DESETLJEĆE pred nama obilježit će novi trendovi u visokom obrazovanju, kojima će se morati prilagoditi i Hrvatska, a neki od njih su već zaživjeli uslijed pandemije.

Brojke pokazuju kako je u zadnjem desetljeću broj studenata u porastu, kako u Europskoj uniji tako i u Hrvatskoj. Prema zadnjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, u zimskom semestru akademske godine 2020./2021. na visoka učilišta u Republici Hrvatskoj bilo je upisano 155.627 studenata. Primjećuje se i kako u zadnjih desetak godina sve veći broj studenata upisuje privatna učilišta.

Prema podacima s Eurostata, 2003. su na privatna učilišta bile upisane oko tri tisuće studenata, a 2016. ih je bilo četiri puta više. To možemo zahvaliti ekspanziji privatnih visokih učilišta sa sve kvalitetnijim studijskim programima. Jedno od prepoznatih privatnih visokih učilišta je i Effectus, koji od prve generacije upisa 2010./2011. do danas broji 814 diplomiranih studenata. Argument isplativosti privatnih fakulteta je visoka zapošljivost koju jamče po završetku studija. Na Effectusu stopa registrirane zaposlenosti iznosi 98.6%, što označava postotak studenata koji su se uspješno zaposlili nakon stjecanja diplome.

Nije iznenađenje ni što je porastao je zahtjev za fleksibilnijim i stručnim studijskim programima, a tome su se prilagodila i brojna visoka učilišta.

U Effectusu su tako, primjerice, uz preddiplomski studij Financije i poslovno pravo, u skladu s potrebama tržišta rada, uveli i četiri MBA diplomska studija. Nakon prve godine diplomskog studija studenti mogu upisati smjerove Menadžment financija, Porezi i poslovno pravo i Menadžment ljudskih potencijala i znanja. Tu je i Effectusov jedinstveni smjer Kreativnost, inovativnost i analitički menadžment, koji pruža konkurentnost na tržištu rada kao jedini takav studij u Republici Hrvatskoj i šire. Budući da je Effectus pridruženi član sveučilišta Nova Univerza, studenti mogu steći sveučilišnu diplomu, čime im se nudi mogućnost da nastave studij i steknu titulu doktora znanosti.

Razgovarali smo s dekanom Visokog učilišta Effectus, izv. prof. dr. sc. Robertom Kopalom, o tome koji sve globalni trendovi mijenjaju paradigmu obrazovanja, kakva je budućnost obrazovanja i kako se hrvatski obrazovni sustav prilagođava globalnim trendovima.

Pandemija je ostavila dubok trag u obrazovanju na globalnoj razini, a značajno je promijenila i načine i metode poučavanja. Koliko je to dobro za obrazovanje u cjelini i koliko će utjecati na budućnost obrazovanja?

Obrazovanje je sektor koji je jako pogođen pandemijom, a posljedice mogu ostati i trajno. Cijeli svijet se preko noći morao prilagoditi nenormalnim uvjetima. Neki su to napravili manje, neki više bolno, ali svi su se morali u određenoj mjeri mijenjati. Visoko učilište Effectus uspjelo je zadržati kontinuitet nastave tijekom cijelog razdoblja pandemije. U tjedan dana uspjeli smo se pregrupirati, reorganizirati i u potpunosti prijeći na odgovarajuću online platformu. Pravi odabir platforme, koja je s pedagoško-metodičko-didaktičkog aspekta mogla zadovoljiti potrebe nastavnika i studenata, omogućio je nesmetano izvođenje nastave i potpuno bezbolan prijelaz s kontaktne nastave na nastavu na daljinu.

Međutim, i bez pandemije borimo se s promjenom paradigme obrazovanja kako bismo se prilagodili novoj eri (4. industrijska revolucija), ali i novim studentima. Obrazovanje kakvo danas svijet poznaje i gotovo na nepromijenjen način provodi temelji se na dva intelektualno i ekonomski potpuno drugačijem povijesnom kontekstu od današnjega – prosvjetiteljstvu i industrijskoj revoluciji. Prosvjetiteljstvo je intelektualno razdoblje koje obilježavaju racionalnost i empirija, čijim bismo motom mogli nazvati Baconovu krilaticu "Znanje je moć". Industrijska revolucija važna je za objašnjenje koncepta obrazovanja jer svjedoči njegovoj arhaičnosti. Naime, u to vrijeme počinju se otvarati prve javne škole, obrazovanje postaje dostupno i obavezno za sve, a služi zadovoljenju ekonomskih potreba toga vremena. Možemo li takvim obrazovanjem pripremati djecu za ekonomiju 21. stoljeća? Doba je 4. industrijske revolucije, rapidnog razvoja tehnologije, nezaustavljivog generiranja informacija. Današnja su djeca intenzivnije nego ikada u povijesti izložena informacijama, a zasićenost informacijama ima za posljedicu nedostatak pažnje.

Potrebe suvremenog okruženja, koje se i intelektualno, i ekonomski, i društveno potpuno razlikuje od društva 18. stoljeća, nameću i potrebu dijametralno suprotnog pristupa obrazovanju.

Koji su poslovi budućnosti, kojima će se baviti generacije Z i Alfa? Sukladno tome, hoće li neka zanimanja izumrijeti, a neki studijski smjerovi postati nepoželjni? Kako se tome prilagođavate?

Osnovno pitanje koje se postavlja jest kako pripremiti učenike i studente za zanimanja koja još ne postoje, korištenje tehnologije koja još nije osmišljena te rješavanje problema koje ne mogu ni zamisliti. Ali, krenimo redom. Istraživanja govore o ogromnom broju zanimanja koja izumiru i o još većem broju onih koja dolaze. To baš nije tako. Istina je da tehnologija mijenja svijet poslova. Automatizacija i digitalizacija svakako će imati veliku ulogu u budućnosti poslova, ali to ne znači da će ti poslovi potpuno nestati – oni će se mijenjati. Svaki posao sastoji se od određenog broja aktivnosti od kojih će se neke automatizirati, a za neke će i dalje biti potrebna intervencija čovjeka. McKinsey govori o 46% aktivnosti, ne poslova, a ukupno se procjenjuje da je riječ o samo 9% poslova, i to na razini SAD-a.   

Da bi se sadašnji učenici i studenti mogli pripremiti za poslove budućnosti, svakako moraju posjedovati određene vještine koje će im omogućiti snalažljivost i prilagodbu novim okolnostima. Nazivamo ih vještinama budućnosti, ali to su vještine koje već danas poslodavci najviše traže, a najteže ih nalaze. Riječ je o kreativnosti, kritičkom i analitičkom mišljenju, rješavanju kompleksnih problema i aktivnom učenju. Zanimljivo je da, iako stalno slušamo o razvoju tehnologije, automatizaciji i digitalizaciji, među prvih 10 najtraženijih vještina do 2025. godine Svjetski gospodarski forum stavlja samo dvije koje se odnose na digitalno, i to u širem smislu - korištenje i razvoj tehnologije. Digitalne vještine jesu nužne, ali nisu dovoljne. Čak i za poslove koji će zahtijevati partnerstvo između strojeva i ljudi tražit će se vještine koje su specifično ljudske. Stoga bih naglasio još jednom da će za napredak u inovacijama i produktivnosti u poslovanju biti zaslužan ljudski potencijal s navedenim vještinama. Što se tiče obrazovanja, ono će u prvom redu morati omogućiti usvajanje upravo ovih vještina. U istraživanju koje je McKinsey proveo na 18.000 ispitanika iz 15 zemalja identificirano je 56 temeljnih vještina u 13 skupina i 4 kategorije, a najvažnije otkriće jest da ispitanici s fakultetskom diplomom imaju bolje rezultate u svih 56 vještina, što znači i da su oni bolje pripremljeni za tržište rada i promjene na radnome mjestu.

Samo za primjer, istraživanje koje je Adobe proveo još 2016. godine u 5 najjačih svjetskih ekonomija (SAD, Japan, UK, Njemačka, Francuska) pokazuje kako čak 76% ljudi smatra da je kreativnost ključna za ekonomski rast, a samo 31% njih misli da ispunjavaju svoj kreativni potencijal. Sljedeći važan podatak jest da 78% ispitanika smatra kako tvrtke koje ulažu u kreativnost povećavaju produktivnost radnika i čine ih sretnijima, dok skoro 65% misli da obrazovni sustav guši kreativnost. Spominjali ste generaciju Z pa imam podatak i o tome što oni misle o kreativnosti: 55% Gen Z-ovaca i 47% milenijalaca smatra sebe kreativnima, a preko 60% i jednih i drugih želi da ih drugi percipiraju kao kreativce. Za starije generacije brojke su puno niže.

Kad govorimo o inteligenciji, postoji pojava koja se naziva Flynnov efekt – svaka generacija na testovima inteligencije ostvaruje otprilike 10 bodova više. Opći je zaključak kako obogaćeno okruženje čini djecu pametnijima. Kada je riječ o kreativnosti, nedavno je primijećen suprotan trend: rezultati koje Amerikanci ostvaruju na testu kreativnosti sve su niži. Kyung-hee Kim istražio je 300.000 rezultata koje su djeca i odrasli ostvarili na Torranceovom testu kreativnog mišljenja. Utvrdio je da su rezultati testa kreativnosti, baš kao i rezultati testa inteligencije, bili u stalnom porastu sve do 1990. godine. Otada su u stalnom postupnom padu.

IBM-ovo izvješće provedeno među poslodavcima, među 1800 CEO-a u 80 država, otkriva kako je najvažnija stvar koja muči menadžere sposobnost organizacije da se prilagodi promjeni, a kao prioritet, koji garantira sposobnost prilagodbe, navode kreativnost. Možda je najpoznatiji primjer nesposobnosti prilagodbe i propasti velike globalne tvrtke Kodak, koji nije uspio iskoristiti mogućnosti digitalne fotografije, tehnologije koju je upravo ta tvrtka izmislila.

Svi ovi podaci govore o tome kako je kreativnost definitivno vještina koja se mora sustavno poticati i razvijati. Effectus je zato 2019. godine pokrenuo studij Kreativnosti, inovativnosti i analitičkog menadžmenta kojem je osnovni cilj upravo poticanje i razvoj vještina nužnih za snalaženje, prilagodljivost i konkurentnost na tržištu rada budućnosti, ali i sadašnjosti. Ideja za koju se također zalažemo jest širenje vještina. To znači da učenici/studenti iz STEM područja imaju društvene predmete kao izborne, dok bi u području društvenih programa izborni predmeti trebali biti iz STEM područja. Bilo bi pogrešno i opasno zanemariti važnost društvenih i humanističkih znanosti jer nam one, između ostaloga, govore o našem mjestu u društvu, pomažu razvoju interpersonalnih vještina, poput emocionalne inteligencije, i pružaju širu sliku svijeta koji nas okružuje. Ogroman je broj zanimanja koja neće moći biti automatizirana i koja će još dugo tražiti ljudski angažman. Osim razvoja i uvođenja novih programa sukladno našim analizama i projekcijama, koji zahtijevaju ipak dulji period pripreme i postupak akreditacije, na godišnjoj razini uvodimo fakultativne predmete koji primarno služe u svrhu razvoja potrebnih vještina koje u suradnji s poslodavcima identificiramo kao deficitarne. Neki od predmeta o kojima govorimo jesu Poduzetništvo, Pravna informatika, Creative Problem Solving ili Primijenjena podatkovna znanost.

Kako onda vidite budućnost obrazovanja?

Budućnost obrazovanja je on-demand, na zahtjev, s dvije ključne karakteristike – individualizirano (personalizirano) i prilagođeno potrebama tržišta rada. Rapidne promjene i na tržištu rada, ali i u industrijama i organizacijama zahtijevaju veću fleksibilnost obrazovnog sustava i nastavnih programa. Osim toga, sada je sve standardizirano, što pretpostavlja i da su svi učenici/studenti jednaki, što opet znači da ih moramo sve najprije ujednačiti kako bismo takvim unificiranim pristupom kod svih polučili željeni rezultat. Spominjao sam ranije i kraći raspon pažnje uvjetovan velikom izloženosti informacijama i drugim poticajima. Zamislite sad dijete koje je od rođenja naviknuto imati oko sebe nekoliko otvorenih kanala komunikacije u kojima aktivno sudjeluje i vješto se prebacuje s jednog na drugi kako sjedi 6 ili 7 sati u školi i pasivno sluša samo jedan izvor, a da pritom ne razumije zašto, s obzirom na to da sve te informacije ima na uređaju koji drži u džepu i dostupan mu je 24/7.

Kako će konkretno izgledati nastavni programi? Modularno, s naglaskom na razvoju šireg skupa vještina umjesto usko specijaliziranih vještina i znanja. Koristit će se metode poput obrnute učionice (Flipped Classroom), koje su se tijekom pandemije pokazale posebno učinkovitima. Naglasak će biti na praksi i većem angažmanu učenika/studenata, "learning by doing", odnosno učenju na praktičnim zadacima, analizama slučajeva i projektima umjesto suhoparnog teorijskog pristupa. Ovdje bih spomenuo tri teorije poučavanja: pasivnu, koja zamišlja poučavanje kao prepričavanje, prijenos i isporuku znanja, aktivnu, koja organizira ili omogućuje aktivnost učenika/studenta, te samousmjerenu, koja promovira poučavanje samo kao facilitaciju učenja (nastavnik je ovdje samo neka vrsta mentora).

Kada već govorim o samousmjeravanju, ispričao bih priču o eksperimentu provedenom u Indiji 1999. godine pod nazivom "rupa u zidu". Profesor tehnologije obrazovanja sa sveučilišta u Newcastleu Sugata Mitra s nekoliko je kolega odlučio postaviti računalo u otvor u zidu u Kalkajiju, jednoj od najsiromašnijih četvrti New Delhija. Računalo je bilo postavljeno tako da bude vidljivo s ulice i dostupno svakome tko prođe. Opremljeno je pristupom internetu i programima koji su se mogli koristiti, ali bez upute za korištenje. Rezultati su bili daleko iznad očekivanih! Djeca bi dolazila trčeći i iz obližnjih sirotinjskih četvrti i zalijepila bi se za ekran, ne uspijevajući dočekati svoj red. Klikali su i istraživali i polako učili koristiti tu čudnovatu napravu. Nekoliko sati kasnije vidno iznenađeni znanstvenici shvatili su da djeca pretražuju internet. U sljedećih 6 mjeseci djeca iz četvrti u potpunosti su savladala korištenje mišem, naučila su otvarati i zatvarati programe, a internet su koristila za preuzimanje igrica, glazbe i videa. Upitani kako su to naučili, uvijek bi odgovarali da su sami naučili. Što je također zanimljivo, računalo su opisivali vlastitim rječnikom, najčešće praveći kovanice riječi kojima su opisivali ono što su vidjeli na ekranu. Pješčani sat koji se pokazivao na ekranu kao znak čekanja za procesuiranje informacija zvali su "damru", što je naziv za maleni drveni bubanj koji je simbol hinduističkog boga Shive. Pokazivač su nazvali "sui", odnosno igla itd. 

Eksperiment je ponovljen na još dvije lokacije u Indiji i oba su dala iste rezultate kao i prvo istraživanje: djeca su naučila koristiti računalo bez ikakve pomoći, jezik nije bio važan, a ni stupanj obrazovanja. Istraživanja koja je Mitra provodio tijekom sljedećeg desetljeća u području samousmjerenog učenja u različitim kulturama i na različitim lokacijama uvijek su davala iste rezultate – djeca su bila sposobna razviti duboko učenje poučavajući sami sebe. Ova je metoda nazvana minimalno invazivnom edukacijom (Minimally Invasive Education - MIE). Naravno, ostatak svijeta ju i dalje naziva "rupa u zidu".

Također, ono što će se posebno morati prilagoditi jest timski umjesto frontalnog oblika rada, a što znači i da učionice, čiji se izgled nije mijenjao zadnjih 100 godina, odnosno od prvih javnih škola, moraju mijenjati svoj habitat. Sve će to utjecati i na motivaciju samih učenika/studenata, a samim time i na kvalitetu usvojenosti gradiva i razinu razvijenosti vještina. Ako govorimo o razvoju vještina, važno je reći kako se mora ostaviti prostor za istraživanje, ali i pogreške. Inovacije nikad ne dolaze iz prvog pokušaja. Morat ćemo promijeniti i mentalni sklop. Naime, trenutačni ne dopušta pogreške jer je izvježban da istovremeno razmišljamo i divergentno (generiranje ideja) i konvergentno (procjena ideja), što zapravo znači da za neku ideju sami procjenjujemo je li ispravna, točna, dobra, pametna prije nego što ju uopće izgovorimo. Što nije dobro za kreativnost. Nije dobro za napredak i razvoj, bilo pojedinca ili društva u cjelini. Razvoj takvog, kreativnog mentalnog sklopa možemo postići preispitivanjem unaprijed postavljenih prosudbi i pretpostavki, a u tu svrhu možemo koristiti tzv. ne-Google pitanja, odnosno pitanja čiji odgovori nisu jednoznačni, točni i netočni, ne mogu se pronaći guglanjem, nego zahtijevaju kreativni pristup, kritičko mišljenje, sposobnost rješavanja kompleksnih problema, a spadaju u domenu aktivnog učenja. Svakako bi trebalo staviti veći naglasak na gemifikaciju (primjena elemenata računalne igre u nastavi) i igranje uloga, poticanje konceptualne integracije (kreativno stvaranje asocijacija i veza među različitim temama, odnosno korištenje analogija za rješavanje problema), poticati učenike/studente da postavljaju pitanja, razvijati percepciju koja je izvor informacija koje kasnije koristimo za generiranje ideja itd.

Osim toga, treba imati na umu da obrazovanje više nije jednokratna aktivnost, već se zahtijeva da se zaposlenici i nakon "odrađenog" formalnog ciklusa kontinuirano i trajno uključuju u različite programe dokvalifikacije i prekvalifikacije.

Ukratko, budućnost obrazovanja možemo svesti na sljedeću misao: znanje je važno, ali je stvaranje još važnije. Svijet se neprestano mijenja i moramo dobro razmisliti o prilagodbi našeg obrazovnog sustava.

Kako se svijet općenito nosi s ovim problemima u obrazovanju? Imate li neke konkretne primjere?

Ovdje bih mogao nabrajati do unedogled. Ali volio bih spomenuti neka važna imena i primjere u domeni nekonvencionalnih pristupa obrazovanju i učenju. Osim Sumatre Mitre, kojega sam ranije spominjao, a koji je značajno pridonio razvoju i popularizaciji metode samousmjerenog učenja, važan temelj za daljnji razvoj modernog obrazovanja dao je Albert Bandura, dobro poznato ime u svijetu psihologije obrazovanja. Bandura je otac socijalno-kognitivne teorije, a najvažniji doprinos obrazovanju dao je svojom teorijom socijalnog učenja koja naglašava važnost promatranja, modeliranja i imitiranja ponašanja, stavova i emocionalnih reakcija drugih ljudi na učenje i ponašanje pojedinca. Od važnih imena svakako je tu i Sir Ken Robinson, koji se cijeloga života zalagao za promjenu paradigme obrazovanja i naglašavao loše učinke postojećeg obrazovnog sustava na individualni razvoj djece i njihovu motivaciju za učenje. Spomenuo bih ovdje i Tinu Seelig, Davida Kellyja i Douga Dietza sa Stanfordovog d.schoola, koji promoviraju važnost kreativnosti i naglašavaju njezinu ulogu u napretku društva.

Kao što sam već ranije spominjao, cijeli svijet govori o reformi obrazovanja. Mnogi se trude i mijenjaju pristup, programe, metode. Naprimjer, u UK-u postoje 43 Studio škole koje na zanimljiv način spajaju teoriju i praksu učenjem sadržaja, ali u kontekstu. To su male škole, do 300 učenika, koje poučavaju mainstream kvalifikacije korištenjem projektnih zadataka, odnosno rada u realističnim uvjetima. Jedan od najzanimljivijih projekata bio je "Možemo li kolonizirati Mars?" iz čega je vidljivo koliko područja i predmeta je potrebno prethodno savladati kako bi se zadatak uspješno riješio. Općenito, kurikuli u UK-u modernizirani su 2008. godine s ciljem naglašavanja razvoja ideja, a u pilot-programima počeo se koristiti Torranceov test kreativnog mišljenja kako bi se pratio razvoj kreativnosti kod učenika. Kinezi, koji su preuzeli primat na testovima sposobnosti na globalnoj razini (matematika, tehnologija, jezik), također njeguju pristup učenju utemeljen na rješavanju problema. Europska unija proglasila je 2009. godinu Europskom godinom kreativnosti i inovacija, tijekom koje su se održavale konferencije o neuroznanosti u području kreativnosti, financirali tečajevi osposobljavanja nastavnika i profesora te osmišljavali nastavni programi za djecu i odrasle koji se temelje na rješavanju problema (kurikuli temeljeni na analiziranju stvarnog svijeta).

Znanstvenici tvrde da bi kreativnost trebalo iz učionica likovnog proširiti na sve ostale predmete. Jedno od imena koje je nezaobilazno je Arno Stern, koji je svoj život posvetio razvoju kreativnosti i metodama povezivanja s autentičnim kreativnim izričajem, procesom koji je nazvao "detoksikacija prosudbe", a metodu je nazvao Formulacija. Pogrešno je pretpostaviti da kreativnost ne možemo poučavati zato što djeca već imaju previše gradiva za naučiti. Kreativnost ne mora biti potpuno oslobođena od konkretnih činjenica. Upravo suprotno, pronalaženje činjenica i detaljno istraživanje ključne su faze kreativnog procesa, a znanje o svijetu koje prikupljamo cijeloga života osjetilima predstavlja bazen iz kojeg crpimo ideje kombinirajući, preslagujući, dodajući ili odbacujući višak.

Stručnjaci tvrde da se postojeći standardi povezani s kurikulom još uvijek mogu ostvariti ako se promijene metode i načini poučavanja. Sveučilišta u Oklahomi i Georgiji te Nacionalno sveučilište Chengchi u Tajvanu odvojeno su proveli opsežnu analizu takvih programa. Sve tri skupine stručnjaka zaključile su da vježbanje kreativnosti može imati snažan učinak. Ono što je zajedničko uspješnim programima jest to da se u sklopu njih u nekoliko faza naizmjenično potiče najviši stupanj divergentnog razmišljanja s povremenom primjenom intenzivnog konvergentnog razmišljanja. Effectus radi i na edukaciji nastavnika u području kreativnosti i inovativnosti. Kolegica Korkut i ja održali smo više edukacija za nastavnike i stručne suradnike osnovnih i srednjih škola, od kojih bih posebno izdvojio konferencije u Lisinskom i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje smo u dva dana održali konferenciju/radionicu za 2500 ljudi s fenomenalnim feedbackom.

Za kraj bih ispričao jednu sad već pomalo i arhaičnu, ali istinitu priču o tome kako male promjene u poučavanju mogu značajno promijeniti ishod. Ne znam koliko je ljudi upoznato s imenom i radom Louisa Benezeta, američkog nastavnika i pisca, koji je inicirao neke promjene u školskom obrazovanju početkom dvadesetog stoljeća. Priča je smještena u Ithacu, u saveznoj državi New York, u 1929. godinu. Ravnatelj škola u Ithaci i predsjednik udruge ravnatelja poslao je svojim kolegama članak u kojem govori o potrebi reforme kurikula i smanjenja predmeta u modernim javno-školskim programima. Njegova je teza bila da se stalno od škola traži uvođenje novih predmeta, a da nitko nikada ne sugerira izbacivanje nekih od njih. Nakon mjesec dana Benezet je poslao odgovor ravnatelju s vlastitim prijedlogom predmeta koji bi se mogli maknuti iz postojećeg kurikula. Benezet je predložio izbacivanje aritmetike iz prvih 6 razreda. "Već nekoliko godina primjećujem kako rano uvođenje aritmetike ima zatupljujući i gotovo uspavljujući učinak na sposobnost zaključivanja kod djece." Zato je njegov prijedlog bio da se poučavanje aritmetike odgodi za 7. razred te da će ju svako normalno dijete uspjeti savladati u dvije godine.

Umjesto računanja predložio je da učenici vježbaju komunikacijske vještine i diskusiju o njima bliskim temama, što je po njegovu mišljenju trebalo unaprijediti sposobnosti logičkog zaključivanja i komunikacije.

Četiri škole dobile su dopuštenje za usvajanje Benezetova prijedloga i odgodile su aritmetiku, ali do 6. razreda (umjesto do 7. razreda). Tri godine kasnije, 1932., Guy Wilson, profesor sa Sveučilišta u Bostonu testirao je novi program. Ukupno 200 učenika 6. razreda sudjelovalo je u testiranju, podjednako podijeljeni na one iz starog programa, koji su učili aritmetiku od 3. razreda, i one koji su se s njom susreli tek na početku 6. razreda. Na početku godine učenici starog (tradicionalnog) nastavnog programa bili su očekivano bolji s obzirom na to da su testovi uključivali samo 4 osnovne računske operacije. Do sredine travnja sudionici su bili izjednačeni, a u zadnjem testu u lipnju eksperimentalna skupina imala je bolje rezultate od tradicionalne. Drugim riječima, postiglo se to da su učenici u godinu dana uspjeli postići razinu sposobnosti koja se inače postiže nakon 3.5 godina poučavanja, samo zato što ih se nije prerano opterećivalo bespotrebnim sadržajem. Osim toga, djeca iz eksperimentalne skupine imala su značajno bolje rezultate u problemskim zadacima od tradicionalne skupine.

I ova priča dokazuje da nije potrebno raditi velike zahvate i reforme, nego da i promišljeni ciljani pristup može dati odlične rezultate. 

Sadržaj donose Index i Effectus poduzetnički studiji - visoko učilište.