Njemački ekstremni desničari mogu se zahvaliti Merkel na izbornom trijumfu

Njemački ekstremni desničari mogu se zahvaliti Merkel na izbornom trijumfu

Foto: Hina

OD SVIH zanimljivosti vezanih uz protekle njemačke izbore, jedan podatak možda najbolje ilustrira rezultat: gotovo polovica (49 %) njemačkih glasača, prema anketi o Alternativi za Njemačku (AfD), slaže se s tvrdnjom da ova stranka bolje od ostalih “razumije da se građani više ne osjećaju sigurno”. 
 
Ovo je u priličnom proturječju s imidžem Angel Merkel, nove-stare kancelarke koju prati imidž samozatajne, ali odmjerene i obazrive "mutti" (mame), čije vodstvo garantira Nijemcima stabilnost, sigurnost i prosperitet bolje od bilo kakve alternative. 
 
Za što se Merkel zalaže?
 
“Nakon 12 godina još uvijek se pitate: za što se ona zaista zalaže? Imamo neku vrstu socijaldemokratske kancelarke iz konzervativne stranke”, primijetio je Lutz Meyer iz komunikacijske agencije Fulberry u razgovoru za Guardian - zasigurno ne jedini - i dodao da se kancelarka vodi “Ikea principom - nešto za svakoga”. Po tom principu je 2010. desnom krilu svoje stranke, koje je često kritizira da nije dovoljno konzervativna, ponudila tvrdnju da je “multikulturalni pristup (prema kojem ljudi iz različitih kultura žive sretno jedni uz druge) propao”, da bi pet godina kasnije nadobudno proglasila da “mi možemo” zbrinuti i integrirati stotine tisuća, ako ne i milijune izbjeglica koji Njemačku vide kao obećanu zemlju, bez dalekosežnih promjena za njemačko društvo. 
  
A za što se zalaže AfD? "Prvi put od Drugog svjetskog rata u Bundestagu će sjediti nacisti", upozorio je bivši ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. Merkel je još u kampanji inzistirala da "nikad neće surađivati s AfD-om". Nema sumnje da dio članstva, ali i vodstva AfD-a, opasno koketira s neonacizmom. Za razliku od nekih iz francuske Nacionalne fronte, čija je liderica Marine le Pen pokušala očistiti stranku od nacista, AfD je počeo kao stranka euroskeptičnih populista, ali u četiri godine od osnutka došla je do toga da njeni lideri napadaju Memorijal Holokausta kao “spomenik srama” i pokušavaju rehabilitirati njemačku vojsku iz Trećeg Reicha koja je omogućila taj isti holokaust - i svejedno ostvaruju neviđeni izborni uspjeh: 13 % glasova i 94 zastupnika u parlamentu. A tumačenje tog uspjeha u najmanju je ruku nepotpuno bez otvorenog sagledavanja izbjegličke krize s kojom se Njemačka nosi zadnje tri godine.
 
Rast AfD-a i izbjeglička kriza
 
Maria Ladenburger, studentica medicine iz Freiburga i kćer visokog dužnosnika Europske komisije, prošlog se listopada u sitnim noćnim satima vraćala kući biciklom kad je 22-godišnji azilant iz Afganistana (ili Irana) Husein Kavari zaskočio, silovao, zadavio i njeno tijelo bacio u rijeku Driesam.
Kavari je došao u Njemačku 2015. s 890 tisuća drugih tražitelja azila, lažući njemačkim službama da je maloljetni izbjeglica i da dolazi direktno iz Afganistana, odakle je pobjegao pred talibanima. Ustvari je prije toga godinama živio u Grčkoj, gdje je 2013. osuđen na 10 godina zatvora zbog pokušaja ubojstva druge djevojke koju je bacio s litice i koja je pukim čudom preživjela.
 
Pušten je nakon godinu i pol uslijed opće amnestije mlađih osuđenika zbog pretrpanosti grčkih zatvora, nakon čega se pridružio izbjegličkom valu preko balkanske rute. Njegov dosje njemačke su vlasti otkrile tek nakon što je uhićen zbog ubojstva. Unatoč forenzičkom nalazu prema kojem je star najmanje 22 godine, sud je odlučio da će mu se suditi na sudu za maloljetnike, što znači da je maksimalna kazna koju može dobiti 10 godina. Nijemci se mogu samo nadati da neće opet biti pušten nakon godinu dana. Njemačka javna televizija ARD, štoviše, nije ni objavila vijest o ubojstvu pod izlikom da nije “zadovoljila prag (relevantnosti) za nacionalne vijesti”. Spomenula ga je tek kad se "mutti" Merkel oglasila o njemu. 
 
Nacionalni mediji su, na sličan način, nekoliko dana zakasnili s izvještavanjem o zloglasnoj novogodišnjoj noći 2016., kada su u Koelnu i drugim njemačkih gradovima imigranti masovno napastovali žene na gradskim trgovima, što je izazvalo brojne bijesne optužbe o zataškavanju imigrantskog kriminala. Pristranost njemačkih medija po tom pitanju potvrđena je analizom Zaklade Otto Brenner, koja je u izvješću zaključila da je “informativno novinarstvo jednostavno preuzelo, kako gledišta, tako i rješenja političke elite”, umjesto da bude njihov korektiv.
 
Ekstremna desnica spremno je kapitalizirala na disfunkcionalnosti sustava i zatvaranju očiju pred problemima. “Gđo Merkel, je li Njemačka dovoljno šarena i kozmopolitska za vas nakon vala kriminala i seksualnih napada?” zajedljivo je kancelarku tada upitala Frauke Petry, liderica AfD-a koja je dan nakon izbora objavila da napušta stranku čiji je smjer postao preradikalan čak i za nju.
 
Silovanja, terorizam i otkazane deportacije
 
Gradonačelnik Freiburga, Dieter Solomon, oštro je napadnut na društvenim mrežama nakon što je izjavio da “ne bi bio ništa manje užasnut (ubojstvom Ladenburger) da je počinitelj bio Nijemac”. Njegov komentar je razumljiv - zločin je zločin, bez obzira tko ga je počinio -  ali nešto je posebno jezivo u činjenici da je osoba kojoj je jedna od najbogatijih zemalja svijeta pružila utočište, u stanju uzvratiti gostoprimstvo barbarskim nasiljem.
 
Kao i u slučaju ubojstva zaposlenice doma za maloljetne azilante u Švedskoj, Alexandre Mezher, koja je i sama bila izbjeglica iz Libanona, od strane štićenika iz Somalije. Kao i u slučaju 31-godišnjeg azilanta iz Gane koji je u travnju ove godine, prijeteći mačetom, silovao djevojku pred očima njenog dečka u prirodnom rezervatu Siegaue pored Bonna. Kao i u slučaju terorista Islamske države koji je lani kamionom usmrtio 12 ljudi na božićnom sajmu u Berlinu. Tunižanin Anis Amri prvo je dospio u Italiju 2011., gdje je odslužio zatvorsku kaznu zbog nereda u prihvatnom centru, a potom i u Njemačku 2015.
 
Njemačka policija, devet mjeseci ranije prisluškivanjem je otkrila da Amri planira samoubilački napad u ime džihada. Zašto nije deportiran po hitnom postupku, kao što je policija preporučila? Jer ga Tunis nije htio primiti natrag, budući da nije imao valjane dokumente. Sigurnosno-birokratski gordijski čvor presjekli su tek talijanski policajci u Milanu koji su ga ubili, braneći vlastiti život, četiri dana nakon njegovog krvavog iskaza zahvalnosti njemačkim domaćinima.
 
Ali ovo nije samo njemačka tragedija. Austriju su potresli slučajevi silovanja desetogodišnjeg srpskog dječaka na javnom bazenu u Beču, u veljači prošle godine, od strane azilanta iz Iraka - koji je svoje zvjerstvo objašnjavao "seksualnom krizom" -  i silovanja 15-godišnje djevojčice od strane trojice afganistanskih i somalskih azilanata u Tullnu u travnju ove godine, nakon čega je gradonačelnik izdao zabranu primanja izbjeglica do daljnjega. Gradonačelnica Rima Virginia Raggi proglasila je ovaj mjesec "crnim rujnom u Italiji", koja je postala glavno odredište migranata koji dolaze preko Libije. Grupno silovanje poljske turistkinje - vođa bande bio je azilant iz Konga po imenu Guerlin Butungu - samo je jedno u nizu silovanja ovog mjeseca.
 
U posljednjem u nizu terorističkih napada u Velikoj Britaniji, onom od 15. rujna u londonskom metrou na postaji Parsons Green, glavni osumnjičenik je 18-godišnji Iračanin, Ahmed Hasan, koji je prije toga živio s udomiteljima u Surreyju. Bomba koju je ostavio u vagonu nije ubila desetke ljudi samo zato što nije ispravno detonirala. A španjolsku terorističku ćeliju, koja je planirala dići u zrak katedralu Sagrada Familia u Barceloni, da bi zbog nezgode prešla na plan B i kombijem ubila 15 ljudi, vodio je marokanski azilant Abdelbaki Es Sati koji je još 2014. trebao biti deportiran iz zemlje. Sudac je umjesto toga prihvatio njegovu žalbu prema kojoj bi deportacija prekršila njegova ljudska prava.
 
Viša stopa kriminala
 
Ne možemo, dakako, generalizirati opasnost od uličnog nasilja i terorizma na čitavu izbjegličku, odnosno imigrantsku populaciju. Ali da se ne radi samo o anegdotalnim slučajevima, potvrđuje i službena statistika: iako su podaci donekle upitni jer se radi o osumnjičenima, a ne o osuđenima, broj kaznenih djela od strane izbjeglica, tražitelja azila i ilegalnih imigranata porastao je 2016. čak 53 % u odnosu na 2015. Relativno gledano prema veličini populacije, strani državljani imaju stopu kriminala 3.5 puta višu od Nijemaca, a tražitelji azila 7.3 puta višu. Stope nasilnog zločina još su gore - pet puta više za strance i 15 puta više za azilante, a praktički isti omjer vrijedi i za seksualne napade. 
Znakovito je da je Merkel u svojim govorima tijekom predizborne kampanje redovito ponavljala da “ne može, ne smije i neće” biti reprize ogromnog priljeva izbjeglica i migranata iz 2015. Tadašnji kaos na granicama uzrokovan je prvenstveno nepromišljenom i neodrživom Dublinskom regulativom, prema kojoj su Grčka i Italija, prva odredišta izbjeglica, odgovorne za njihovo zbrinjavanje i pružanje azila, na čemu je Njemačka inzistirala dok joj je to išlo u korist. A kada su stotine tisuća izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana nahrupili u Europu, zajedno s ekonomskim migrantima iz drugih zemalja, Merkel i ostali europski čelnici dovedeni su pred nezahvalan izbor: otvoriti im vrata, u uvjetima u kojima je selekcija najugroženijih i sigurnosna provjera praktički neizvediva, ili ih zaustaviti žicom, pa i oružjem. Dok se Petry zalagala za drugu opciju, Merkel je, potpuno ispravno, odabrala prvu.
 
Revolt protiv otvorenih granica
 
Ali izbor manjeg zla pretvorio se u euforiju praćenu parolama poput “Refugees welcome” i “Wir Schaffen Das” (Mi to možemo), zanemarujući rizik od porasta kriminala, infiltracije terorista i neuspjeha integracije imigranata (dobrim dijelom mlađih muškaraca, koji su svugdje u svijetu najzastupljenija demografska kategorija među kriminalcima) koji dolaze iz kultura s radikalno različitim sustavom vrijednosti. Zanemarene su i brojne greške u sustavu - od prolaženja ekstremista i kriminalaca ispod radara do neprovođenja deportacije odbijenih tražitelja azila. 
 
U te rizike valja ubrojiti i rast desnog populizma i ekstremizma kao patološku reakciju na masovno useljavanje i s njim povezanu društvenu patologiju. Slavoj Žižek je, vjerojatno jedini na intelektualnoj ljevici, prozvao licemjerje onih koji zazivaju otvorene granice: prave se da ne znaju da je takav scenarij nemoguć jer bi izazvao opći populistički revolt (što se, u ograničenoj mjeri, i dogodilo s Brexitom i izborom Donalda Trumpa), ali svejedno igraju ulogu “predivne duše” koja pokazuje svoju humanost - bez obzira na posljedice.
 
Odobravali taj trend ili ne, prilično je bizarno da pod dugogodišnjom neprikosnovenom vladavinom kršćansko-demokratske stranke Njemačka prolazi kroz povijesno opadanje kršćanske većine. Prema izvještaju koji je prije nekoliko godina objavio Die Welt, broj njemačkih kršćana smanjuje se za 500.000 godišnje, a do 2033. bit će ih manje od 40 milijuna, čime će u apsolutnim omjerima postati manjina. Ovaj trend je, naravno, posljedica rasta broja nevjernika, ali i ubrzanih demografskih promjena koje zahvaćaju manje-više sve zapadne zemlje. 
 
Glasače AfD-a brine sigurnost, ne ekonomija
 
Kako piše Noah Strote za Foreign Policy, kad je CDU s Merkel na čelu skrenuo u centar, otvorio je prostor oporbi zdesna koja tvrdi da se bori za glavno načelo od kojeg je CDU odustao - očuvanja kršćanskog karaktera Njemačke i Europe. Prilično je lako, ali i površno i tendenciozno, pripisati uspjeh AfD-a nekom inherentnom njemačkom rasizmu koji se ponovo probudio. S obzirom na podatak s početka teksta, za pretpostaviti je da bi i mnogo veći postotak Nijemaca glasao za ovu stranku da ih ne odvraća njihovo koketiranje s nacizmom, euroskepticizam i podilaženje ruskom imperijalizmu.
 
Uza sve opravdane kritike AfD-a, znakovito je koliko su kontroverze izazvali predizborni plakati s porukama “‘Novi Nijemci? Napravit ćemo ih sami” i “Burka? Mi preferiramo bikini”, koji bi možda još prije koju godinu bili shvaćeni kao tipična konzervativna retorika. Stigmatiziranje svake kritike nekontrolirane imigracije kao rasizma samo gura zabrinute glasače u okrilje ovakvih destruktivnih populista za koje je nesigurnost, neizvjesnost i ogorčenost vlašću najplodnije tlo. Isto tako, standardno marksističko tumačenje desnog populizma kao posljedice ekonomske krize postaje besmisleno u slučaju Njemačke, zemlje u kojoj su gospodarski rast, zaposlenost i proračunaska bilanca u konstantnom plusu. Ono što brine glasače koji su se od CDU-a okrenuli AfD-u nije ekonomija, već sigurnost, zakon i red. Merkel i ostatak europskog establišmenta ignorira poveznicu između posljedica vlastite politike i preporoda ekstremne desnice na vlastitu odgovornost. 
 
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara