HTV JE JUČER nakon utakmice između Francuske i Argentine na Svjetskom prvenstvu u nogometu emitirao stari i navodno humoristični skeč iz serijala Zurkina škola navijanja, u kojemu glumac Rene Bitorajac glumi fanatičnog nogometnog navijača koji priča o svemu i svačemu. Skečevi su snimljeni za Europsko prvenstvo u nogometu 2008. godine te bi trebali predstavljati i pokušaj satiriziranja navijačke (ne)kulture, no ono što se jučer moglo vidjeti na HTV-u nije bilo ni satirično ni duhovito.

>> HTV u udarnom terminu: "Udarajte žene tamo gdje su najslabije"

Zurka odnosno Bitorajac tako u jednom trenutku promovira nasilje nad ženama, a na meti mu se u petominutnom monologu nađu i nacionalne i seksualne manjine. 

"Ukoliko su cure ili žene iz protivničkog tabora agresivne, iako niste primitivac koji inače tuče žene, barem ne izvan kuće, obračunajte se s njima - muški. Udarajte žene tamo gdje su one najslabije, a žene su slabe na frajere (pokazuje na sebe, op.a.), lovu, aute i bunde. Zato je novčanikom opalite po labrnji, tak da se od parkiranog auta odbije u izlog krznarije. Ali izbjegavajte takve susrete. Ruske, ukrajinske pa i švedske navijačice mogu biti itekako gostoljubive, ha ha", govori Bitorajac u krajnje primitivnom pokušaju humora na račun nasilja nad ženama. 

U nastavku se, pak, objašnjava da ženama nije mjesto nigdje blizu nogometa. "Ovo je muški sport u kojem žene ak nisu mažoretkinje nemaju kaj tražit ni na terenu, ni oko njega", govori lik Zurke koji utjelovljuje Bitorajac.

Satira ismijava one najmoćnije

Činjenica da je to (zamalo) prošlo ispod radara javnosti prije deset godina, kada je bilo podjednako problematično, svjedoči da se ipak u međuvremenu postigao malo viši nivo osviještenosti o problemu nasilja nad ženama, odnosno da je postignut određeni napredak. I baš zato treba jasno objasniti u čemu je problem s ovim skečem Zurkine škole navijanja te zašto on nije satira, kako tvrde neki apologeti onoga što je izgovorio Bitorajac.

Satira je po općeprihvaćenoj definiciji književni ili drugi umjetnički oblik, odnosno izričaj, u kojem se kritički ismijava pojedinac, pojava, grupa, država ili vlast. Satira često ima politički cilj, a u pravilu je usmjerena na najmoćnije u nekom društvu koje se u satiričnim tekstovima ili filmovima ismijava, ruga im se i sprda se na njihov račun, često s namjerom da se ukaže na nešto negativno i da se potakne promjena na bolje. Satirični tekstovi postojali su još u antičkoj Grčkoj, no kao žanr satira je definirana malo kasnije u Starom Rimu. 

Ključni aspekt satire je ismijavanje moćnika i pomodnih trendova u društvu, što znači da se o fanatičnim navijačima tijekom nekom nogometnog prvenstva itekako može raditi dobra satira, no Zurkina škola navijanja to jednostavno nije.

Duga povijest satire

U povijesti književnosti, kazališta i filma postoje brojna poznata satirična djela, a među njima je svakako i klasik Jonathana Swifta “A Modest Proposal” (“Skromni prijedlog”) iz 1729. godine, satirični esej u kojem je autor glasovitih “Gulliverovih putovanja” (još jedne satire!) iznio svoju ideju za rješavanje problema gladi u Irskoj. Swift je staloženim tonom u tom brutalno ironičnom tekstu predložio siromašnim Ircima da bi svoje ekonomske muke mogli riješiti tako što će svoju djecu prodavati kao hranu bogatima, ponajviše bogatim Englezima koji su tada vladali Irskom. U eseju se iznose i recepti za kuhanje irske djece, kao i razne statistike koje bi trebale dokazati da ta ideja itekako ima smisla.

Reakcije javnosti su, očekivano, bile burne: neki su bili uvjereni da je prijedlog ozbiljan i zgražali se nad idejom jedenja irske djece (dok se nisu zgražali nad time da ona umiru od gladi), dok su drugi bili uvrijeđeni, napose dio engleske aristokracije, jer su se ispravno prepoznali kao meta Swiftove satire. Čitanje s razumijevanjem Swiftova legendarnog satiričkog eseja ipak jasno ukazuje na to da je on u ime siromašnih i gladnih napao bogate i moćne, ali i određeni duh vremena u kojemu je vladalo uvjerenje da se svaki društveni problem može brzo riješiti smišljanjem bilo kakvog plana. Swift, naravno, nije ismijavao siromašne Irce, nego one čija je vlast te Irce osudila na siromaštvo i umiranje od gladi.

HRT ne ismijava nogometne fanatike, nego legitimizira njihov primitivizam

Bitorajac i urednici HTV-a, kojima je Zurkina škola navijanja bila dovoljno duhovita za emitiranje, stvari su, pak, okrenuli naglavce - oni ne ismijavaju fanatične navijače, nego se njihova glupost i primitivizam legitimiraju. Zurkina priča o tome kako i kada treba mlatiti žene nije predstavljena ironično, nego kao možda pomalo neukusna, ali ipak simpatična osobina “naših dečkiju”. 

Jedna od poznatijih satira s ovih prostora svakako je i dramski tekst velikog srpskog komediografa Branislava Nušića “Gospođa ministarka”. U toj komediji Nušić kroz lik supruge ministra Živke nemilosrdno ismijava političku korupciju, nepotizam i skorojeviće koji su se spletom političkih okolnosti dokopali malo vlasti i političke moći, što se odmah koristi za osobne ciljeve i bogaćenje. Primjerice, Hrvatski nogometni savez je savršena meta za satiru, kao i Davor Šuker, Zdravko Mamić i sva ona plejada HDZ-ovaca koji sjede u HNS-ovim odborima i savjetima te im se plaćaju avionske karte i ulaznice za velike utakmice, no Zurkina škola navijanja se nije baš ni time detaljnije pozabavila.

Dapače, čini se da su Hrvati u proteklih nekoliko desetljeća posve izgubili osjećaj za satiru i sposobnost razumijevanja iste te da u hrvatskom mainstreamu većinom vlada antisatira. Navodno popularni vicevi Željka Pervana o Slovencima i veličini Slovenije savršen su primjer toga jer oni s pozicije veličine Hrvatske (što je, doduše, nenamjerno satirično!) ismijavaju manju površinu Slovenije. Svježi primjer nerazumijevanja satire svakako je i spaljivanje gej slikovnice na karnevalu u Kaštelima jer su organizatori tog događaja uspjeli nekako zaključiti da su političari i drugi istaknuti pojedinci u društvu jednako moćni kao neka LGBT udruga koja je objavila slikovnicu o odrastanju djece u duginim obiteljima. 

Feral Tribune - svijetli primjer satire u Hrvatskoj

Svijetli primjer satire u Hrvata bio je, naravno, Feral Tribune, koji je uvijek bio svjestan da satira podrazumijeva ismijavanje moćnika. U socijalizmu su tako bili napadani kada su standardnu funkcionersku priču o “položaju radničke klase” spojili s ilustracijama različitih položaja u seksu, tako satirički ilustrirajući da moćnici iz Saveza komunista jebu radnike za koje se navodno bore. Još jedna meta u 1980-ima bio im je moćni admiral Branko Mamula, kojega su ismijali pomoću parafraze popularne sevdalinke Ne klepeći nanulama, odnosno mamulama u verziji Feralovaca. Kasnije im je, logično za prave satiričare, omiljena meta bio Franjo Tuđman.

Znakovito u vezi s Feralovom satirom jest koliko je burnih reakcija ona izazivala u dijelu društva koji je smatrao da je dolaskom HDZ-a na vlast izuzet od svake kritike i poruge. Mnogi od njih i danas sanjaju o progonima “Jugoslavena”, “onih koji nisu željeli Hrvatsku” i ostalih koji su im na listi za odstrjel zbog svoje slobodoumnosti i nepristajanja na mentalitet čopora bez trunke humora i duha. Takvima je vjerojatno duhovito kad Zurka priča o tome kako treba tući žene jer oni se u tome prepoznaju, a upravo činjenica da ih to ne pogađa pokazuje da Zurkina škola navijanja nije satirična.

I Malnarov Nightmare Stage bio je sjajna satira

Uspješna satira televizijskog formata često je znao biti i Nightmare Stage Željka Malnara, kao i njegova priča o Republici Peščenici, jer je Malnar zapravo ismijavao novonastalu hrvatsku državu prikazujući je kao bizarni freakshow, imenujući marginalce za ministre i slično.

Ono što je čudno u vezi sa Zurkinom školom navijanja jest da je Rene Bitorajac itekako sposoban za oštru satiru, što je dokazao sa svojim popularnim videom “Mi Hrvati” od prije dvije godine. U njemu ovaj glumac brutalno i precizno ismijava razne problematične pojave u hrvatskom društvu, skoro pa školski po definiciji satire, što je naravno dežurne dušobrižnike s desnice potaknulo da protiv njega povedu kampanju, u kojoj su čak bili objavili adresu njegova stana i, naravno, širili razne laži.

HTV ima velik problem sa satirom

S druge strane, HTV je već više puta dokazao da ima problema sa satirom, ali ne i s najprizemnijim humorom. Naprasno su tako otkazivane emisije poput "Zlikovaca", u kojima se primjerice ismijavala svećenička pedofilija, ili "Montirani proces" ekipe iz News Bara, i to baš zato što se u njima ismijavalo moćne i utjecajne.

Ukinuti su jer su bili satirični, a ne jer to nisu bili. Nasuprot tome, javne televizije poput BBC-ja i ARD-a imaju redovito u svom programu i popularne satiričke emisije u kojima se često i preko mjere dobrog ukusa ruga političarima, selebovima i ostalim moćnima u društvu jer razumiju da satira ima svoju javnu funkciju u slobodnom društvu. 

Šovinistički primitivizam danas ne smije proći

Stoga nije nimalo iznenađujuće, iako je i dalje odbojno, što su nadležni na HTV-u zaključili kako je Zurkina škola navijanja bila primjerena za emitiranje prije deset godina, a i sada za reprizu. Emitirana je baš zato što nije duhovita i što nije satirična, jer su nadležni na HTV-u tada procijenili kako nehajno promoviranje nasilja nad ženama nikome neće zasmetati te zato što su ispravno prepoznali da žene u hrvatskom društvu nisu moćne.

No ipak su se prevarili jer danas se šovinistički primitivizam star deset godina mnogo jasnije prepoznaje kao takav nego što je to bio slučaj 2008.