Što Hrvatska može (i mora) naučiti od Zlatka Dalića?

Što Hrvatska može (i mora) naučiti od Zlatka Dalića?
Foto: Pixsell/Igor Kralj/123rf

MOMČAD koju je okupio hrvatski izbornik Zlatko Dalić ostvarila je najveći uspjeh u povijesti našeg nogometa. Što hrvatsko društvo može naučiti iz toga?

Jučerašnji plasman Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva nije samo najveći uspjeh u (relativno kratkoj) povijesti hrvatskog nogometa nego i jedan od najvećih hrvatskih sportskih uspjeha uopće. 

S obzirom na to da u finale Svjetskog prvenstva u nogometu, najpopularnijeg sporta na svijetu, nitko ne ulazi slučajno, savršeno je jasno da su Zlatko Dalić i njegovi izabranici napravio sjajan posao. 

Upornost i neprihvaćanje poraza

Hrvatska nogometna reprezentacija nikad dosad nije bila onakva kakva je danas, što je velikim dijelom zasluga upravo Zlatka Dalića. Naši reprezentativci se ranije nisu ni blizu toliko često vraćali u igru nakon rano primljenih pogodaka, ali Dalićeva momčad uspjela je napraviti upravo to i to u tri ključne utakmice zaredom. Taj podatak govori puno o upornosti i psihičkoj čvrstoći našeg izbornika i momčadi. 

Najbolje se to pokazalo u jučerašnjoj polufinalnoj utakmici protiv Engleske, kad hrvatska reprezentacija nakon pogotka primljenog u prvim minutama utakmice nije psihički pala i raspala se na terenu, nego je uporno gradila svoju igru, a onda su u drugom poluvremenu i produžecima hrvatski reprezentativci potpuno nadigrali mlađe i agilnije Engleze.

Takav mentalitet potreban je i hrvatskom društvu. Nijedan uspjeh u životu pojedinca ili društva ne pada s neba i za njega se uvijek treba boriti, truditi i raditi, usprkos svim poteškoćama. 

Djeca rata koja su nadišla poteškoće

Hrvatski igrači koji su sinoć dominirali moskovskim stadionom probili su se do svjetske razine kroz užasnu situaciju u vlastitoj domovini. Nerad, korupcija i kriminal bili su faktori koje su dijelili i još dijele s ostalim sugrađanima. Okolnosti iz kojih su Dalić i reprezentativci potekli ne razlikuju se mnogo od okolnosti koje proživljavaju brojni stanovnici ove države i zato ti isti brojni stanovnici danas u njima mogu tražiti nadahnuće. Zahvaljujući upornosti, talentu i otvorenim vidicima, oni su se uspjeli odvojiti i napraviti nešto više.

Jedna od bitnih definirajućih točaka života ključnih ljudi ove reprezentacije bio je i Domovinski rat. Primjerice, kad je započeo rat, Dalić je prekinuo nogometnu karijeru u Veležu, u kojemu je igrao Jugoligu. Vratio se u rodno Livno, prijavio se u HVO i mjesecima dovozio hranu na položaje vojsci koja se borila protiv Srba. 

Ćorlukina obitelj je iz Posavine i pretrpjela je stravična razaranja, pad u okupaciju i progonstvo. 

Četnici su ubili Modrićeva djeda, okupirali mu i zapalili selo. Djetinjstvo je proveo u prognaničkoj hotelskoj sobici.

Mandžukić je također praktički izbjeglica iz Posavine u Njemačku, gdje je odrastao. 

Subašić je proveo teško djetinjstvo i mladost kao potomak srpske obitelji u ratnom i poratnom Zadru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni, i ostali članovi reprezentacije, iako su bili okruženi moćnicima, kriminalcima, uhljebima i lokalnim šerifima, ipak su uspjeli. Svatko od nas ima nekog svog Mamića, a oni, iako su sa svojim bili prisiljeni surađivati, na kraju su se više-manje otrgli od njegovog zagrljaja i uspjeli.

Skromnost i prisebnost u odlučujućim trenucima

Za razliku od mnogih mu prethodnika, jedna od odlika Zlatka Dalića je i skromnost. Iako je s Hrvatskom napravio istinski golem rezultat, Dalić je i nakon plasmana Hrvatske u finale SP-a ostao skroman i priseban u najvažnijim trenucima.

Bahatost i pretjerana samouvjerenost se jako često obijaju o glavu. Zamagljuju jasan pogled na situaciju i stvaraju nerealnu sliku o vlastitoj kvaliteti i važnosti, pa se tako iz vidokruga lako izgubi ono što je bitno. To se najbolje vidi na primjeru engleske reprezentacije i tamošnjih medija, koji su praktički odbijali i pomisliti na mogućnost da bi mogli izgubiti u polufinalnoj utakmici.

Hrvati su, naime, prečesto skloni euforiji, bilo pozitivnoj ili negativnoj. Uspješni ljudi i uspješna društva poznati su po tome da čvrsto stoje s obje noge na zemlji i ne daju se izbaciti iz takta. 

Timski rad

Zlatko Dalić je od hrvatske reprezentacije napravio pravi tim pobjednika. Nogometaši na terenu ginu jedan za drugoga i nije im problem uskočiti u pomoć suigraču koji se našao u problemima. 

I zaista, pojedinac može puno, ali tim koji zajednički radi na istom cilju može baš sve. Iako Hrvatska u Rusiji ne igra ni najljepši ni tehnički savršen nogomet, volja i motivacija igrača da pomognu jedan drugome u borbi za zajednički cilj je nešto što bi nam svima trebalo biti na umu.

Učenje s najboljima, po mogućnosti izvan Hrvatske

Nikog ne treba podsjećati da najbolji igrači Hrvatske, prvenstveno Luka Modrić, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić, nisu postali toliko dobri u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Svi oni igraju u najboljim klubovima na svijetu, točnije u Real Madridu, Barceloni i Juventusu. Tamo su u svjetske igrače izrasli trenirajući s najboljim svjetskim trenerima i igrajući s igračima koji spadaju u sam svjetski vrh.

I Zlatko Dalić je godinama trenirao momčadi izvan Hrvatske.

Nije nikakva tajna da rad samo na jednom mjestu skučava i sputava svakog čovjeka te ograničava njegove mogućnosti. Rad i učenje izvan Hrvatske, u uvjetima u kojima rade najbolji na svijetu, mogu samo pomoći razvoju pojedinca, ali i društva u kojem taj pojedinac živi.

Podatak da su to napravili zahvaljujući USKOK-u i sudu te da su do uspjeha morali pobjeći doslovno u Saudijsku Arabiju, Moskvu ili Madrid govori kako je priča o uspjehu u Hrvatskoj zapravo priča o uspjehu daleko od nje. Ali junaci ove priče, kao i svi oni među nama koji uspijevaju od Dublina do Melbournea, ionako to rade ne zahvaljujući Hrvatskoj, nego usprkos njoj.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara