Što je to nova američka aristokracija?

Što je to nova američka aristokracija?

KLASNA podjela u SAD-u već je toksična, a ubrzano postaje i nepremostiva, piše Matthew Steward za The Atlantic čiji tekst prenosimo.

"U djetinjstvu sam barem sedam dana godišnje bio član jedne od američkih aristokracija. Na Božić ili Dan nezavisnosti moja bi obitelj posjetila jedan od ladanjskih klubova moga djeda. Tamo su doručci bili veličanstveni, a djed nikada ne bi propustio priliku da nas nauči nešto novo o primjerenom ponašanju u klubu.

Kad sam imao jedanaest godina, djed mi je otkrio da taj glamur dugujemo pradjedu, pukovniku Robertu W. Stewartu, paklenom jahaču Teddyja Roosevelta koji se obogatio zahvaljujući položaju rukovoditelja kompanije Standard Oil of Indiana dvadesetih godina."

Aristokracija je mrtva…

"Kako sam odrastao, blagdanski luksuz domoljubnih svečanih ručkova i kartaških igara za mene je postajao apsurdan, pa čak i uvredljiv. Pripadao sam novoj generaciji koja je vjerovala u uspjeh utemeljen na zaslugama - ocjenama, rezultatima i trudu.

Sada sam član nove aristokracije kojoj sam dodijelio interesantan naziv – 9,9 posto. Mi smo odbacili stari kodeks odijevanja, položili vjeru u činjenice, a među nama postoje i veće razlike u boji kože.

Prema društvenim i financijskim standardima, dobro je biti mi, a još je bolje biti naša djeca.

Zdravlje, obitelj, prijatelji, razina obrazovanja i financijska situacija nove aristokracije slamaju konkurenciju. No ipak imamo svoju slabu točku – čini se da smo zadnji koji primjećuju da smo se promijenili i što smo točno postali.

Nova aristokracija ne predstavlja nevine promatrače rastuće koncentracije bogatstva – mi smo glavni sudionici u postepenom ubijanju gospodarstva, destabilizaciji američke politike i uništavanju demokracije."

Diskretni šarm nove aristokracije

"Priča o rastućoj nejednakosti u SAD-u nije nova, a njezini glavni likovi svima su dobro poznati – zlikovci su oni koji su se obogatili na fosilnim gorivima, kao i face s Wall Streeta te ostali koji spadaju u takozvanu jednu stotinu stanovništva na vrhu.

S druge stane nalazi se preostalih 99 posto stanovništva, a stalno se spominje kako su prije svi bili jednaki, a sad je došlo do podjele. U tome ima ponešto istine, no likovi i radnja ne drže vodu. Istina je da je zapravo tek 0,1 posto stanovništva najviše profitiralo od koncentracije bogatstva u zadnjih 50 godina."

Priča o tri sloja

"Sve što je najbogatijih 0,1 posto stanovništva skupilo, trebalo je doći od ljudi ispod njih. Ipak, zbog toga nije ispaštalo svih 99,9 posto stanovništva već samo najnižih 90 posto.

Između 0,1 posto najbogatijih i 90 posto ostalih nalazi se nova aristokracija koja obuhvaća 9,9 posto stanovništva te posjeduje više bogatstva od ostale dvije grupe zajedno. U tu aristokraciju spadaju odvjetnici, liječnici, zubari i razni drugi stručnjaci – tip ljudi koje biste rado pozvali na večeru.

Ta grupa često poriče svoje postojanje te inzistira na činjenici da pripada srednjem sloju. Nova aristokracija sastoji se najviše od bijelaca – iako druge rase nisu u potpunosti isključene. Tih 9,9 posto stanovništva osjeća strahopoštovanje, ljubomoru i želju za poslušnošću prema onih 0,1 posto.
Ono što često zaboravljamo jest činjenica da postoji i ostalih 90 posto stanovništva za koje potajno priželjkujemo da nas nikad ne dostignu."

Američki klasni problemi

"Često se spominje da u SAD-u svatko može uspjeti – društvena mobilnost predstavlja opravdanje za nejednakost. Ipak, usprkos uvriježenom mišljenju, društvena mobilnost u SAD-u sve je manje moguća. Sve manja društvena mobilnost i sve veća nejednakost uvijek dolaze u paru. 

Jedan od mitova rasprostranjenih u SAD-u je uvjerenje da naš uspjeh nema nikakve veze s tuđim neuspjehom. Ipak, poveznica između njih vidljiva je diljem svijeta i tijekom čitave povijesti.

Današnjih 9,9 posto Amerikanaca zapravo predstavlja nekadašnje aristokrate koji su naučili kako se uspješno pretvarati da pripadaju srednjem sloju te na taj način ostati na vrhu.

Novac je mjerilo bogatstva, no svakako nije njegov jedini oblik. Obitelj, prijatelji, veze, zdravlje, kultura i obrazovanje također predstavljaju oblike bogatstva – oni nisu samo prednosti pripadanja novoj aristokraciji nego predstavljaju ono što je definira."

Korijeni novonastalog sloja

"Mi smo ljudi iz dobrih obitelji, dobrih škola i dobrih kvartova, a najčešće (nesvjesno) tražimo i takvog partnera. Sve veća nejednakost smanjuje broj prikladnih bogatih partnera te povećava priznanje koje dobijemo ukoliko istog pronađemo, kao i prijekor ako nam to ne pođe za rukom.
Danas postoje i usluge spajanja partnera za one koji žele naći bolju polovicu prikladnu vlastitom visokom statusu.

Od sedamdesetih godina stopa razvoda znatno je opala kod fakultetsko obrazovanih parova, a dramatično je porasla kod onih sa srednjoškolskim obrazovanjem – iako je brak sam po sebi postao rjeđi.

Nema ništa loše u tome da ljudi pronađu prikladne partnere i s njima zasnuju obitelj. Ipak, problem s novom aristokracijom leži u činjenici da smatramo kako naša djela nemaju nikakvog negativnog utjecaja na društvo."

Novac nije jedini oblik bogatstva

"Mi kolektivno i u tišini biramo nejednakost koja potom pretvara brak u robu povezanu s luksuzom, a stabilan obiteljski život u pogodnost koju elita prenosi na svoju djecu.

Nadalje, zanimljivo je primijetiti da su pretilost, dijabetes, srčane bolesti te bolesti bubrega i jetre tri do četiri puta češće kod siromašnijih nego bogatijih pojedinaca. Stopa smrtnosti u SAD-u tijekom 21. stoljeća porasla je među nisko obrazovanim bijelcima iz srednjeg sloja.

Valja napomenuti i da nova aristokracija živi u sigurnijim susjedstvima, pohađa bolje škole, kraće putuje na posao i ima pristup boljoj zdravstvenoj skrbi. To su posebni oblici bogatstva koji nam pružaju dodatne pogodnosti, a mi smo također naučili kako ih prenijeti na svoju djecu.

Nejednakost, dakle, ne proizlazi samo iz financijskih mogućnosti nego i iz navedenih drugih oblika bogatstva i moći kojima raspolažemo."

Pogodnosti visokog obrazovanja

"Spol i boja kože elitnih učenika i studenata u SAD-u postali su raznolikiji, no isto ne vrijedi i za njihovu financijsku situaciju.

Istraživanje iz 2017. godine ukazuje na činjenicu da 38 elitnih američkih fakulteta ima više studenata koji pripadaju među sto najbogatijih stanovnika od onih koji pripadaju u najnižih 60 posto.

U usporedbi s prosječnom plaćom u SAD-u, cijene školarina na najboljim fakultetima narasle su više od tri puta od 1963. do 2013. godine. Ipak, bogati rado plaćaju takve cijene zato što to na kraju vodi do većih budućih primanja njihove djece.

Onima koji su rođeni u pogrešnim (siromašnim) obiteljima, američko društvo nudi virtualni obrazovni sustav – riječ je o mjestima koja izgledaju poput fakulteta, ali zapravo to nisu – a pohađanje istih nikada se ne isplati u budućnosti s financijskog gledišta."

Debeli novčanici američkih stručnjaka

"Zašto američki liječnici zarađuju duplo više od svojih kolega iz drugih zemalja?

Ekonomisti spominju da se na američku medicinu može gledati kao na kartel – liječničke organizacije imaju utjecaj na broj mjesta na medicinskim fakultetima, kao i na licenciranje liječnika koji su se školovali u inozemstvu te na taj način mogu smanjiti količinu konkurencije s kojom se suočavaju njihovi članovi.

Očigledno je da su i američki odvjetnici naučili taj trik – oni zarađuju duplo više od svojih britanskih kolega. Slični principi primjenjuju se i na neke druge profesije, primjerice zubare, farmaceute te na financijski i tehnološki sektor.

Obrazovanje je samo po sebi svakako pozitivna stvar. Ono nam otvara vidike i čini nas dobrim građanima. Međutim, u američkom je sustavu obrazovanje postalo privatno dobro povezano gotovo isključivo s novcem. Umjesto da ujedini i obogati stanovništvo, ono ga razdvaja i osiromašuje."

Nevidljiva ruka vladajućih 

"Aristokratima se oduvijek više sviđala nevidljiva vlada. Mi koji pripadamo među tih 9,9 posto Amerikanaca postali smo stručnjaci u postizanju toga da vlada radi za nas dok se istovremeno žalimo da radi za druge.

Najsiromašniji Amerikanci plaćaju više nego dvostruko veće državne poreze od najbogatijih 1 posto te otprilike duplo veće od najbogatijih 10 posto Amerikanaca. Naše lažne izjave kako plaćamo sve poreze zapravo su dječja igra u usporedbi s našom stručnošću oko povrata poreza.

Savezne porezne olakšice u 2013. godini iznosile su više od 900 milijardi dolara, od čega je 51 posto pripalo najbogatijoj petini, a 39 posto najbogatijoj desetini stanovništva.

Također se čini da je SAD zaljubljen u djecu bogataša. Zakonom o porezima iz 2017. godine iznos koji bračni par može ostaviti svojim nasljednicima bez plaćanja poreza povećan je s 11 na 22 milijuna dolara."

Nova aristokracija i nekretnine

"Od 1980. do 2016. godine vrijednost kuća u Bostonu postala je 7,6 puta veća. Moglo bi se reći da su na određenim područjima samo nekretnine zaslužne za povećanje koncentracije bogatstva tijekom posljednjih 50 godina.

Činjenica da vrijednost kuća raste u velikim gradovima nije iznenađujuća – oni su zlatni rudnici našeg novog gospodarstva.

Ipak, postoji jedan paradoks – stanarina je toliko visoka da ljudi (pogotovo pripadnici srednjeg sloja) masovno napuštaju gradove.

Od 2000. do 2009. godine na području San Francisco Baya dobivala su se gotovo najveća primanja u SAD-u, no od tamo se svejedno iselilo oko 350.000 stanovnika – i otišlo na slabije plaćena područja.

Ekonomisti Enrico Moretti i Chang-Tai Hsieh procjenjuju da je migracija iz centara poput New Yorka, San Francisca i San Josea srezala 9,7 posto ukupnog rasta SAD-a od 1964. do 2009. godine."

Segregacija po kvartovima

"Inflacija nekretnina dovela je do povećanja gospodarske i obrazovne segregacije kvartova. U mom susjedstvu na periferiji Bostona, 53 posto ljudi ima fakultetsku diplomu, a u susjedstvu južno od moga fakultetski je obrazovano samo 9 posto stanovništva.

Takva se segregacija često predstavlja kao stvar osobnog odabira, no zapravo je riječ o nakupljanju bogatstva u svim svojim oblicima – počevši, naravno, od novca.

Lokalna vlast – koja je 2016. godine sakupila rekordne 523 milijarde dolara zahvaljujući porezu na nekretnine – želi da joj novac ostane u blizini.

Također valja spomenuti da dobra susjedstva sa sobom nose dulji životni vijek, korisnije društvene veze i niže stope kriminala.

S druge stane, duga putovanja na posao vode do pretilosti, stresa, nesanice, usamljenosti, pa čak i razvoda – jedno je istraživanje dokazalo da putovanje na posao u trajanju od 45 minuta ili dulje povećava vjerojatnost razvoda za 40 posto.

Rastuća geografska podjela najvidljivija je u sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Državne škole nastale su kako bi mogućnost obrazovanja bila pružena svima – no one najbolje sada su reprivatizirane.

Također, od 5000 državnih osnovnih škola u Kaliforniji, najboljih 11 nalazi se u Palo Altu. Te su škole besplatne i otvorene za javnost – sve što treba napraviti jest preseliti se u grad u kojem prosječna vrijednost kuća iznosi 3,211.100 dolara – naspram čega se New York čini jeftinim."

Nova aristokracija nesvjesna je svojeg postojanja

"Nova aristokracija se, za razliku od stare, ne zavarava uvjeravanjem u vlastito superiorno podrijetlo – i to zato što smo uvjerili sami sebe da uopće nismo superiorni. Moguće je da je to što se radi o novom sloju pridonijelo činjenici da njegovi pripadnici ne uviđaju svoj privilegirani položaj.

Ipak, u kostima osjećamo da se u našoj klasi bez svakoga može te da će neki od nas biti odbačeni i zamijenjeni.

Ta nesigurnost vezana za naš privilegirani položaj raste dok se jaz između nas i ostatka stanovništva produbljuje. Također nas potiče da uložimo više vremena i energije u zidove koji nas štite od pristupa ostalih.

Ako bolje razmislimo, izvor problema leži u činjenici da smo prodali određena tuđa prava kako bismo imali privilegirani položaj. Spremni smo svima oduzeti pravo na kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu skrb i mogućnosti za uspjeh kako bismo pobijedili u borbi za taj položaj."

Od jednakosti do nejednakosti

"Moderni svijet mnogo je drugačiji od starog što se tiče prosječnog životnog vijeka, materijalnog bogatstva, umjetničkog izražavanja, stope nasilja i još mnogo toga što utječe na kvalitetu ljudskog života.

Povjesničari su ponudili brojna komplicirana objašnjenja za to poboljšanje kvalitete ljudskog života. Ipak, također postoji jedno jednostavno objašnjenje koje bi trebalo imati prednost pred ostalima: jednakost. Povijest modernog svijeta razvitak je ideje koja je bila u centru američke revolucije.
Izazov današnjeg vremena je obnova obećanja američke demokracije na način da se zaustavi i ukloni trenutno rastuća nejednakost. Sve dok vlada nejednakost, razum će biti odsutan iz naše politike – a bez razuma, nijedan problem ne može biti riješen."

Kako se riješiti nejednakosti?

"Dobronamjerni aristokrati predložili su nove i poboljšane testove za primanje ostalih u svoje pozlaćene učionice.

Ipak, srž problema ne može tek tako biti riješena poboljšavanjem pravila kojima su se ljudi isključivali iz najboljih sveučilišta – također je, primjerice, potrebno ljudima pružiti veće porezne olakšice.

Treba nam biti jasno da pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi i prilika da učimo od mudrosti koju je sakupila naša kultura, kao i očekivanje da pri tome živimo u pristojnom domu i susjedstvu, ne bi trebale biti pogodnosti dostupne manjini.

Riječ je o pravima poput onih koja su prijašnje generacije nazivale životom, slobodom i potragom za srećom.

Prava promjena na bolje zahtijeva djelovanje savezne vlade – oni koji stvaraju monopol moći mogu ga i uništiti; oni koji dopuštaju da novac prodre u politiku mogu ga od tamo i izvući.

Promjena se također treba dogoditi na državnoj i lokalnoj razini kako bismo svoja susjedstva mogli otvoriti i za druge te kako bismo mogli obnoviti javni karakter obrazovanja.

Promjena će sigurno ponešto oduzeti svakome od nas, a pogotovo onima koji se čine trenutnim pobjednicima u ovoj fazi igre. Trebali bismo odvojiti oči od ogledala vlastitog uspjeha i razmisliti o tome što možemo napraviti za one koji nam nisu susjedi.

Trebali bismo se boriti za prilike i mogućnosti ponuđene tuđoj djeci kao da o tome ovisi budućnost naše djece", zaključuje Matthew Steward za The Atlantic.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara