Foto: Hina

KAD bi sastavljali listu svjetskih političkih problema godine na izmaku, izbjeglički egzodus i teror tzv. Islamske države bez sumnje bi se našli ispred svih ostalih. Tako se i nedavno završena međunarodna konferencija o klimatskim promjenama u Parizu, najvažnija dosad, održala u sjeni užasnog terorističkog napada koji je odnio 130 života.

Izvanredno stanje koje još traje značilo je i zabranu prosvjeda – iako je predsjednik Francois Hollande izjavio da se "život mora nastaviti dalje" i unatoč tome što su  se koncerti, utakmice i božićni sajmovi nesmetano odvijali. Posebno "opasni" aktivisti preventivno su uhićeni i stavljeni u kućni pritvor.

Nominalno socijalistička francuska vlada ovim je "mjerama sigurnosti" otišla dalje nego začetnik "rata protiv terora" George Bush, koji takve mjere nije donio ni nakon povijesnog napada 11.9.

No, između klimatskih promjena i međunarodne sigurnosti i stabilnosti postoji strukturalna veza. Dokaz za to je Sirija – narodnoj pobuni 2011. prethodila je rekordna trogodišnja suša koja je upropastila agrar te zemlje i natjerala 1.5 milijuna ljudi u velike gradove, dovodeći do prenapučenosti i masovne nezaposlenosti. Građanski rat koji je uslijedio bolna je pouka političkim "realistima" da diktatorski režimi nisu nikakav jamac stabilnosti.

Upravo takve vremenske ekstreme znanstvenici predviđaju godinama. Suše, poplave, požari i oluje bi se, naravno, događale i inače, ali zagrijavanje atmosfere i oceana čini ih drastično snažnijim i učestalijim. Prema procjeni UN-a, u posljednjih 20 godina vremenske nepogode uzrokovale su 600 tisuća smrti i ekonomsku štetu od 2 milijarde dolara. U svijetu toplijem za 4 stupnja, prema kojem idemo ako nastavimo sa zagađivanjem kao dosad, predviđa se da će ekstremna ljeta poput onog 2003. postati normalna. Tog ljeta je u Europi od toplinskog udara umrlo preko 70 tisuća ljudi.

Naravno, skeptici će sve ovo dočekati s uobičajenim prigovorima – kako možemo znati da je tome uzrok baš globalno zagrijavanje? Ili je li ono samo posljedica ljudskog djelovanja? Ili da se uopće događa?

Ova je rasprava trebala biti zaključena prije bar tri godine, kada je objavljena znanstvena studija prema kojoj se Zemlja ljudskim djelovanjem zagrijala 1.5°C u zadnjih 250 godina, dok su odbačeni alternativni uzroci kao što su sunčeva i vulkanska aktivnost. Naime, utvrđena je definitivna korelacija s koncentracijom CO2 koja je, prešavši 400 PPM (čestica po milijunu), najviša u zadnjih 800 tisuća godina.

Taj se zaključak ide dalje i od izvješća IPCC-a (Intergovernmental Panel on Climate Change) koje procjenjuje dosadašnje zagrijavanje na 1°C. Ono po čemu se ističe je to što je njen autor, fizičar Richard Muller s kalifornijskog sveučilišta Berkeley, dotad slovio kao jedan od najistaknutijih skeptika u znanstvenoj zajednici. Posebno je zanimljivo da su ga financirala braća Koch, američki tajkuni i notorni konzervativci koji su od 1997. donirali 80 milijuna $ organizacijama koje poriču znanstvenu činjenicu oko koje se slaže 97% klimatskih znanstvenika. Muller, koji se sad izjašnjava kao "preobraćeni skeptik", svoje je otkriće ovako komentirao: "Nismo ovo očekivali, ali kao znanstvenici, naša je dužnost da dozvolimo dokazima da promijene naše mišljenje." To je znanost u svom najboljem izdanju.

Nasuprot kritikama skeptika, ekološki znanstvenik Dana Nuticelli utvrdio je u svojoj knjizi "Klimatologija protiv pseudoznanosti" da su se mainstream klimatski modeli pokazali sasvim pouzdanim u predviđanju. Zagrijavanje nije zaustavljeno 1998. Tridesetogodišnje razdoblje od 1983.-2013. najtoplije je u zadnjih 1400 godina.

Ova će godina gotovo sigurno biti najtoplija otkad se vrše mjerenja temperature, rušeći rekord koji je postavljen lani.

To su okolnosti pod kojima su se u Parizu okupili delegati 190 zemalja svijeta, s ciljem donošenja novog međunarodnog sporazuma koji bi naslijedio onaj iz Kyota (koji istječe 2020.) u regulaciji emisija CO2. Možda se pitate – zašto se onda prosvjedovalo? Zašto "zeleni" ne puste delegate da se u miru dogovore, zar nisu svi na istoj strani u ovome?

Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Za početak, kao što skraćenica COP21 govori, ovo je bila dvadeset i prva ovakva konferencija od povijesnog Earth Summit-a u Rio de Janeiru 1992. Sastančenja i dogovaranja je bilo više nego dovoljno, ali bez trajnog i sveobuhvatnog sporazuma. To se očekivalo i u Kopenhagenu 2009. no taj je skup završio fijaskom.

Drugi razlog za skepsu bio je to što su korporacije i njihovi lobisti sponzorirali i sudjelovali na samoj konferenciji. Treći je razlog to što, unatoč deklarativnom slaganju oko problema, i dalje postoji znatno razilaženje oko načina njegovog rješavanja. Dok razvijene zemlje zahtijevaju od zemalja u razvoju (koje su izuzete iz Kyota) ravnopravno preuzimanje tereta, ove s pravom pozivaju na odgovornost povijesno dominantne zagađivače, prvenstveno Sjevernu Ameriku i zapadnu Europu. Najslabije razvijene zemlje, koje su i najteže pogođene, raspolažu  s najmanje resursa za njihovo saniranje (tzv. loss and damages). Prema izvješću britanskog Oxfama, 10% najbogatijih na svijetu proizvodi 50% emisija.

Ostali aspekti pregovora nisu bili ništa manje ambivalentni – za razliku od Kyota i Kopenhagena gdje se smanjenje emisija pokušalo diktirati odozgo, u Parizu su sve države sudionice predstavile vlastite pojedinačne ciljeve, tzv. INDC (intended nationally determined contributions). Osim što se znatno razlikuju u ambicioznosti, ti ciljevi nisu pravno obvezujući, ponajprije zbog inzistiranja SAD-a čiji Kongres sa republikanskom većinom dogmatično odbija ratificirati sporazum takvog tipa. Ipak, napredak je već to što su SAD i Kina, tradicionalni saboteri u dosadašnjim pregovorima, okrenule stranicu i najavile zajedničku suradnju u sprečavanju klimatskih promjena.

U svijetu su 2013. prvi put obnovljivi izvori energije prestigli fosilne u novim instalacijama – 143 prema 141 gigavat,da bi ove godine postali ukupno drugi najveći električni izvor. Cijena solarne energije u SAD-u je pala za 70% od 2009. Samo Indija planira instalirati obnovljive izvore snage 300 nuklearnih elektrana u sljedećih 10 godina.

Međutim, ovi trendovi teško da će sami po sebi biti dovoljni, bez intervencija u vidu uvođenja poreza na emisije ugljika i ukidanja subvencija za fosilna goriva (koje prema procjeni MMF-a iznose 5.3 bilijuna $ godišnje). Kad se vodeći klimatski znanstvenik James Hansen i poslovni magnat Elon Musk slažu da je to jedini realni način za tranziciju prema čistoj energiji, jasno je da bi prijedlog trebalo shvatiti ozbiljno. Musk upozorava da je alternativa "više raseljavanja i uništenja nego u svim ratovima u povijesti... najgluplji eksperiment u povijesti".

Na obnovljivu energiju dosad se gledalo kao teret za ekonomiju, ali njen eksplozivni tržišni proboj uvjerljivo pobija taj mit. Prema studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature, globalne emisije će ove godine pasti unatoč rastu BDP-a. Drugim riječima, stogodišnja veza između emisija CO2 i gospodarskog rasta konačno je prekinuta.

Prema IPCC-u, svijet ne smije u budućnosti emitirati više od 1000 gigatona CO2 ako ne želi prijeći 2°C zagrijavanja, što se smatra kritičnom granicom iza koje nam slijedi potpuni klimatski kaos. Ovim tempom taj "budžet" potrošit ćemo do 2040. a samo potvrđene fosilne rezerve tri puta premašuju to ograničenje. Jedino dugoročno rješenje je dekarbonizacija, odnosno nulta stopa emisija CO2. Da bi takva tranzicija bila ne samo izvediva već i društveno pravedna, mora uključivati energetsku demokratizaciju – uspostavu zajedničke, decentralizirane kontrole nad proizvodnjom i distribucijom energije. Na to misli kanadska Naomi Klein, autorica ("Doktrina šoka" i "Ovo mijenja sve") i jedna od vodećih glasova ovog pokreta, kad kaže da nam treba "promjena sustava, ne klimatske promjene".

Tim se glasovima priključio čak i papa Franjo, prozivajući "one koji imaju najviše resursa, ekonomske i političke moći, a najviše su zainteresirani zamaskirati problem i prikriti njegove simptome".

Polako ali sigurno, neoliberalna hajka na javno vlasništvo i planiranje ulazi u slijepu ulicu jer ekonomski model, koji nas je doveo na prag ekološke kataklizme, nije nas u stanju iz nje izvesti. Nošenje s njom zahtijeva dosad neviđenu redistribuciju resursa i ulaganje u javnu infrastrukturu, što je nepomirljivo s ideologijom mjera štednje i žrtvovanja najslabijih.  Štoviše, slobodno tržište pati od kritičnog problema eksternalija – posljedica proizvodnje i potrošnje koje ne ulaze u ekonomsku računicu – a postoji li gora eksternalija od uništenja životne sredine? Nema poslova (ni profita) na mrtvom planetu.

Ukazujući na ove probleme, pokret za klimatsku pravdu u Parizu je organizirao brojne akcije, kreativno zaobilazeći ili otvoreno prkoseći zabranama. Među ostalim, deseci aktivista su upali na COP21 Solutions sajam razotkrivajući greenwashing – hinjenu ekološku osviještenost i lobiranje za lažna rješenja od strane korporativnih i bankarskih sponzora konferencije. 

Finale je bio veliki prosvjed zadnjeg dana, ispred Slavoluka pobjede i Eiffelovog tornja, koje je razliku od onog s početka skupa prošao bez policijske intervencije. S obzirom da sam i sam sudjelovao na njemu, mogu posvjedočiti da je to zaista bio trijumf onoga što aktivisti sami zovu people power. Uz puno buke i euforije desetak tisuća ljudi marširalo je pod stometarskom crvenom trakom koja simbolizira liniju koju dogovor ne smije prijeći – klimu pogodnu za život. Iako je malo tko bio zadovoljan postignutim dogovorom, siguran sam da nitko otamo nije otišao osjećajući se poraženo.

Tih dana imao sam priliku vidjeti oba lica pokreta – pomalo sterilno i proračunato velikih NVO-a kao što je Friends of the Earth, koji nije službeno sudjelovao u nedozvoljenom maršu, i ono borbeno i pomalo kaotično skvotera, uličnih umjetnika, hipija i anarhista, ali i sindikalista, farmera i domorodaca iz najugroženijih zemalja. Ta je podjela između umjerenih i radikala konstanta društvenih pokreta, no unatoč međusobnim razlikama, zajedno postižu sinergiju u kojoj nimalo ne nedostaje entuzijazma i predanosti zajedničkom cilju. A taj je cilj, kao i uvijek, izmijeniti parametre politički mogućeg i zahtijevati istinska rješenja.

Dakle, kakve su vijesti iz Pariza?

Dobra vijest je da se teži zadržati zagrijavanje ispod 1.5°C, što je najambiciozniji cilj dosad. Također, u planu je postizanje neutralne razine emisija u drugoj polovici stoljeća. Loša vijest je da bi mjere koje su u njega uključene (a obuhvaćaju razdoblje do 2030.) imale za posljedicu zagrijavanje od 3°C, što cijeli sporazum čini blago apsurdnim. Što se tiče sredstava za zelje u razvoju, navodi se donja granica od 100 milijardi $ pomoći od 2025. nadalje. S druge strane, uskraćena im je mogućnost za traženje legalne kompenzacije od razvijenih zemalja. Ne samo to, nema ni spomena ljudskih prava, kao ni moratorija na fosilna goriva.

Jasno je da ovaj prilično razvodnjeni i neodređeni sporazum nikako nije dorastao zadatku, no to ne spore ni sami delegati koji ga predstavljaju kao početak dugog procesa. Tu će od vitalne važnosti biti pravno obvezujući proces petogodišnje provjere i revizije nacionalnih ciljeva, koji otvara prostor za daljnji napredak. 

Razlog za optimizam daje nezaustavljivi rast ekološkog pokreta čiju inicijativu će vlade i korporacije morati slijediti, koliko god se opirale putem. Kampanje koje su ove godine zaustavile izgradnju notornog Keystone XL naftovoda (za zloglasni naftni pijesak iz Kanade) i istraživanje nafte koje je anglo-nizozemski Shell provodio u Arktiku to dokazuju. Kampanja za dezinvestiranje dovela je do toga da je preko 2000 pojedinaca i 400 institucija (od mirovinskih fondova i sveučilišta do privatnih kompanija) pristalo povući svoje investicije vrijedne 2.6 bilijuna $ iz fosilne industrije. Sve se to činilo nemogućim dok nije ostvareno.

Činjenica je da su fosilna goriva osigurala uvjete za industrijsku revoluciju te za jedinstveno povećanje  bogatstva i životnog standarda, prvenstveno na Zapadu. No paralelno s tim su bila i ostala generator ekonomske nejednakosti, oligarhije i diktature, geopolitičke nestabilnosti i nesagledive degradacije lokalnih i globalnih ekosustava. Krajnje je vrijeme da raskinemo ovaj faustovski pakt i provedemo drugu industrijsku revoluciju na održivoj i egalitarnoj osnovi.

Znanje i resurse za taj pothvat imamo. Jedini resurs koji nedostaje je politička volja i vizija, ali njen izvor smo svi mi. Bez pritiska odozdo, sporazum u Parizu bi vjerojatno doživio sudbinu svih prijašnjih. Ovako barem imamo šansu spriječiti najgori scenarij. Prirodni zakoni nam ne dozvoljavaju da nastavimo sa statusom quo, ni mi to ne smijemo dozvoliti našim liderima i elitama. Tko zna, možda zaustavljajući izrabljivanje okoliša konačno zaustavimo i naše vlastito.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala