U NEDJELJU, 7. listopada, održat će se opći izbori u susjednoj Bosni i Hercegovini, za koje mnogi upućeni promatrači predviđaju da će biti uvod u konačni čin trajne krize BiH kakva je nastala Daytonskim sporazumom 1995. godine.

Biraju se tri člana Predsjedništva BiH koji bi u teoriji trebali predstavljati svaki od triju konstitutivnih naroda (bošnjački, hrvatski i srpski) i 42 zastupnika u državnom parlamentu, 83 zastupnika u parlamentu Republike Srpske, 98 zastupnika u parlamentu Federacije BiH te 289 zastupnika u kantonima, odnosno županijama od kojih je Federacija BiH sastavljena. 

>> Analitičar Žarko Papić za Index: U BiH nakon izbora kreće majka svih kriza

Već to svjedoči o kompliciranoj i nefunkcionalnoj konstrukciji dejtonske BiH, ali to je tek početak problema, s obzirom na to da je politička scena u BiH ispunjena međusobno posvađanim političarima koji se prvenstveno brinu o vlastitom i interesu stranke kojoj pripadaju, ponekad, iako rijetko, o interesu konstitutivnog naroda kojem pripadaju, a o općem interesu skoro pa nikad.

>> BiH izlazi na nove izbore. Glasat će za one koji su dosad uništavali zemlju

Najgora predizborna kampanja od rata

Analitičari ističu da je ovo bila bez konkurencije najgora predizborna kampanja koju je BiH nakon rata doživjela i da je obilježena s jedne strane potpunom bezidejnošću vladajućih stranaka u programskom smislu, a s druge potenciranjem atmosfere straha i ugroženosti te uznemiravajućim ispadima verbalnog nasilja, uvreda i prijetnji, i to ne samo prema političkim suparnicima i pripadnicima drugih dvaju konstitutivnih naroda, nego i prema vlastitom glasačkom tijelu. 

Takvo ponašanje najjasnije je utjelovio aktualni predsjednik RS-a Milorad Dodik, ujedno i predsjednik u manjem entitetu vladajuće stranke SNSD koji se sada natječe za člana Predsjedništva BiH. Rezultat toga je, između ostaloga, i veliki skup više od 30 tisuća ljudi koji su se u petak navečer, u satima pred početak predizborne šutnje, okupili u centru Banje Luke, na Trgu Krajine, kako bi još jednom poručili kako neće odustati od traženja pravde za smrt mladog Davida Dragičevića. Ovo ubojstvo su SNSD-ove strukture u policijskom aparatu iz još uvijek ne do kraja razjašnjenih razloga odlučile zataškati, u istrazi su počinjene pacerske pogreške, patolog je falsificirao svoje nalaze i sve bi to bilo zataškano da otac ubijenog Davida, Davor Dragičević, nije odlučio neustrašivo istjerati stvari na čistac.

Pravda za Davida

Zahvaljujući njegovoj hrabrosti i upornosti mala skupina nazvana Pravda za Davida postala je moćan građanski pokret koji je mnogo veća ugroza Dodikovoj vlasti u RS-u od opozicije okupljene u Savezu za pobjedu. Dok se lideri tog opozicijskog saveza s Dodikom natječu u srbovanju i vulgarnosti, pa je tako predsjednik SDS-a Dodikovu premijerku RS-a Željku Cvijanović napao kao “ustašku unuku”, građani koje je mobilizirao Davor Dragičević već mjesecima funkcioniraju kao razarajuća kritika Dodikova koruptivno-nacionalističkog modela vladanja.

Da ih se Dodik plaši pokazuje i izvještavanje Radiotelevizije Republike Srpske (RTRS) koja je pod potpunom kontrolom bahatog kabadahije iz Laktaša i koja kroz kombinaciju demoniziranja i plasiranja lažnih vijesti sustavno pokušava diskreditirati Davora Dragičevića i ljude koji ga podržavaju kao rušitelje RS-a i korisne idiote stranih špijunskih službi koje u tom izmišljenom narativu žele srušiti Dodika s vlasti. RTRS se time naslanja na retoriku koju je prije nekoliko mjeseci sam Dodik plasirao u javnost, tvrdeći da postoji plan da se invazijom kamiona (?!) izazovu nasilni nemiri nekoliko dana prije izbora. 

Dodikova bahata kampanja ucjena i prijetnji

O tome da RTRS funkcionira kao beskrupulozno propagandno sredstvo Dodikove autoritarne vlasti možda najbolje svjedoči centralni dnevnik ove televizije od petka, kada se na ulicama nalazilo više od 30 tisuća prosvjednika na skupu Pravda za Davida. Iako je to po svakom novinarskom kriteriju bila vijest dana te je dospjela i na naslovnice hrvatskih portala kao glavna vijest, u dnevniku RTRS-a se o tome počelo izvještavati tek u 17. minuti i to s ponavljanjem standardnih teorija urote o tome da je cilj prosvjeda rušenje RS-a.

Istoga dana u Banjoj Luci održavao se zaključni skup Dodikove kampanje, a sudeći po snimkama odaziv baš i nije bio velik. Fotoreporteri su uhvatili i zabrinute izraze lica Dodika i njegovih suradnika koji otkrivaju veliki strah od izbornog poraza. To su razotkrile i otvorene Dodikove prijetnje glasačima, poput govora u kojemu je rekao da će dobiti otkaz svi koji ne glasaju za njega ili ciničnih izjava o tome da je umirovljenicima isplaćen dodatak na mirovinu kako bi glasali za njega. 

Dodik je zapravo veći dio svoje kampanje proveo prijeteći vlastitom glasačkom tijelu, a zadnjih dana je dobio i podršku Vladimira Putina, s kojim se fotografirao te srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, koji je s Dodikom održao predizborni miting kamufliran u ceremoniju puštanja u promet završne dionice autoceste između Banje Luke i Doboja duge 25 kilometara. Tom prigodom su najavili i moguće spajanje RS-a i Srbije, što je standardna mantra Dodikovih javnih nastupa u kojima poriče Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu.

Čović se predstavlja kao veliki europejac

Samo malo bolja je bila predizborna kampanja u Federaciji BiH koja također nije mogla proći bez petljanja stranih političara. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović je tako prije nekoliko mjeseci ugostio u sarajevskoj dvorani Zetra turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, a predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, koji opet želi postati član Predsjedništva BiH, u Mostar je doveo hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Čović je svoju kampanju utemeljio na tome da mobilizira hrvatske glasače u svoju korist kako Željko Komšić ne bi opet postao hrvatski član Predsjedništva BiH, a dio takvog pristupa je i kampanja pod nazivom Srce ponosno, čiji je cilj nagovoriti bosanskohercegovačke Hrvate koji više ne žive u BiH da glasaju na izborima, naravno za HDZ. U to je uključen i Plenkovićev zamjenik u stranci Milijan Brkić koji se na početku afere SMS baš nalazio u susjednoj državi. Pored opravdanog straha od toga da bi brojčano nadmoćniji Bošnjaci mogli izabrati hrvatskog člana Predsjedništva, Čović još usput priča o tome kako je on veliki europejac (zvuči poznato?) i kako će on nastaviti raditi na ulasku BiH u Europsku uniju, iako dosad oko toga nije ništa konkretno postigao. Čović zapravo u kampanji zastupa koncept Herceg-Bosne i trećeg entiteta, bez ikakvih problema pozira s ratnim zločincima poput Darija Kordića i umiljava se Katoličkoj crkvi.

Komšić želi privući razočarane glasače SDA

Njegov glavni protivnik Komšić, koji nastupa ispred minornih stranaka Demokratska fronta i Građanski savez, zapravo se i ne trudi dobiti glasove Hrvata, nego svojom nacionalističkom retorikom kamufliranom u građanski koncept ponajviše želi na svoju stranu dobiti razočaranje glasače SDA. Komšić je kao i Čović već bio u Predsjedništvu, a obojica su na jednak način poboljšali živote svojih glasača, dakle nikako. Vrijedi napomenuti da zapaljivu Komšićevu retoriku - spominje i kako bi trebalo ukinuti konstitutivnost naroda u BiH - prate i neki uvredljivi transparenti, poput onoga u Tuzli, na kojemu je pisalo da Čovića treba nabiti na kolac, a Kolindu Grabar-Kitarović “nasaditi na jaja”. 

Kada je pak riječ o utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva, smatra se da je riječ o natjecanju između kandidata SDA Šefika Džaferovića, kandidata SDP-a Denisa Bećirovića i kandidata SBB-a Fahrudina Radončića. Džaferović i Bećirović su mediokritetni aparatčici, prethodno su bili vječni parlamentarni zastupnici i drugi ešalon svojih stranaka, a dijele i politiku bošnjačkog nacionalizma, kao i bliskost Islamskoj zajednici. 

“Bošnjački Berlusconi” Fahrudin Radončić

Mnogo zanimljiviji slučaj i vjerojatni favorit za pobjedu je medijski tajkun Radončić koji zagovara politiku kompromisa sa Srbima i Hrvatima te ekonomske revitalizacije BiH. Radončić je svoju poslovnu karijeru započeo kao propagandist SDA s listom Dnevni avaz, no u međuvremenu se posvađao s Bakirom Izetbegovićem i postao veliki kritičar politike SDA. 

Neki ga opisuju kao “bošnjačkog Berlusconija”, što može izgledati kao uvreda, no u kontekstu općeg stanja bošnjačke i bosanskohercegovačke političke scene, to je zapravo kompliment.

Hadžikadić i Falatar su previše normalni da bi pobijedili

Vjerojatno najpozitivniji kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva je neovisni Mirsad Hadžikadić koji je u nizu javnih nastupa pokazao kao pristojan, suvremen i inteligentan čovjek, ali nitko ne vjeruje da on ima šanse osvojiti dovoljan broj glasova da zaprijeti trojici favorita.

Slično raspoloženje vlada i prema kandidatu lijevo-liberalne Naše stranke Boriši Falataru koji želi postati hrvatski član Predsjedništva. Hvali se njegov impresivan međunarodni rezime, kao i pozitivna i pomirljiva kampanja, ali Falatar se čini previše normalnim da bi uspio dobiti više glasova od Čovića i Komšića.

Građani BiH od ovih izbora ne očekuju ništa pozitivno i nije isključeno da na njima izlaznost bude manja od 50 posto. Na prethodnim je izlaznost bila 53 posto, a situacija se od tada samo još pogoršala - državu je napustilo više od 100 tisuća mladih ljudi, standard života gori je samo u Albaniji. Vlada ogromna nezaposlenost i siromaštvo, nacionalizam je danas možda i snažniji nego prvih godina nakon rata, primitivizam i nasilje su neizostavni dio svakodnevice, ratni zločinci se slave kao heroji, a političke elite se i dalje beskrupulozno bogate na račun građana. Kakvi god bio rezultat sutrašnjih izbora, male su šanse da će se išta od navedenog promijeniti.