DO TRENUTKA kad je spasilačka ekipa helikopterima stigla do zabačenog prijevoja Djatlov krajem veljače 1959. godine, devet ruskih avanturista, sedam muškaraca i dvije žene, redom iskusnih skijaša, bilo je mrtvo već gotovo mjesec dana. Prizor koji je dočekao spasitelje izazvao je mnoga pitanja i kontroverze. Šator je bio izrezan iznutra, a unutar njega pronađeni su ruksaci, uredno složene čizme i tanjur špeka. Spasitelji su pronašli žrtve u krugu od 800 metara oko kampa, neki su bili bosi, a neki gotovo goli, piše Wired.

Primarni uzrok smrti bila je hipotermija, temperature te noći bile su ispod -17 stupnjeva Celzija, ali dvjema žrtvama nedostajale su oči, a trećoj jezik. Četiri su žrtve pretrpjele teške ozljede glave i prsa, kao da su sudjelovale u prometnoj nesreći. Nije se radilo o ozljedama koje su se mogle pripisati lavini.

Hrpa teorija zavjera

S vremenom je ono što je postalo poznato kao incident u prijevoju Djatlov potaknulo mnoge teorije zavjere. Spominjali su se izvanzemaljci koji su ruske avanturiste nagnali u ledenu smrt, što se dokazivalo činjenicom da su u odjeći žrtvama pronađeni tragovi radioaktivnosti. Ili je Jeti nabasao na njihov kamp. Ili se lokalnim stanovnicima nije svidio upad na njihovu zemlju. U konačnici, ništa od toga nije bilo posebno uvjerljivo ruskoj vladi koja je bez obzira na sve druge okolnosti nesreću objašnjavala lavinom.

Više od 60 godina kasnije, znanstvenici kažu kako su pronašli nove dokaze koji potvrđuju ovu tvrdnju, ali s objašnjenjem da je avanturiste usmrtila neobična vrsta lavine. Nadahnuti radom na modeliranju realističnog snijega za Disneyjev film Frozen, istraživači su simulirali relativno malu lavinu koja je mogla pogoditi kamp i nagnati postradale na bijeg, a neke od njih teško ozlijediti. 

Otprilike prije sumraka, 1. veljače 1959. godine, ruski planinari napravili su jednostavan kamp. Bio je to jedan šator u kojem su se svi smjestili na spavanje. Znamo kako su se događaji odvijali jer su spasitelji pronašli kameru i fotografije šatora na dnevnom svjetlu. Također znamo da se grupa evakuirala na brzinu tijekom noći, što dokazuje i rez na šatoru koji je možda napravljen u mahnitosti, ako ljudi unutar šatora nisu mogli disati, te činjenica da su spasitelji blizu kampa pronašli lampe.

Što se tiče točnog termina smrti, istraživači imaju više dokaza. Bez tjelesne temperature koja bi održavala njihov rad po tako hladnom vremenu, a prema podacima najbliže meteorološke stanice moglo je biti i -25 stupnjeva Celzija, satovi žrtava prestaju raditi otprilike sat vremena nakon njihove smrti. Satovi troje žrtava prestali su raditi između 8:00 i 9:00, a četvrte žrtve u 5:31. Temperatura također određuje maksimalno vrijeme preživljavanja kod čovjeka izloženog takvoj hladnoći u oskudnoj odjeći, što se procjenjuje na dva do tri sata. Na kraju, sadržaj želudaca žrtava pokazuje da je od njihova posljednjeg obroka prošlo od šest do osam sati.

Sve to zajedno ukazuje da su avanturisti postavili kamp prije nego što je pala noć, da su pobjegli između 1:30 i 5:30 te da su umrli između 4:30 i 7:30.

Ako zamislite običnu lavinu, onda ovo nema previše smisla. Prvo, spasitelji nisu vidjeli nikakve znakove većeg kretanja snijega, lako su uočili šator i nije bio duboko zatrpan. Osim toga, padina oko šatora bila je u prosjeku oko 23 stupnja, znatno ispod nagiba od 30 stupnjeva za koju znanstvenici kažu da je potrebna kako bi se lavina pokrenula. Kad su ruski pustolovi prvotno postavljali kamp, poravnali su snijeg kako bi šator podignuli na ravnini. Istražitelji su utvrdili da su pobjegli tek devet sati nakon postavljanja šatora. Ako su njihove akcije pokrenule lavinu, to se trebalo dogoditi odmah.

Međutim, znanstvenicima sve to ipak ima smisla. Johan Gaume i Aleksandar Puzrin iznijeli su u časopisu Communications Earth & Environment svoju teoriju o incidentu u prijevoju Djatlov. Oni tvrde da su uvjeti mogli pokrenuti odgođenu lavinu ploče. Kad padne prvi snijeg u godini, on dolazi u kontakt s tlom koje je još uvijek toplo. Ali temperatura zraka je dramatično pala i stvara se temperaturna razlika koja uzrokuje pojavu poroznog kristalnog materijala poznatog kao slabi sloj, koji sadrži 80 posto zraka. Povrh tog sloja pada još snijega i stvara se gušća ploča. Zamislite to kao veliku garažu s mnogo parkirnih mjesta i stupovima između njih. Čvrsti strop iznad njih je ploča. Ako na neki način poremetimo taj slabi sloj te uklonimo stupove, sve će se urušiti, a gornja ploča će se osloboditi kao lavina.

Ili zamislite da ste na dlan stavili dvije knjige i onda ih nagnuli. Gornja knjiga će otklizati kad dosegne kritični kut. Tijekom lavine ploče događa se isto, gornji gušći sloj otklizne s donjeg sloja. Ključno za ovaj scenarij je da lavina ploče ne zahtijeva 30 stupnjeva da se pokrene, dovoljno je već oko 20 stupnjeva. Prosječni nagib iznad kampa bio je 23 stupnja, a istražitelji su ustanovili da je u vrijeme incidenta baza snježnog pokrivača bila slaba.

Kad su postavljali kamp aktivirali su lavinu

Ruski avanturisti zapravo su kamp postavili na maloj zaravni na obronku, razgrćući snijeg kako bi ga poravnali. Kad su zasjekli u snijeg, zarezali su u slabi sloj te tako zapravo pokrenuli odbrojavanje.

"Kad se na padini napravi usjek za podizanje šatora, to je poput uklanjanja potpornog zida", kaže Gaume, fizičar koji proučava snijeg na Švicarskom federalnom institutu tehnologije (ETH) u Zürichu.

Ploča gušćeg snijega sada je nesigurno visjela nad kampom. "Sve je ukazivalo na mogućnost lavine. Postojao je slabi sloj, postojala je ploča i kut nagiba bio je strmiji od kritičnog kuta", kaže Gaume.

Ali zašto je ploči trebalo od 9 i pol do 13 i pol sati prije nego što se obrušila na šator? To je bitno različito od tipične lavine koja se pokreće odmah nakon poremećaja, primjerice prolaska snowboardera.

"Vrlo su rijetki slučajevi da se lavina pokrene pola sata nakon nekog događaja. Takav događaj obično izazove pukotinu kojoj treba neko vrijeme da se razvije u lavinu", smatra Jürg Schweizer, stručnjak za lavine na Švicarskom federalnom institutu za šumu, snijeg i krajolik.

Odgođena lavina ploče drukčija je vrsta lavine. Slabi sloj oko kampa očito je bio dovoljno jak da nekoliko sati podupire snijeg, ali postojao je još jedan faktor. Gaume i Puzrin znali su iz istrage oko incidenta da je meteorološka stanica otkrila jake katabatičke vjetrove, odnosno vjetrove koji pušu niz padinu. Povučeni gravitacijom, brzo se spuštaju niz planine i snijeg s većih visina guraju naniže.

Znanstvenici su modelirali jesu li ti vjetrovi mogli nagomilati snijeg iznad šatora te koliko bi vremena trebalo da snijeg dosegne kritično opterećenje koje će dovesti do toga da gornja ploča sklizne sa slabijeg sloja, čija je struktura narušena zarezivanjem.

"Tako se povećavalo opterećenje. Nije bilo drugog načina jer te noći nije sniježilo", objašnjava Gaume.

Lavine ne moraju biti velike da bi izazvale teške ozljede na ljudskom tijelu

Nešto iza ponoći, iznad slabašnog sloja nakupilo se dovoljno težine da se iznenada uruši i da ploča sklizne na šator. Bila bi to relativno mala lavina, možda pet puta pet četvornih metara koji su znanstvenici simulirali nadahnuti Disneyjevim modelom snijega. Bilo je to dovoljno snijega da se ispuni rupa koju su avanturisti iskopali, ali nedovoljno da spasitelji 26 dana kasnije pronađu jasne znakove lavine.

Lavine ne moraju biti velike da bi izazvale teške ozljede na ljudskom tijelu. Obično se planinari u lavinama uguše. Ali u ovom slučaju, nijedna od devet žrtava nije umrla od gušenja, a neke su imale teške ozljede prsa i glave. To se također može objasniti dinamikom lavine ploče i katabatičkim vjetrovima. Iako u vrijeme incidenta nije sniježilo, katabatički vjetrovi stvorili su mnogo opasniju naslagu iznad šatora.

"Vjetar je nagrizao i prenosio snijeg kojeg su činili vrlo mali kristali. A kad su se kristali nataložili, bili su vrlo kompaktni", kaže Gaume.

To je moglo stvoriti gustu snježnu ploču koja je težila i više od 300 kilograma po kubičnom metru. Nesretna okolnost bila je i to što su avanturisti kao podlogu za šator postavili svoje skije, stvorivši tako i čvrstu podlogu na koju ih je snijeg pritisnuo.

Gaume i Puzrin otišli su još dalje u modeliranju ozljeda. Kako bi kalibrirali svoju simulaciju, koristili su podatke iz starih testova automobilskih sudara koji su provođeni na leševima, a ne na lutkama kao danas. Zatim su modelirali puštanje simuliranih snježnih blokova različitih veličina na digitalne modele ljudskih tijela i usporedili ih s rezultatima testova sudara.

"Ono što smo ustanovili ne bi bilo smrtonosno, ali bi izazvalo umjerene do teške ozljeda", kaže Gaume.

Preživjeli su početnu lavinu

Iz toga su znanstvenici zaključili da su nesretni planinari preživjeli početnu lavinu te se probili iz šatora, ali su neki od njih bili teško ozlijeđeni. No ako su preživjeli relativno malu lavinu, zašto su bježali gotovo kilometar dalje, umjesto da su počeli iskopavati svoje zalihe i opremu, posebice čizme? Istražitelji su otkrili da je skupina zapravo imala još jednu zalihu u šumi, pa su možda u panici pojurili prema njoj.

"Izrezali su šator iznutra i vidjeli da se dogodila lavina i potom možda u strahu pomislili da će se dogoditi još jedna. Onda su možda zaključili da je najbolje krenuti prema šumi, zapaliti vatru i pronaći zalihe", objašnjava Gaume.

No, slabo odjeveni, na oštroj hladnoći nisu preživjeli više od nekoliko sati. Nisu nikako mogli znati zamršenu logiku lavine ploče, niti su u šoku shvatili da je najbolje pokupiti stvari i krenuti dalje.

"Zaista mi se čini da je lavina vjerojatno objašnjenje incidenta. Uzbudljivo je da nam netko poput Gaumea, sa svojim vještinama i načinom modeliranja, pruža dodatni uvid u događaje", kaže Jordy Hendrikx, istraživač lavina sa Sveučilište Montana State.

Izvanzemaljci i Jeti su zabavne ideje, ali nisu krivi za smrt devet ruskih planinara

Istražitelji su 1959. godine bili ograničeni u razumijevanju lavina.

Primjerice, nisu shvatili da je pod određenim okolnostima sasvim razumno da lavina klizi na padini manjoj od 30 stupnjeva. Zato su vlasti neko vrijeme smatrale da su mještani poubijali pustolove. A kako se lavina nije činila posebno vjerojatnim objašnjenjem, zašto ne razmisliti o nadnaravnom djelovanju?

"Mislim da su izvanzemaljci i Jeti zabavne ideje. Posebice zato što Sovjetski Savez, a kasnije i Rusija, nisu poznati po transparentnosti informiranja. Tako da mogu razumjeti zašto su se pojavile te neobične teorije", kaže Hendrikx.

Iako teorija o lavini ploče zapravo ima znanstveni temelj, ona i dalje ostaje samo teorija. Uostalom, nijedan očevidac nije preživio.

"Želim biti jasan da ne tvrdimo da smo riješili misterij. Nitko u Rusiji zapravo ne želi da taj misterij bude riješen. To je dio ruskih običaja", zaključio je Gaume.