znači da je vjerojatnost da određena država ne vrati dug manja, a time su prinosi na njene obveznice niži. Time je trošak zaduživanja država s boljim kreditnim rejtingom manji jer moraju isplaćivati manje prinose po svom dugu.

Nije isti rizik posuditi novac Njemačkoj ili Brazilu, Švedskoj ili Hrvatskoj, Turskoj ili Argentini itd. Što je država manje gospodarski razvijena, što su javne financije u gorem stanju i što veći dio proračuna odlazi na otplatu duga, to je rizik bankrota države i nemogućnosti vraćanja duga veći. Postoji jako puno faktora koji ulaze u procjenu kreditnog rejtinga od nabrojanih, a konačni izračun je kompliciran.

> Koliko se može zaraditi na narodnim obveznicama?

Kako se određuje rizik bankrota država?

Kreditne agencije, kao što su Standard & Poor`s, Moody`s i Fitch, imaju svoje klasifikacije. U konačnici ipak nema velike razlike i procjene kreditnog rejtinga država su uglavnom usklađene među agencijama.

Primjerice, ljestvica kreditnog rejtinga agencije Fitch izražena je korištenjem kategorija od "AAA" do "BBB", što je investicijski stupanj. Ulaganje u obveznice tih država se smatra jako sigurnim, ali i među njima postoje razlike. Te razlike su razlog zbog kojega su prinosi na obveznice različiti.

"AAA" je najveća sigurnost i najmanja mogućnost bankrota, a "BBB" predstavlja još uvijek dobru kvalitetu s niskim rizikom od bankrota. Razlika između te dvije grupe je primjerice razlika između Njemačke (AAA) i Indonezije (BBB). Ulaganje u obveznice ni jedne ni druge države ne predstavlja velik rizik, ali ipak se ne može govoriti o istoj razini.

Od "BB" do "D" je spekulativni stupanj, često zvan i "smeće". Rizik ulaganja u obveznice tih država je puno veći, što znači da je veća šansa da će te države prestati vraćati svoj dug odnosno bankrotirati. Prinosi na obveznice tih država su daleko veći jer se smatra da postoji veća vjerojatnost nevraćanja duga.

Nije ni sve "smeće" isto. Rejting "BB" se odnosi na zemlje poput Brazila, Gruzije i Sj. Makedonije, a "CCC" na one poput Gambije, Etiopije i Argentine. Kategorije niže su "CC", kada je bankrot najvjerojatnija opcija, s "C" se označavaju države koje su u procesu koji vodi prema bankrotu, a "RD" i "D" označavaju potpuni bankrot.

Unutar kategorija postoje oznake +/- da bi se dodatno razlikovale zemlje s obzirom na relativne razlike u očekivanom kretanju kreditnog rejtinga u budućnosti.

Druge agencije imaju nešto drugačije oznake, Moody`s koristi "Aaa, Aa1, Aa2, Aa3, A1, A2, A3, Baa1....", ali u principu nema značajnih razlika u ocjeni kreditnog rejtinga država među agencijama.

Što nam govori kreditni rejting Hrvatske?

Kreditni rejting Hrvatske je "BBB+" (S&P i Fitch) i "Baa2" (Moody`s). Taj rejting pokazuje da su "očekivanja rizika neplaćanja trenutno niska. Sposobnost plaćanja financijskih obveza smatra se primjerenom, ali postoji veća vjerojatnost da će nepovoljni poslovni ili ekonomski uvjeti narušiti tu sposobnost", prema definiciji kreditne agencije Fitch.

To je dobra pozicija za Hrvatsku, s obzirom na to da je do 2019. bila u kategoriji "smeća". U svibnju te godine S&P podiže Hrvatsku u investicijski rejting, u srpnju iste godine Fitch, a tek u srpnju 2022. Moody`s. Hrvatska je u "smeću" provela više od šest godina, od prosinca 2012. do svibnja 2019.

Ako je ikada bilo dobro vrijeme za izdavanje tzv. "narodnih" obveznica, onda je to sada. Ali to ne znači da ne postoji baš nikakav rizik. Hrvatska je dio eurozone, što daje dodatnu sigurnost investiranju u njene obveznice, ali ni unutar eurozone nemaju sve države isti kreditni rejting.

Njemačka je u kategoriji "AAA", što znači da je ulaganje u njene obveznice među najsigurnijima na svijetu. "Ocjene AAA označavaju najniži očekivani rizik neplaćanja. Dodjeljuju se samo u slučajevima iznimno velike sposobnosti plaćanja financijskih obveza. Malo je vjerojatno da će na ovaj kapacitet negativno utjecati predvidivi događaji", opisuje Fitch.

Čak i u tekstualnom opisu se može vidjeti zbog čega postoji razlika između obveznica Hrvatske i obveznica Njemačke. Za "BBB", u koji spada Hrvatska, stoji da "postoji veća vjerojatnost da će nepovoljni poslovni ili ekonomski uvjeti narušiti tu sposobnost". Za "AAA", tj. Njemačku, pak piše: "Malo je vjerojatno da će na ovaj kapacitet (sposobnosti plaćanja duga) negativno utjecati predvidivi događaji."

Prevedeno, to znači da duboka ekonomska kriza može negativno utjecati na sposobnost Hrvatske da vraća svoje dugove. Čak ni duboka ekonomska kriza neće utjecati na sposobnost plaćanja duga Njemačke. Bar ako se ne radi o zaista velikoj, gotovo kataklizmičkoj krizi.

Jako velika kriza može dovesti Hrvatsku u tešku situaciju

Kriza vjerojatno dolazi kroz 2023., procjena je velike većine institucija, ekonomskih analitičara, investicijskih fondova, banaka i drugih institucija. Očekuje se da će biti kratka i blaga, ali nitko ne može biti u potpunosti siguran da će biti tako.

Svaki scenarij ima određenu vjerojatnost. Iako je najvjerojatnije da će recesija biti blaga i kratkotrajna, ne može se isključiti mogućnost izbijanja velike krize. Uz to, što je praktički nemoguće predvidjeti kretanje baš svih faktora koji utječu na ekonomiju, uvijek postoje neočekivani događaji. Ne može se isključiti da postoje stvari za koje ne znamo da ne znamo, tj. stvari koje će se dogoditi a nisu predvidive. .

U situaciji zaista velike krize, državama će biti puno teže vraćati svoje dugove. Slično se dogodilo 2008., kada su brojne države u EU bile na rubu bankrota. Irska, Španjolska, Grčka, Italija, Portugal i Cipar su od 2009. do sredine 2010. imale velike probleme s otplatom i refinanciranjem svojih dugova pa je EU morala pomoći raznim politikama.

Kreditni rejtinzi tih zemalja su prije te krize bili veći od današnjeg kreditnog rejtinga Hrvatske. Čak i Grčka je imala rejting "A", Italija "AA", a Španjolska i Irska "AAA". To znači da čak ni najveći kreditni rejtinzi nisu garancija da država neće upasti u problem otplate duga, zavisno o makroekonomskom stanju. Velika kriza ruši sve pred sobom.

Ipak, veća je vjerojatnost da će države koje imaju bolji kreditni rejting isplivati iz krize bez problema s vraćanjem duga od onih s manjim. Zbog toga oni i postoje, a zavisno o tome koliki rizik su različiti prinosi na obveznice.

Prinosi na obveznice su trošak zaduživanja države, a one s manjim rejtingom su rizičnije te više plaćaju dug. Vjerojatnost izbijanja velike krize uvijek postoji, ma koliko mala bila.

Hrvatskoj bi pomogli EU, eurozona i svjetske institucije

U hipotetskoj situaciji, šansa koja je iznimno mala, bankrot Hrvatske bi aktivirao mehanizme EU i Europske središnje banke (ECB). Tijekom europske dužničke krize 2010. su stvoreni Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) i Europski mehanizam financijske stabilizacije (EFSM), koje je kasnije zamijenio Europski stabilizacijski mehanizam (ESM).

ESM ima brojne mehanizme kojima može spašavati države eurozone pred bankrotom. Države članice ESM-a mogu podnijeti zahtjev za pomoć ako su u financijskim poteškoćama ili je njihovom financijskom sektoru potrebna dokapitalizacija.

Jedna od njih je da može posuditi novac državama koje imaju problem s otplatom duga i ne mogu se zadužiti kod privatnih institucija da bi refinancirali dug. Kredibilitet eura kao valute je vezan uz kredibilitet država koje ga koriste, pa bi za samu valutu bilo iznimno štetno da se pusti bankrot jedne od članica eurozone. 

Osim institucija EU i eurozone, Hrvatska bi mogla potražiti pomoć i kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). On često pomaže državama u situacijama otežanog financiranja, tj. pred bankrotom, ali uglavnom zahtijeva određene reforme.

Oni koji kupe narodne obveznice ih ne moraju držati cijele dvije godine, do dospijeća 2025. Mogu ih prodati u tom periodu. U hipotetskoj situaciji u kojoj bi Hrvatska bila u problemu s vraćanjem dugova, ljudi bi se mogli zbrinuti i prodati ih prije njihova dospijeća. Na tome će izgubiti puno novaca, ali će vratiti dio investicije.

Ne treba paničariti, ali ništa nije potpuno sigurno

Nužno je naglasiti da nema razloga za paniku, a narodne obveznice su jako sigurna investicija. Vjerojatnost "najgoreg scenarija" je minimalna, a čak i tada postoje brojni mehanizmi i institucije koji osiguravaju da Hrvatska i u najgoroj situaciji vrati dug onima koji su kupili narodne obveznice.

Obveznice roka dospijeća od dvije godine su ekstremno sigurne, najsigurnija investicija među jako sigurnim investicijama. Kako iz njih stoje institucije eurozone, radi se o jednoj od najsigurnijih investicija na svijetu. Zbog toga se Hrvatska i odlučila na taj model.

Upravo zbog njene sigurnosti prinos je relativno niskih 3.25 posto, što neće biti dovoljno ni da poništi utjecaj inflacije. Ali je daleko bolje od kamate na štednju od 0.2 posto, koliko iznosi u bankama.

Nitko se neće obogatiti na narodnim obveznicama, ali nitko neće ni propasti. Vjerojatnost da Hrvatska ne vrati dug po njima, posebno s obzirom na sve zaštitne mehanizme, iznimno je mala. Iako zbog inflacije nije isplativa investicija, u svakom slučaju bolja je nego držati novac na banci ili "u čarapi".